Martina Žagara poznaje ‘pola’ Koprivnice jer je tamo radio i živi, a pogotovo ga dobro znaju njegovi Molvarci.
Riječ je svakako o osebujnom čovjeku koji prkosi godinama (rođen je 1944. i ima 78 godina) i neugodnoj bolesti.
Svjetlo dana u mnogobrojnoj obitelji s osmero djece ugledao je u Gornjoj Šumi. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao u Gornjoj Šumi, a preostala četiri u Virju.
Svakodnevno je od rodne kuće do virovske škole hodao pješice. Trgovačku školu završava u Bjelovaru i gotovo čitavi radni vijek, osim prvih pet godina, provodi u Koprivnici u kojoj i dan danas živi.
Koprivnički Izvor i samostalna trgovina sportskom opremom Šport Žagar sve do odlaska u mirovinu 2014. godine bila su njegova radna mjesta.
Od najranije dobi bavio se sportom. Nogomet, rukomet, atletika i stolni tenis njegove su sportske ljubavi koje ga drže i do danas.
Dok je igrao nogomet bio je golman molvarske Mladosti i koprivničke Lokomotive, a u atletici je bio i savezni sudac.
Do 67. godine bio je aktivni sudionik Vuličnog prvenstva u malom nogometu u Molvama kao član ekipe Gornje Šume.
Tu nije stao, već se aktivirao na polju stolnog tenisa. Sudionik je tri Svjetska prvenstva za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti.
Naš Martin osvojio je brončanu medalju u Americi 2019. godine, a prošle je godine od 160 sudionika u Puli bio među 16 u svojoj kategoriji.
Osim toga, bio je i jedan od najstarijih sudionika na prvenstvu. Trener mu je Krešo Grobenski iz Koprivnice s kojim trenira dvaput tjedno.
– Iako ove godine nisam ušao u borbu za medalju nisam nezadovoljan svojim prikazanim partijama jer je bila iznimno velika konkurencija ali to i nije najvažnije. Takvo druženje i prijateljstvo rijetko se može vidjeti na ostalim ‘redovitim’ sportskim priredbama. Ne možete zamisliti da ljudi koji igraju stolni tenis ne mogu stajati na vlastitim nogama, ali kako vračaju lopticu i igraju ‘pingač’, to je fantazija pokreta – riječi su skromnog i samozatajnog ‘vječitog mladića’.
Martin svoju bolest nosi više od 25 godina, ali to ga ne ometa da svakodnevno vježba i da je aktivan na društvenom polju.
Vrlo rado i s velikim zadovoljstvom sa svojim bratom Đurom dolazi u Gornju Šumu, gdje svoju djedovinu nastoje sačuvati od zaborava.