Uronili smo u ljepote prirode, u sasvim novo okruženje… Kao da ste došli ovdje u vrijeme Božjeg stvaranja. Obuzima vas oduševljenje, ushićenje, raste vam adrenalin. To je Afrika, To je Tanzanija.
To je zemlja u kojoj su najljepši zalasci sunca, netaknuta priroda i nezaboravni dječji osmijesi. Biti u Tanzaniji, a ne biti na safariju to kao da i niste bili tamo. Riječ “safari” na jeziku Masaija znači putovati, a upravo vam safari u Tanzaniji obećava jedno nenadmašno putovanje svijetom divljine. Naravno, nas ne zanima lovački safari, već foto-safari. Jedino mi je žao što nećemo osim tri nacionalna parka obići i veliki park Serengeti. No bit će prilike, nadam se…
Putovanje sponzorira turistička slovenska agencija „Oskar“ iz Kranja. Program je zaista izvrstan, baš po ukusu nas novinara, jer omogućava veliki broj destinacija. Puno su mi pomogli savjeti našeg Koprivničanca Davora Švarca, inače tanzanijskog zeta, na čemu mu puno zahvaljujem.
LJEPOTA NACIONALNIH PARKOVA
Tanzanija je jedna od najzanimljivijih zemalja svijeta. Bogata poveznica duhovne kulture, isprepletena siromaštvom, šarolikim kanghama, očaravajućom prirodom koja je osim Tanzanijcima dom blizu 200 različitih plemena, malarijom koja svake godine uzima više od 80.000 ljudskih života (iako liječenje košta svega 1 euro), sporom izgradnjom infrastrukture i polaganim tempom života, omiljelim ugalijem… Tanzanija je domovina hedonističkog načina razmišljanja, tzv. Hakuna matata – prepusti se životu.
Na njenom prostoru živi oko 60.000 vrsta kukaca, oko 25 vrsta gmazova i vodozemaca te oko sto vrsta zmija i riba. Također ovdje možete vidjeti oko tisuću različitih vrsta ptica, dok je jedno od najboljih mjesta na svijetu za promatranje lavova, geparda i leoparda upravo Nacionalni park Serengeti. Naravno, treba imati na umu kada su kišna razdoblja. Mi smo, srećom bili u vrijeme kada nema kiša.
Tanzanija je većinom sigurna zemlja, no ipak je poželjno izbjegavati slabo naseljena područja, osamljene plaže te svakako krećete li se noću potražite taksi. „Oboružani“ foto-aparatima i velikom znatiželjom, imali smo što snimati i vidjeti. I kao da su Manyara, Ngorongoro i Tarangire samo čekali na nas. Surova ljepota nacionalnih parkova ostavila nas je bez daha. Nitko ne može ostati ravnodušan na ovu ljepotu. To je Afrika…
ŽIVOPISNA MANYARA
Kilimanjaro nas je dočekao skrivajući svoju bijelu kapu koja je bila zaklonjena gustim oblacima. Na aerodromu u Arushi nije bila nikakva gužva, brzo smo obavili carinske formalnosti i dobili tanzanijsku vizu nakon što su nam iz džepa uzeli 50 dolara. Naš vozač, Masai Walter (to mu je drugo ime kojim ga oslovljavaju turisti) preuzeo je brigu o našoj vožnji za sljedećih nekoliko dana. Bio je vrlo ljubazan, a kasnije smo se dopisivali. Objavljene reportaže u hrvatskim tiskovinama sam mu poslao poštom, bio je vrlo zahvalan. No budući da Tanzanijci nas Europljane gledaju kao „hodajuće eure“ poslije me molio sponzorstvo, jer je polagao ispit za vodiča u nacionalnim parkovima.
Nakon doručka slijedi putovanje na naš prvi tanzanijski safari prema Nacionalnom parku Manyara na istoimenom jezeru Manyara. Poznati pisac Hemingway je rekao: „Ovo je najljepše mjesto koje sam ikad vidio“. Jezero Manyara se smjestilo u dolini Rift. Naziv je dobio po biljci emanyara koja raste kao živica. Putem susrećemo pripadnike raznih plemena, uglavnom mlade, u živopisno oslikanim licima i tijelima. To također dio folklora za turiste. Snimamo se zajedno s njima. Promatramo njihova lica iza naslaga brojnih broja, uglavnom ozbiljna i pomalo ukočena, no napojnice izvlače osmijeh iz svakog njihovog lica. Zasigurno će iza nas još mnogo džipova stati, a to će za njih biti izvrsna zarada. Za pripadnike siromašnih plemena to izvrstan posao. Nekoliko mojih riječi na svahiliju ništa im ne znači. Komunikacija nije moguća, pa čak ni na engleskom jeziku (u Tanzaniji je inače službeni jezik svahili i engleski) a onda krećemo dalje.
POSJET SAJMU MTO WA MBU
A onda slijede nadrealni prizori jer zaustavili smo se na seoskom sajmu u selu Mto Wa Mbu gdje smo obišli tamošnju tržnicu. Sunce prži, posvud vreva, brojni Tanzanijci kupuju i prodaju, nekoliko je „mesnica“ na otvorenom, priprema se hrana na otvorenom. Sve je živopisno, puno je ljudi, kupaca, prodavatelja, a na higijensku razinu zaboravite. Nikoga ne smeta što je izloženo i na kuke obješeno meso prekriveno muhama. Prilazi mi jedan Masai. On, kao da se želi upoznati (želi mi izvući iz džepa 1 dolar), pa ga snimam. Nakon mojeg pozdrava na svahiliju; jumbo! uzvrati mi pozdrav; Poa! a onda ga pitam; habari? (Kako si?) te sa širokim osmijehom odgovara; Mzuri. Osmijeh mu je bio još širi kad je dobio 1 dolar.
ODBOR ZA DOČEK – ČOPORI PAVIJANA
Na ulazu u Nacionalni park Manyara dočekala nas je velika grupa majmuna pavijana s kojima smo se susretali i kasnije kad smo ušli u park. Kad smo ručali u hladu baobaba jedan vrlo spretan pavijan skočio je s drveća i munjevitom brzinom jednoj gospođi ukrao hranu. Popeo se na granu i „bezobrazno“ se častio ulovom. Pavijani se penju po džipovima. Ljubopitljivo gledaju nas turiste. Ima ih sigurno stotinjak. Zanimljivo je kad su se pojavili vodiči, pavijani su se razbježali.
Babune smo susretali cijelim putem. Pratili su nas popust „nadzornih kamera“ iz šikara i grmlja. Neki se nisu uopće bojali i bili su blizu našeg džipa.
Već prvi kilometri pokazali su koliko je suživot raznih vrsta životinja usklađen. Svi oni žive u jednoj „simbiozi“ uz poštovanje pravila prirode, jači jedu slabije. Snimamo brojne životinje; zebre, bivole, vodene konje, bradavičaste svinje, a ptica je zaista bilo u najvećem broju. Manyara je pravi ornitološki raj za ptice. Ovdje obitava blizu 400 različitih vrsta ptica, pelikana, kormorana i tisuće flamingosa i leptira. U ovom parku žive lavovi koji se penju na drveće. Prilazimo pored stada gnuova, koji su najveća „poslastica“ za lavove koji ih love svakodnevno u čoporima.
Reportaža Stjepana Odobašića: Keukenhof – božanstvena čarolija cvijeća i tulipana
VELIČANSTVENI NGORONGORO
I dok još nismo mogli proanalizirati sve dojmove (više o svemu vidjet ćete iz naših snimaka) dočekala nas je večera i spavanje u Karatuu. Hotelu više ne bih dao od dvije zvjezdice, neuredno je. U južnom dijelu sobe je poveći kamin. Tijekom noći smo imali posjete guštera, no ništa opasno. Večera je bila prosječna, meso presmuđeno, a voće najbolje, no kad dođeš u takve zemlje kao što je Tanzanija, onda svoje prohtjeve za nekom većom komocijom, vrhunskom hranom i smještajem moraš ostaviti u našoj Podravini.
Drugog dana dočekali su nas novi doživljaji u Nacionalnom parku Ngorongoro. Nacionalni park je zapravo dio velikog vulkanskog kratera promjera 20 kilometara, gdje životinje imaju obilje ispaše i vode. Ovdje živi više od 120 vrsta sisavaca i blizu 30.000 životinja. Krater je toliko veliki da jedna strana parka ima drugačiju klimu od druge strane. Walter je strpljiv i zaustavlja džip kako bismo što više snimali. Ovdje se nalazi većina uobičajenog svijeta afričkih životinja. Tu je jedna od najvećih kolonija nosoroga, ima ih 30-ak, tu su deseci lavova. To je zapravo afrički nacionalni park „velike afričke petorice“, afričkog slona, lava, leoparda, bivola i nosoroga.
Zastali smo pored lava nedaleko kojeg je bio bivol, njegov današnji „doručak“ kojem je nedostajao zadnji dio. Lav je već odavno doručkovao. Snimio sam lava, gospodara busha na samo nekoliko metara. Izgledao je bezazleno, no… Dvije lavice su na 200 metara udaljenosti dovršavale svoj doručak koji se sastojao od mlade Thompsonove gazele, a lav je pažljivo čuvao bivola kako ga ne bi pojele hijene ili lešinari.
Kad su lavice završile doručak, lijeno su se prošetale pored našeg džipa, a lav je i dalje čuvao bivola. Mislili smo da će otići, no polegle su pod kotače našeg džipa. Uopće nisu bile zainteresirane za nas.
Zastajemo pored razigrane obitelji bradavičastih svinja s četvero mladih. Baš su nas očarali svojom „obiteljskom“ atmosferom. Malene svinje se igraju, skakuću, a roditelji paze da ne bi došao neki grabežljivac jer onda će uskoro postati ukusan jelovnik. Na rubu kratera je nekoliko masajskih sela čiji stanovnici imaju dozvolu ovdje voditi svoju stoku na ispašu. Broj zebra i antilopa se nikada točno ne zna jer ih love Masaji. Iako je u Tanzaniji lov zabranjen, krivolova ima više ikada.
Pred nama je istinski svijet prirode, život koji se ovdje svakodnevno odvija uz „doručke“ i „ručkove“ životinja, uz njihova druženja, svađe, nestašluke, igre mladunčadi… Ni jedna od njih ne zna hoće li doživjeti sutra i ili završiti pod raljama nekog od predatora. Sve slike su impresivne! Priroda, životinje. Čuda Božjeg stvaranja.
Obavijeni smo prašinom koju stvaraju džipovi, osjećamo se kao na filmovima National Geographica. No ne krijemo oduševljenje, a navečer prepričavamo doživljaje.
NAJVEĆI REZERVAT SLONOVA
Sljedećeg dana očekuje nas Nacionalni park Tarangire. Već smo prije upoznati s podatkom da ovdje živi najbrojnija populacija slonova. I zaista, vidjeli smo velika krda. I dok je u Ngorongoru najopasnija životinja bivol, ovdje je to nesumnjivo slon. Posebice kad imaju mlade. U svim krdima koje smo ovdje vidjeli bilo je puno malih slonića. Baš smo pogodili vrijeme. Naišli na poveće krdo slonova. Snimamo krdo, a predvodnica – ogromna slonica nas upozorava da smo se previše približili pa se udaljujemo.
Doduše Walter je malo pretjerao, vrlo blizu joj se približio (želio nam je ugoditi zbog snimanja) i nije reagirao na njezino prvo upozorenje. Slonica je uznemireno krenula prema nama. Situacija je postala ozbiljna, jer slonice se zaletavaju u džipove koje s lakoćom prevrnu, a onda nam ostaje ono: Gospode pomagaj…! Pojedina krda broje čak i do 500 jedinki. Walteru ništa drugo nije preostalo nego da stisne papučicu gasa i vrlo brzo smo se udaljili od krda.
Vozimo se između divovskih stabala baobaba. Tarangire je između ostalog poznat i po velikim baobabima. Klimatske promjene čine svoje, pa je baobab se sve više suši. Među devet uvelih stabala su i četiri najveća afrička baobaba. Iako uzrok izumiranja još nije u potpunosti razjašnjen, znanstvenici sumnjaju da je nestanak monumentalnih primjeraka baobaba barem djelomično povezan s intenzivnim klimatskim promjenama koje poglavito pogađaju jug Afrike.
Priča o seobi životinja poznata je iz raznih televizijskih emisija. To je vrlo važan događaj u životinjskom svijetu ovog područja. Tijekom sušne sezone žedne antilope i slonovi putuju stotinama kilometara uz rijeku Tarangire. Snimamo pojilišta na kojima su zebre, gnuovi, bivoli. Naš boravak je bio u vrijeme kad su već pojilišta imala manje količine vode. Kažu da pojilišta ne presuše i da vode ima taman dok započne sezona velikih kiša.
Vraćamo se u hotel puni dojmova. Sustižemo džip s turistima. Imaju problem, na džipu se slomila glavna osovina. Ovo je vrlo neugodna nezgoda, no vjerujem da park ima svoje mehaničare. Čekaju pomoć iz središnjice. Bliži se večer, a ovdje nije nikako poželjno ostati tijekom noći…
