Na svetkovinu Svih svetih slavimo one svetice i svece koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj. Kako ne znamo poimence sve koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.
Podrijetlo svetkovine Svih svetih valja tražiti na istoku, već u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću je isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. odredio je da će se svetkovina slaviti 13. svibnja.
Tada je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres”, odnosno crkva svete Marije i svetih mučenika.
Papa Grgur IV. premjestio je 835. svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Svetkovina Svih svetih jednako je popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.
Misao na sve svete i svetkovinu Svih svetih potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo.
Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
(Iz knjige “Vjera u pitanjima” i KTA)
