Na današnji dan (21. veljače) prije točno dvije godine hrvatski sport, a posebno rukomet ostao je bez zlatnog velikana i osvajača olimpijskog zlata 1996. u Atlanti Zlatka Saračevića.
Prestalo je kucati srce čovjeka koji je svojom velikom rukometnom karijerom zadužio hrvatski sport, a tragove je ostavljao i u brojnim velikim klubovima kao igrač, ali i kao trener. O svojoj veličini nikada nije govorio, ali drugi su itekako imali o čemu govoriti, u spomen na Saračevića napisali su iz RK Podravke Vegete, koju je zadnje vodio.
S Jugoslavijom je Zlatko saračević u Seoulu 1988. godine osvojio broncu te u Švicarskoj zlato na Svjetskom prvenstvu 1986. godine. Kao hrvatski se reprezentativac okrunio svjetskim srebrom na Islandu 1995. godine, broncom iz Portugala 1994. Igrao je za Borac iz Banja Luke, Medveščak, Nimes, Bordeaux, Creteil, Istres, Zagreb, Veszprem i Zamet.
Kao trener Zlatko Saračević ostavio je veliki trag u klubovima Zamet, Nyiregyhazu, Čeliku, Zagrebu, Dubrovniku te u RK Podravki koju je vodio gotovo tri sezone.
Njegova posljednja velika pobjeda bila je ona protiv Lokomotive kojom je RK Podravku u sezoni 2020./2021. odveo do 26. naslova prvaka, bilo je to 21. veljače 2021. godine. Nažalost, njegovo je srce na povratku s utakmice zauvijek prestalo kucati.
“Osmijeh kojeg se s velikom sjetom prisjećamo, trenuci koje smo proveli s njim, zajednička putovanja, domaće i europske pobjede, ali i porazi u kojima smo zajedno tugovali ostat će zauvijek urezani u našim srcima. Sjećamo se kako je uvijek znao uputiti lijepu riječ, duhovitu dosjetku te kako je u svojoj veličini uvijek bio skroman. Zauvijek u našim srcima”, zaključili su iz RK Podravke.
Na Facebook stranici navijačke skupine Kronikusa također su se prisjetili velikog Zlatka Saračevića.
“Prošle su dvije godine… 1961 – 2021. U jeku korone i praznih tribina preminuo je trener koji nam je bio jako drag i kojem imamo mnogo toga za zahvaliti. Nismo ga zaboravili, ostavio je trag kao malo tko. Pomogao je vratiti rukomet u naš grad, ulijevao je nadu. Uvijek smo očekivali da je on taj koji može i koji nešto zna, čak i kada možda ni sam nije znao što i kako. Ali bili smo nekako ludi svi skupa, a to ludilo dovelo nas je do brojnih pobjeda. Lijepo je pobjeđivati. Čast je i tugovati u porazi u ovakvoj simbiozi, kada imamo jedni druge. A danas… Nije samo da više nema našeg Sarača. Nema mnogo toga. Kada su grobari tog sunčanog dana u Aleji velikana na Mirogoju zemljom pokrivali lijes na kojeg su bačene crvene ruže crveni transparent, nitko nije bio svjestan da će mnogo toga nestati. Ostaje ponos što smo imali ovakvog čovjeka za trenera”, stoji u objavi Kronikusa.
