Nemam komentara, nemam pojma. Trener sam Zagreba i preksutra imam utakmicu, rekao mi je to na telefon Zlatko Saračević 30. svibnja prošle godine kada sam ga nazvao da ga pitam je li točno da preuzima klupu RK Podravke Vegete.
Iako sam znao da definitivno dolazi u naš trofejni klub, jer mi je to potvrđeno iz više pouzdanih izvora, zagrebačkih i koprivničkih, nisam mu ništa zamjerio što mi to ne želi potvrditi. Znao sam da ima svoje razloge.
No, bio sam baš sretan da upravo on, jedan od najboljih hrvatskih rukometaša svih vremena, dolazi u klub kojeg volim od malih nogu, s kojim sam slavio naslov prvaka Europe 1996. godine protiv austrijskog Hypa i tugovao zbog nikad prežaljenog izgubljenog finala Kupa EHF-a protiv mađarskog Ferencvarosa 2006. godine. Da dolazi u klub u kojem sam jedno vrijeme bio i predsjednik kluba navijača, u klub zbog kojeg sam išao na popravni iz kemije prvi put u životu, i to u četvrtom razredu Gimnazije, jer sam markirao kada su naše cure igrale finale Kupa protiv Lokomotive u Zagrebu, a baš sam taj dan trebao odgovarati pred strogom profesoricom. Ako se dobro sjećam, dala mi je devet jedinica u imenik i zaključila mi keca dva-tri tjedna prije kraja školske godine.
Ne znam, imao sam baš jako dobar filing da će Saračević napraviti pravu stvar i da će vratiti Podravku na kartu rukometne Europe. I uspio je u tome. Podravka je opet “in”. Puna je dvorana u Koprivnici, iako, da budem iskren, malo mi fali paklena atmosfera iz stare, srednjoškolske dvorane, a njegove cure igraju sve bolje i bolje. I doma i vani. Najprije su ušli u Ligu prvakinja, pokazali zube najjačim europskim ekipama, a sada s tri pobjede predvode svoju skupinu u Kupu EHF-a. Saračević ima velike zasluge za ovaj uspjeh. Možda i najveće.
Dovođenje Saračevića pokazao se zaista kao pun pogodak. Sportska direktorica Miranda Tatari Šimunović, direktorica Božica Palčić i tajnica Ljerka Vresk, kao i svi drugi vodeći ljudi kluba, napravili su majstorski potez.
Saračević je, sada je već dokazano, odličan trener, odličan psiholog, a čini mi se i odličan, mali čovjek. A kakve je tek uspjehe postigao u rukometnoj igračkoj karijeri. Spomenimo samo da je s jugoslavenskom reprezentacijom osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1986. i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. S hrvatskom reprezentacijom, pak, olimpijski je pobjednik iz Atlante 1996. godine, svjetski doprvak sa Svjetskog prvenstva na Islandu 1995., osvajač brončane medalje na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. i zlata na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu. I to je samo dio onoga što je sve osvojio.
No, vratimo se malo unazad. Zašto mi se samo čini da je i odličan, kako se kaže, mali čovjek? Zato što ga osobno ne poznajem, nisam s njim nikad pio kavu niti razgovarao oči u oči.
Ali, srećem ga tu i tamo dok šeće koprivničkim ulicama sa svojim malim pesekom. Ulicama Koprivnice za koju je odmah rekao da želi živjeti u njoj dok je trener u Podravki. Jer se želi stopiti s gradom i ljudima koji žive u njemu. Jednostavno, vidi se skromnost na svakom koraku. Svakome odzdravi tko ga pozdravi, iako ga vjerojatno znaju samo s televizije ili iz dvorane, popriča s njima. Vidio sam to u više navrata. I zato mi se još više sviđa. Ne glumata. A može. Da hoće.
S druge strane, jedan je trener, u jednom drugom sportu, Koprivnicu doživljavao kao selendru. Svoje navijače zvao je Gruntovčanima i Dudekima. E, ti isti “Gruntovčani” i “Dudeki” njega nikad neće ozbiljno doživljavati i cijeniti ga kao Saračevića, iako je za karijere obranio dva jedanaesteraca Diegu Armandu Maradoni. Jednom u klupskoj utakmici, a drugi put na “kultnom” ogledu reprezentacije tadašnje SFRJ protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Italiji, koji je Jugoslavija na kraju izgubila.
Sportska Koprivnica definitivno nije ništa izgubila odlaskom tog trenera iz “Gruntovec grada”, ali može biti presretna da ima Saračevića. I mora ga čuvati kao kap vode na dlanu.
