Od 15. studenog do 15. prosinca svake godine obilježava se Mjesec borbe protiv alkoholizma i drugih ovisnosti s ciljem senzibilizacije javnosti o zloporabi različitih oblika sredstava ovisnosti i aktivnijeg pristupa svih ključnih partnera u prevenciji i zaštiti mentalnog zdravlja.
Alkoholizam je velik problem u cijeloj Hrvatskoj pa tako i na području Podravine i Prigorja. Iznimno je zastupljen, alkohol je lako dostupan i zahvaća zaista velik broj stanovništva oba spola, svih dobnih skupina i društvenih struktura.
Prema dostupnim informacijama, u Hrvatskoj postoji 240 klubova liječenih alkoholičara i registrirano je oko 250.000 liječenih alkoholičara, ali valja reći da ima nemali broj onih koji imaju ozbiljnih problema s alkoholom, ali se nikad nisu javili u neku od institucija za pomoć niti su ikad registrirani.
Problem kod alkoholizma je taj što s alkoholičarem pati cijela njegova obitelj, ali i posao. Problem je i što sve veći broj mladih vrlo rano počinje konzumirati alkohol i to sa strašnim posljedicama.
Jasna Đurđic supruga je liječenog alkoholičara, 71-godišnjeg Marijana, medicinska je sestra i terapeutkinja u Klubu liječenih alkoholičara Centar iz Koprivnice.
Za portal Klikaj.hr potpuno otvoreno i iskreno otkrila je kakvu je borbu njezina obitelj prošla s pošasti zvanom alkohol.
– Moj suprug apstinira od konzumiranja alkohola sada već 17. godinu. Prije smo živjeli u Zagrebu, bio je hrvatski branitelj i ima PTSP. Iza odlaska u mirovinu alkoholizam je naglo postao velik problem. Potreslo ga je to što je nakon godina brojnih aktivnosti ostao doma. Sam. Ja sam radila, a sin je studirao. Nažalost, alkohol mu je bio jedina utjeha – započela je priču gospođa Jasna.
Ističe kako su, kada su primijetili da sve to ne ide u dobrom smjeru, pokušali kroz razgovor i dogovor riješiti problem, ali u tome nisu uspjeli. I tada su napravili krivi korak. Krenuli su na privatno liječenje, a ne odmah u stručne ustanove. Bilo je to ponajprije zbog stigme.
– Najviše vas pogađa kada ste zdravstveni radnik poput mene i pomažete drugim ljudima, a sebi ne možete pomoći. Nakon što smo otišli privatniku, suprug šest mjeseci nije pio. Krenuli smo i u Vinogradsku pa u njihovu dnevnu bolnicu pa ni tada nismo uspjeli. Bilo je dosta recidiva, ali ustrajali smo. Zadnje liječenje je bilo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan gdje je tri mjeseca bio hospitaliziran. Iza toga šest mjeseci je bio u dnevnoj bolnici kod primarijusa Oreškovića. Nakon toga, bio je još jedan mali recidiv od jednog dana. Bilo je to pred 16 godina. Onda smo preselili u Reku kraj Koprivnice odakle zapravo i jesmo i to se pokazalo ključnim – govori gospođa Jasna.
Marijan je tada već bio u mirovi, a supruga mu je putovala još na posao u Zagreb, na Rebro.
– Svi su nam rekli da takva promjena u načinu života i okoline donosi poboljšanje situacije. Jednostavno se morate maknuti iz sredine u kojoj pijete i u našem slučaju to je bio pun pogodak. Odmah smo se priključili i u rad Kluba liječenih alkoholičara Centar. Ovdje smo našli stvarno drage ljude i okruženje koje je daleko bolje i jednostavnije nego u velikom gradu poput Zagreba. Suprug apstinira, redovito dolazimo u klub, družimo se, lijepo nam je i stvorili smo neka divna prijateljstva – rekla je gospođa Jasna.
U više navrata ponovila je kako je presudna situacija u njihovoj borbi protiv alkohola bila promjena okoline i odmicanja od ekipe s kojom je Marijan pio.
Vratila se ponovno i na sam početak njihove borbe s alkoholizmom. Kaže kako joj je suprug imao i zdravstvenih problema, postao je dijabetičar, a jedan detalj bio je okidač i jako ga dobro pamti i danas.
– Tada sam odlučila reći da je dosta. Naime, voljela sam sjediti na glavnom zagrebačkom trgu, u kavani, i popiti si kavicu. On je pio pivo. Gledala sam život Zagreba i to mi je bio doživljaj, a on je rekao: ‘Nećemo više uopće ovdje ići, ta mala piva košta, ne znam, 25 kuna, ja ih u trgovini kupim znaš koliko”. Onda sam se jako zamislila, stresla. Čim je počeo uspoređivati količinu popijenog alkohola s cijenom znala sam da to ne vodi dobrome. Sin je bio na mojoj strani, ali kao što sam već rekla, borba protiv alkohola nije bila laka, iako nije da se nismo trudili. Bez adekvatnog i dugotrajnog liječenja nema ni rezultata. Suprug je tada već imao 50 i nešto godina. Nije bila obećavajuća situacija, ali smo na kraju uspjeli – kazala je gospođa Jasna, naglasivši kako mlađi ljudi imaju i daleko veće šanse da uspiju pobijediti alkoholizam.
– Iz iskustva, iz kluba, jasno je da mlađi imaju daleko bolju prognozu. Pogotovo ako imaju obitelj i djecu. Što se prije čovjek počne liječiti i dođe u klub poput našeg prije i lakše će se oduprijeti alkoholu – dodala je ona.
Otkrila je i jedan zanimljiv podatak.
– Ovisnici o alkoholu su većinom natprosječno inteligentni i vrhunski manipuliraju s okolinom, ali ujedno zavaravaju i sebe. Kažu da će se oni koji su manjeg stupnja inteligencije prije moći riješiti alkohola, nego inteligentnije osobe. I na tome treba raditi, neprestano – kazala je gospođa Jasna i zaključila:
– Nama više u ovim našim godinama nije uopće teško govoriti o ovom problemu i nije nas sram. Mladima treba puno više vremena da mogu o svemu ovako otvoreno govoriti, ali ponavljam – alkohol je ozbiljna stvar i kada se s njim pretjeruje treba što prije potražiti pomoć stručnih ljudi.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
