Olga Vilić, u Koprivnici poznatija kao Olja, nastavnica je u plesnoj školi koja djeluje u sklopu Umjetničke škole ‘Fortunat Pintarić’. Može se reći da je ples njen život, a svoje znanje prenosi na mlade naraštaje s kojima radi već dugi niz godina.
Njena je životna priča doista zanimljiva, a za početak nam je objasnila kako se uopće počela baviti plesom.
– Kao klinka sam polazila plesne studije. Živjela sam u Moskvi, a tamo je bio običaj da roditelji svakog ljeta djecu šalju na ljetovanje. S 12-13 godina sam bila na jednom takvom logorovanju, gdje je radio jedan čovjek koji je inče bio zaposlen u srednjoj plesnoj školi. Vidio je kako ja plešem, dočekao je moje roditelje i rekao im ‘vaše dijete treba plesati’. Roditelji nisu imali nikakve veze s glazbom, umjetnošću i plesom, ali su ga poslušali i već sljedeće godine upisala sam srednju plesnu školu – rekla je Olga Vilić.
Tamo se upoznala s nizom različitih plesnih formi.
– Zajedno s baletom učila sam i suvremeni ples, flamenco i scenski narodni ples, poput našeg Lada. Imali smo step, gimnastiku, akrobatiku, jako puno toga. Na kraju srednje škole ponudili su mi da dođem raditi u jedan poznati ansambl, a nastavnik suvremenog plesa ponudio mi je da dođem raditi kod njega, u njegovu skupinu, što sam rado prihvatila. Bilo je to vrijeme perestrojke, i bilo je velikih problema s financijama. On je imao malu skupinu koja se teško mogla održavati, a suvremeni ples je tada tek bio krenuo u Moskvi. Ostala sam godinu dana kod njega i jako sam mu zahvalna unatoč tome što mi nije mogao platiti. No, svakog vikenda imali smo nekog prodavača izvana, i mislim da sam tada prikupila najviše informacija o suvremenom plesu.
Nakon toga zaposlila se u državnom kazalištu u Moskvi.
– Tamo sam plesala i narodne i klasične plesove u operetama i mjuziklima. Tamo sam radila godinu dana i upisala sam fakultet, redovni studij, pa više nisam mogla raditi u kazalištu. Bila je to katedra koreografije, a nakon pet godina studiranja stekla sam zvanje koreografkinje i plesne pedagoginje.
Svog je supruga Hrvoja, Koprivničanca, upoznala u – Americi.
– Dok sam studirala, paralelno sam radila neke poslove. Primjerice, plesala sam u cirkusu, pomagala sam raditi koreografije za cirkus, plesala sam u nekim manjim skupinama. S jednom skupinom sam otputovala u Sjedinjene Američke Države, pripremali smo predstavu, a moj suprug Hrvoje Vilić tada je također studirao te je bio u programu učenja jezika u Americi, a usput je radio različite poslove. Oboje smo imali godinu dana do kraja studija, a on je tada prodavao ulaznice za našu predstavu, i tada smo se upoznali.
Ljubav je bila jača od svega, i par se opet spojio u Hrvatskoj.
– Nakon toga smo se rastali, on se morao vratiti kući, imao je još godinu dana studija i vojsku, mene je čekao još samo diplomski. Vagali smo tko će se prije gdje snaći, i zaključili smo da ću to biti ja, jer sam ipak imala radni staž i diplomu. U Koprivnicu sam došla 2003. godine, a za samo tri mjeseca Jadranka Lakuš mi je našla posao. U susret mi je izašao i tadašnji ravnatelj Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica Darko Ledinski koji mi je pomogao s prostorom. Gordana Gazdić Buhanec također mi je ‘uletjela’ s prostorom, koristila sam staru dvoranu Osnovne škole ‘Antun Nemčić – Gostovinski’. Ljudi oko mene su bili jako susretljivi, a ja sam zapravo bez znanja hrvatskog jezika ušla u taj posao. Marina Tomac-Rojčević ponudila mi je da prođem tečajeve aerobika i odmah preuzmem dio aerobika od nje, što mi je isto dobro došlo. Već od druge godine mog boravka u Hrvatskoj imala sam stvarno puno posla. Otvorila sam i obrt plesnog studija, radila sam za Društvo naša djeca, radila sam s klubom Mariška 10 godina, umirovljenici su kod mene plesali. Brzo sam se snašla, mislim da bi Hrvoju u Moskvi ipak bilo malo teže…
Od 2012. Olga je zaposlena u Umjetničkoj školi ‘Fortunat Pintarić’.
– Zvonimir Mršić bio je tada gradonačelnik Koprivnice, a Tihomir Klauček ravnatelj Glazbene škole. Tada je već bila otvorena srednja glazbena škola, a uz nju su željeli otvoriti i osnovnu plesnu te osnovnu likovnu školu. Plesna je pokrenuta, ali do likovne nažalost još nismo došli.
U proteklih 12 godina kroz plesnu školu prošlo je oko 120 djece, u velikoj većini riječ je o djevojčicama.
– Meni se čini da interes, nažalost, nije prevelik. Možda je razlog tome što ljudi nisu dovoljno informirani o razlikama između plesnih studija u koje djeca dolaze i ponavljaju pokrete predavača te naše plesne škole gdje se mi bavimo plesnim odgojem. Kod nas su zastupljene sve potrebe djeteta, prije svega emocionalni razvoj i kreativni razvoj, jer mi nemamo obrasce pokreta, već djeca to osmišljavaju i pronalaze sama. Djeca upoznaju prostor, vrijeme, tijelo, dinamiku… To je prilično kompleksno, i dok dijete dobije percepciju svih tih mogućnosti, odmah se proširuje njegov stav prema van i prema unutra.
Tijekom četiri godine školovanja, učenici polaze nastavne predmete ples, ritmika, funkcionalna tjelesna tehnika, glazbena umjetnost, osnove klasičnog baleta i glasovir.
– Uvijek govorimo da se djeca koja se bave glazbom intelektualno razviju, jer je to aktivno slušanje glazbe; razumiješ svaku notu, svaku glazbenu figuru, a pogotovo dok to propuštaš kroz svoje tijelo. Znači da sve te pojmove pustiš u pokret kroz svoje tijelo, da ono ponovno doživi svaku notu, svaku glazbenu figuru, ubrzavanje, usporavanje, dinamiku… Taj plesni odgoj obuhvaća to sve što nije zastupljeno u plesnim studijima. Naravno, dobro je i to što djeca rade u plesnim studijima, nisam protiv toga. Što više plesnih studija, tim bolje!
U Hrvatskoj djeluje oko 15 osnovnih plesnih škola, nešto je manje srednjih.
– Manje škole uglavnom imaju jednog do dva nastavnika, isto kao i naša škola. U Zagrebu postoje tri srednje plesne škole, ove godine otvorena je i u Rijeci, a jedna postoji i u Zadru. Mi u Koprivnici nažalost nemamo kapacitet za srednju, ni učiteljski, a ni dovoljno djece.
Što rade djevojke koje u Koprivnici završe osnovnu plesnu školu, nastavljaju li se baviti plesom?
– Prije dvije godine imali smo slučaj da su djevojke ovdje završile osnovnu plesnu školu, ali se nisu mogle pronaći u drugim aktivnostima jer ih to nije ispunjavalo. Dogovorili smo se da ćemo pokušati otvoriti neki plesni studio, a ja uz ovaj posao nisam mogla otvarati ništa privatno. No, s obzirom na to da postoji udruga Glazbena mladež čija je predsjednica ravnateljica naše škole, ponudila sam joj da u statut udruge dodamo i plesnu djelatnost. To smo i napravili, naša plesna skupina zove se Adawood.
Djevojke su same izabrale ovo neobično ime.
– To bi značilo ‘odavde’, a podsjeća na Hollywood. Osim toga, pronašle su i značenje ‘otoka usred ničega’. Rekli smo da se želimo razlikovati od ostalih plesnih studija, te da ćemo koristiti glazbu izvođača s područja naše regije, dakle Hrvatske, BiH, Srbije, itd. Dosad smo koristili Darka Rundeka, Amiru Medunjanin i SARS. Sada vježbamo na Urbanovu glazbu, a sljedeći nam je u planu Mile Kekin.
Koliko je ples zahtjevniji od bavljenja nekim sportom?
– Otprilike je to tu negdje. Teško je usporediti količinu uloženog truda. Svaki čovjek koji se bavi sportom, glazbom ili plesom ulaže maksimum svojih mogućnosti. Ples zahtijeva možda više kreativnog razmišljanja, ne samo ispunjavanja zadataka na najbolji način. No, plesna škola ima puno više nastavnih sati nego glazbena škola, jer se djeca ne mogu baviti plesom kod kuće. Mogu nešto osmisliti, ali ga ne mogu isprobati. Glazbena škola ima tri nastavna sata tjedno u prvom i drugom razredu, a plesna šest nastavnih sati tjedno, dakle dvostruko.
Kakav je vaš stav prema natjecanjima?
– Ponekad ostvariš uspjeh, ponekad ne. Kad dijete toliko nauči da je rezultat vidljiv, ne samo tebi koja radiš s njim, nego i raznim stručnim komisijama ili sucima, onda dođe i priznanje. Ipak, ponekad se jako trudiš, misliš da si napravio maksimum, ali nemaš tu povratnu informaciju. I to se događa. Postoje nastavnici koji smatraju kako odlazak na natjecanje djeci stvara stres. No, mislim da to ipak ovisi o samom nastavniku, hoće li dijete to doživjeti kao stres ili kao isprobavanje mogućnosti. Pokušavam s djecom ići što više izvan Koprivnice, prihvaćam pozive na sve festivale, smotre i natjecanja, koliko mi je to u mogućnosti. No, obavezno nastojim da svaki razred jednom ili dvaput godišnje izađe iz Koprivnice, ne toliko zbog nastupa, nego primarno zbog toga da vide druge kako rade. Osobno često zovem kolegice da pogledaju što radim, gdje griješim, da vidim idem li u dobrom smjeru…
Upisi u koprivničku plesnu školu provode se u svibnju ili lipnju, a sve informacije dostupne su na službenim stranicama.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za bolju budućnost djece i mladih’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
