Najtužnija moguća vijest stigla nam je na kraju godine. Nakon duge i teške bolesti, preminuo je Ivan (Ivo) Čičin-Mašansker, legenda koprivničkog novinarstva (28. kolovoza 1942., Višnjevac – 31. prosinca 2024., Koprivnica).
Odgojio je brojne generacije novinara, bio je uzor svima, kako u svojoj struci, tako i općenito u društvenom životu. Njegov profesionalni pristup poslu mora nam uvijek svima biti putokaz.
U novinarskoj karijeri Ivan Čičin-Mašansker je radio za niz koprivničkih i hrvatskih medija kao novinar i urednik, a izvještavao je s brojnih događaja iz zemlje i inozemstva. Napisao je na desetke tisuća članaka, izdao je i nekoliko knjiga.
Među ostalim, dobitnik je nagrade Zlatno pero 1975. godine, Medalju Grada Koprivnice primio je 1998. godine, a Nagradu za životno djelo Grada Koprivnice 2012. godine.
Dragi kolega, počivajte u miru, a obitelji ovim putem redakcija portala Klikaj.hr upućuje najiskreniju sućut.
Sprovod će se održati u petak, 10. siječnja, u 14 sati na Gradskom groblju Pri svetom Duhu u Koprivnici.
_______________________
Ivan Čičin-Mašansker rođen je 28. kolovoza 1942. godine u Višnjevcu kraj Bjelovara. Otac Matija i majka Marija umrli su sredinom četrdesetih godina od posljedica rata. Posinila ga je obitelj Mašansker iz Koprivnice. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Koprivnici, a prve tekstove počeo je objavljivati kao 15-godišnjak u Glasu Podravine, kasnije u Osvitu, Studentskom listu, Poletu, Vjesniku… Od 1962. zaposlen je u Glasu Podravine, gdje ubrzo postaje i glavni urednik.
Od 1965. do 1981. radio je u listu Međimurje u Čakovcu, Glasu Podravine i novopokrenutoj Radio Koprivnici te u Podravki, gdje je od 1968. bio novinar, glavni i odgovorni urednik i direktor Službe informiranja, a za list Podravka primio je plaketu kao najbolje uređivani list radnog kolektiva u Hrvatskoj.
Od 1981. do 1996. dopisnik je Vjesnika, Večernjeg lista, Hine, dopisnik HTV-a iz Koprivnice i Bjelovara, urednik novoformiranih Koprivničkih novina, suradnik lista Magnum, a od 2001. zaposlen je u Podravskom listu, jedno vrijeme i kao glavni urednik. Pisao je i fotografirao za koprivničku internetsku stranicu Kcinfo.net (ePodravinu). Uređivao je niz godina Podravkinu internetsku rukometnu stranicu, pratio utakmice, objavljivao tekstove i fotografije i informirao medije.
Izdao je knjigu fotografija: Vratar u zaleđu… 2016. i Fotografije 2008., s kritičkom obradom povjesničara umjetnosti Želimira Koščevića. Tu su knjigu popratile četiri samostalne izložbe: u Koprivnici, Samoboru i Čakovcu 2008. i u Đurđevcu 2012. Sudjelovao je na više zajedničkih izložbi fotografija (Vruća juha 2013., 60 godina muškog rukometa 2014., Refleks 2015.).
U mirovini je bio od 30. prosinca 2007., ali je i dalje bio aktivan, uređivao je na Facebooku Koprivničku povijest sporta s materijalima iz vlastite arhive, u Glasu Podravine objavljivao je slike i tekstove iz prošlosti Koprivnice i Podravine, a na RKC-u je sudjelovao na projektu Sportski vremeplov.
Dobitnik je nagrade Zlatno pero, koju je 1975. primio kao priznanje Društva novinara Hrvatske za cjelokupni rad na izdavanju lista Podravka. Za zajedničku knjigu fotografija Vratar u zaleđu, golman u ofsajdu (esej Marijan Špoljar) dobio je nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara, priznanje za publicistiku 2017. godine. Priznanje Komunikator godine kao urednik internetske stranice RK Podravke dobio je 2015. od Ogranka Društva novinara Hrvatske Koprivničko-križevačke županije za uređivanje internetske stranice RK Podravke, vođenje klupskih odnosa s javnošću i predstavnicima medija i postavljanjem novih standarda u izvještavanju sa sportskih događaja na području županije.
I konačno, Medalju grada primio je 1998. godine, a najvećom nagradom smatra Nagradu Grada Koprivnice za životno djelo koju je primio 2012. godine, obje nagrade za doprinos u razvoju informiranja.
