Biser Francuske zaogrnut blagošću mediteranskog neba! – takva je Korzika u riječima i dokumentarcu Jean-Jacquesa Andreanija. Svakom od nas koji vole putovati Korzika je oduvijek zvučala intrigantno.
U zadnjih nekoliko godina o Korzici sam najučestalije u dnevnom tisku čitao o učestalim požarima, te o Korzikanskom Nacionalnom Frontu za Oslobođenje (FLNC) koji pravi probleme korzikanskim i francuskim vlastima u cilju odcjepljenja ovog, četvrtog po veličini otoka u Sredozemnom moru. Srećom, ništa od toga nismo doživjeli kad smo došli na ovaj prelijepi otok. Nije se dogodio niti jedan požar.
Korzika je dio Francuske, ima posebnu autonomiju, no očito je da to Korzikancima nije po volji. Pariz, kao glavni grad očito je predaleko je. Korzikanci nerado pričaju o ovom problemu, barem ne sa strancima. Od 18. st. Korzika službeno pripada Francuskoj, njegujući svoju posebnost. Zovu je otokom ljepote, a još su je Grci nazivali Kallisté ili „najljepša“.
Francuzi Korziku, koja je jedan od 95 departmana Francuske, nazivaju “Otokom ljepote”, L’ile de Beaute, međutim, punih 30 godina, taj mediteranski otok zbog rastućeg separatizma, trn je u oku francuskih vlada. U proteklih 30 godina odnosi između Korzike, u kojoj živi oko 280.000 stanovnika, i vlade u Parizu postajali su postupno sve zategnutiji tako da sada gotovo da i nije bilo dana a da na Korzici ne dođe do nasilja sa separatističkom pozadinom. Korzika nije prenaseljen otok.
EGZOTIČNA BASTIA
Što ispričati o ovom zanimljivom otoku za četverodnevnog putovanja u kojem jedva stignete vidjeti najvažnije znamenitosti. Najkraće: bilo je kratko, lijepo i uzbudljivo, no na Korziku morate doći na više dana… Zanimljiv je tekst autorice Vlatke Papa, koji će nama najkraće sve reći o Korzici:… Divlji otok koji svoju očuvanost duguje nekadašnjem zaostatku u razvoju, danas je posve dobrodošao pogotovo u perspektivama održivog razvoja. Iako danas suočeni s eksplozijom špekulativnog tržišta nekretnina, prodaju zemlju, otočani ostaju sentimentalno vezani uz nju, što postaje naročito izraženo u zadnje vrijeme povratkom mladih, obrazovanih generacija koje, vraćajući se u zagrljaj svog otoka, posvećuju proizvodnji tradicionalnih proizvoda. Korzika je autentična pozivnica za posjet carskom otoku azurnih daljina sa zrncima soli u suton, uspavanog šaptom smaragdnih šuma i nijemim, bezvremenim vrhuncima…
Nakon noćenja u Lidu di Camaiore u villi Jolanda (poslije izuzetno dobre talijanske pašte), trajektom dolazimo do Bastije, luke na istočnom dijelu otoka. Grad je bio dugi niz stoljeća pod talijanskom vlašću, kao uostalom i cijela Korzika (sve do 1858. godine u uporabi je talijanski kao službeni jezik), a to smo vidjeli već na prvi pogled, pri panoramskom razgledavanju. Tipična genoveška arhitektura, citadela uske ulice… Na glavnom trgu događa se kao neki sajam, ima štandova, prodaje se svakakva roba, a posebno su zanimljivi štandovi s originalnim korzikanskim proizvodima, u kojima prednjači dimljeni pršut, rakija od kestena te razne vrste pekmeza… Sve je prepuno smeća. Na trgu je štand gdje pekar peče male kruhiće. Zaista su ukusni, nisam nigdje takve probao. Cijene su visoke za hrvatski džep.
PECIVO OD KESTENOVA BRAŠNA
U sve dane u kojima smo bili na Korzici uvjerili smo se jedno; Korzikanci su zatvoreni ljudi, hladni i poprilično negostoljubljivi, no nisu neugodni. U komuniciranju ne pričaju puno, a pravi jezični šovinizam doživjeli smo kad smo jeli u obližnjem restoranu u Bastiji. Restoran nije bio nikakva bezvezna krčma, naprotiv na glavnom trgu, stolovi su vani, imaju pristojan jelovnik, ali popis jela je samo na francuskom jeziku. Konobar znade samo francuski jezik. Njemu uopće nije bilo stalo da pozove nekoga od kolega u pomoć za prevođenje, jer očito da i drugi ne znaju ni engleski ni njemački. Počeli smo imitirati pile i onda je čovjek shvatio da želimo piletinu. Bilo je smiješno, no morali smo biti ozbiljni. Primjerice, jedan trgovac nam je u Ajacciu vraćao eure, a u isto vrijeme nešto prčkao pod pultom. Dao nam je kusur, ne pogledavši nas i ne podigavši se ispod pulta…
To je čudno jer Korzika živi od turizma. Osim brojnih Francuza i Talijana, ovdje navraćaju turisti iz gotovo svih europskih zemalja. No unatoč velikom broju turista, priroda je očuvana i prekrasna. Posebno su me dojmile kestenove šume. Kesten je ovdje zastupljen na velikim prostorima. Kestenove šume su zaštitni znak otoka. Osim atraktivnosti, kesten se uvukao u sve pore korzikanske gastronomije, pa postoji niz gastro festivala kestena, kesten se nalazi u brojnim kolačima, kremama i sl. Korzikanci kestenje suše i iz njega rade brašno za pecivo. Kesten se dodaje u tijeku vrenja piva, pa svakako probajte korzikansko pivo. Naravno, u šumama živi brojna divljač, a među najrasprostranjenijima su divlje svinje. Kad smo se vozili po korzikanskim cestama uz njihove šume, njihovi tragovi su bili očiti.
Budući da je većina otočne industrije u Ajacciu i u Bastiji, izvori vode su nezagađeni. Teško ćete u nas naći tako dobru vodu kao na Korzici. Očuvanost prirode fascinira pa imate dojam da je većina otoka zapravo jedan nacionalni park. Ceste su zavojite, s puno serpentina, no gdje god prolazite svugdje je ljepota prirode oko vas. Ona vas naprosto osvaja. Možete se kupati ili gacati po potocima s čistom, kristalnom vodom, okruženi vrhovima planina većim od 2.000 metara, a zrak je čist pun mirisa prirode. Ono što je posebno zanimljivo je to da svako selo i mjesto ima izvor pitke vode, a posebno ona u unutrašnjosti.
Korzika nije presigurna, morate paziti da vam pokraj nekog potoka ne provale u auto, jer vrlo su česte krađe fotoaparata i torbica. Kriminala ima posvuda i morate paziti na stvari. Ne smijete se udaljavati na osamljena mjesta sami, jer će vas opljačkati…
NAPOLEONOVA RODNA KUĆA
Na Korzici ljeti vladaju paklene vrućine. Tada su vatrogasci najzaposleniji. Po cijelom otoku postoje „izvidnička“ mjesta vatrogasne službe, a veliki broj Korzikanaca stalno je zaposlen na ovom radnom mjestu. Zbog brojnih planinara Korzika je puna planinarskih domova. Turistima ljeti naročito odgovaraju predivni planinski potoci s prirodnim bazenom izdubljenim u stijenama. Svakako treba posjetiti nacionalni park Bonifatu. Sela su egzotična, a u njima dominiraju starije građevine.
Ajaccio nas nije posebno dojmio. Prosječan gradić za kojeg se ne bi moglo reći da je ujedno i glavni grad otoka. Lokalni kafići više liče na birtije, cijene su slične onima u Zagrebu. Popili smo kavu u prljavom kafiću na glavnoj šetnici Ajaccia i nismo mogli vjerovati da je to korzikanska metropola.
Povijest Korzike može se sažeti u nekoliko najkraćih specifičnosti; bogata nalazišta iz megalitika, Korzikanci svojataju Kristofora Kolumba kao svojeg tako da vlada teorija da je rođen u Calviju, tu je poznati Pascual Paoli, tu su podaci o velikim žrtvama u I. I II. Svjetskom ratu…
Obavezno ćete poslušati priču o čovjeku malog rasta, s nevjerojatnim vojničkim sposobnostima, ali i ambicijama koje su ga dovele do jednog od najpoznatijih careva ovog dijela svijeta. Naravno, riječ je o Napoleonu Bonaparteu. Prošetali smo se do njegove rodne kuće, obišli trg Charlesa De Gaullea sve do katedrale.
VELIČANSTVENE CRVENE STIJENE
Svatko tko obožava netaknutu prirodu ovdje će naći mnogo toga za svoju dušu. To smo se uvjerili kad smo posjetili Calanches de Piana, veličanstvene crvene stijene, nestvarne crvenkaste boje. Ovaj dio je pod Unescoovom zaštitom. Rijetko gdje ćete na Sredozemlju naći ovakva mjesta, nastala erozijom vode i vjetra. Panoramska cesta vodi uz plavo more. Stijene su u različitim nijansama boja, od narančaste do roze. Oblici su spektakularni. Prava blagodat za naše foto-aparate.
I sve se nadovezalo na šarmantan gradić na jugu Korzike, Bonifacio koji nas je oduševio svojim smještajem (grad je smješten na litici). Obišli smo gradić, uživali u njegovim ljepotama. Zdanja su uglavnom starijeg datuma, a to govori da Korzikanci teško žive.
Na Korzici morate kušati morske plodove. Hrana je ukusna, zdrava. Krda ovaca, koza i krava govore da ćete ovdje naći autohtone sireve u što smo se i uvjerili. Korzikanska vina iz okolice Sartena i St. Florenta visoko kotiraju među francuskim vinima. Nakon ručka je običaj da vas posluže kockama šećera i s domaćinovom rakijom. S rakijom se namoče kocke šećera, a tada se rakija „usisava“ iz kocke.
Teško je priču o Korzici sažeti u nekoliko stranica. Svakom ljubitelju prirode i ljubitelju autentičnosti preporučujemo da je posjetite, no nemojte ići u srpnju i kolovozu jer je tamo velika gužva. U ostalim mjesecima je puno ležernije.
