Uobičajena zabluda je da ženski čimbenici neplodnosti predstavljaju većinu uzroka neplodnosti. Međutim, istina je da muški faktor neplodnosti, sam ili u kombinaciji sa ženskim faktorima, zapravo predstavlja najmanje 50% slučajeva ističe dr.sc. Ivan Grbavac, subspecijalist humane reprodukcije iz zagrebačke Poliklinike IVF.
Koliko se razlikuju pacijenti i njihov odnos prema ovom liječenju u odnosu na vaše početke i danas?
U današnjim razvijenim državama odgađanje rađanja i poteškoće s neplodnošću povezane s godinama života sve su češće. Edukacija, kontracepcija, ekonomska sigurnost i želja za napredovanjem u profesionalnom životu doveli su do činjenice da sve više žena odgađa rađanje za dob kad je plodnost umanjena. Emancipacija žena u zadnjih nekoliko desetljeća drastično je promijenila njihov položaj i ulogu u društvu, međutim, ženski reproduktivni sustav nije se promijenio.
Dosadašnja istraživanja pokazala su da je vrhunac ženine plodnosti između 20. i 24. godine života. Plodnost žene počinje opadati nakon 32. godine života, a nakon 37. godine počinje progresivno opadati. Taj trend je posebno izražen nakon 40. godine života. Surova je činjenica da, i uz sav napredak u medicinski pomognutoj oplodnji, ovarijalna rezerva i jajne stanice imaju ograničen rok trajanja, a šanse za majčinstvom nakon četrdesete godine uz svu pomoć suvremene medicine i dalje su jako male. Razlog tome je što je više od 70-80% jajnih stanica kod žena iznad 40. godine je kromosomski abnormalno.
Isto tako primjetan je trend povećanja učestalosti muške neplodnosti te danas najčešće govorimo o udruženim uzrocima bračnog steriliteta.
Vaša doktorska disertacija dijelom je vezana i za kvalitetu života pacijenata u IVF postupku. Što vas je privuklo toj temi?
Tijekom svog rada s parovima koji su se liječili od neplodnosti u KBC “Sestre milosrdnice” primijetio sam da pojedini perspektivni parovi koji su imali velike šanse da ostvare trudnoću iz postupka MPO-a odustaju od postupaka prije nego što su iskoristili sve zakonom dopuštene postupke na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Znači, razlog nije bio financijske prirode, već isključivo stres koji je proces dijagnostike i liječenja neplodnosti uzrokovao kod pojedinih parova. Strana istraživanja su pokazala kako dijagnoza neplodnosti pridonosi poremećajima u osobnom životu, emocionalnoj i seksualnoj vezi te odnosima sa suradnicima na poslu, obitelji i prijateljima, a oko 23 % parova završava liječenje prerano zbog velikog fizičkog i emocionalnog opterećenja koje nosi postupak MPO. Taj visoki postotak me šokirao te sam odlučio educirati se kako prepoznati takve parove i kako im pomoći.
Kako reagiraju parovi kada im priopćite da imaju problem, što kada više nema vremena ili su jako male šanse za uspješno liječenje?
U današnjem, modernom svijetu, većina ljudi misli da je lako zatrudnjeti. Takvo razmišljanje posljedica je kombinacije sociološki uvjetovanog odgođenog roditeljstva, efektivnih metoda kontracepcije i nedovoljne javne svijesti o problemima neplodnosti. Samim time, šok i nevjerica učestali su kad se par odluči za trudnoću i nakon neuspješnih pokušaja, suoči s dijagnozom neplodnosti. Iako stopa uspješnosti MPO-a raste u zadnja dva desetljeća, dob žene ostaje najvažniji faktor koji određuje stopu uspješnosti MPO-a. Prva reakcija na dijagnozu neplodnosti obično je nevjerica ili čak poricanje. Parovi doživljavaju strah, tugu, nepovjerenje i ljutnju kao reakciju na dijagnozu neplodnosti.
Koji psihološki problemi kod parova proistječu iz neplodnosti, iz te za njih vrlo stresne situacije?
Muškarci i žene koji prolaze kroz probleme neplodnosti osjećaju se krivima zbog toga što ne mogu ispuniti potrebe partnera i mogu patiti od promjena raspoloženja. Neuspjesi u začeću djeteta povezani su s povećanom razinom anksioznosti i depresije, osjećajima bespomoćnosti i brige. U jednom istraživanju većina parova u postupku MPO-a izvijestila je o sukobima i problemima u komunikaciji, neslaganju oko medicinskih postupaka te nedostatku empatije tijekom liječenja neplodnosti. Rezultati stranih istraživanja pokazuju kako neplodnost i liječenje neplodnosti utječu na psihološko zdravlje, seksualno zadovoljstvo i bračne odnose. Učestalost negativnih reakcija na neplodnost i njezino liječenje utječu na cjelovito zadovoljstvo i dobrobit pojedinca, uspjeh liječenja , spremnost za nastavak liječenja, evaluaciju postupaka MPO-a i mogućnosti postizanja dugoročnog zadovoljstva parova u slučaju da je liječenje neuspješno i da ostaju bez djece. No, postoje i studije koje pokazuju kako neplodnost i postupak liječenja ne utječe nužno negativno na seksualno zadovoljstvo i bračne odnose. Jedno od objašnjenja je u tome da neplodnost i liječenje predstavljaju prijetnju, ali i izazov paru koji partnere može zbližiti i ojačati njihovu vezu.
Da li ste u svome istraživanju i svakodnevnoj praksi primijetili razlike u načinima suočavanja sa stresom uzrokovanim liječenjem neplodnosti kod žena i muškaraca? Tko je podložniji negativnim posljedicama, ženski ili muški partner?
Žene, u usporedbi s muškarcima, češće govore svojim prijateljima i obitelji o svojim problemima s plodnosti te opisuju pozitivne učinke povezane s tim interakcijama, dok su muškarci iz više razloga ravnodušni na tuđe reakcije. Žene se koriste više emocijama usmjerenim strategijama suočavanja nego muškarci, dakle, traže socijalnu podršku. Muškarci, s druge strane, imaju tendenciju suočavanja s problemom i traženja načina njegova rješavanja . Neplodnost utječe na oba partnera, tj. par. Način na koji se jedan partner suočava s neplodnosti utječe na njegov ili partnerov individualni odgovor na stres uzrokovan neplodnosti. Istraživanje je pokazalo da kada je muškarac imao visoku razinu distanciranja od problema neplodnosti, a njegov partner nije, ženin stres zbog neplodnosti i posljedična razina depresije se povećala.
Različite strategije suočavanja različito su povezane s ukupnom kvalitetom života, a utvrđene su i razlike prema spolu. Neplodni parovi koji su se koristili aktivnim izbjegavanjem kao strategijom suočavanja, izbjegavali su biti s trudnicama, zadržali su svoje osjećaje u pogledu stresa uzrokovanog neplodnošću za sebe i posvetili su se poslu i drugim aktivnostima kako bi skrenuli misli s liječenja neplodnosti. U našem istraživanju pokazalo se da je kod žena korištenje strategije aktivnog izbjegavanja statistički značajno povezano s lošijom općom kvalitetom života, a aktivno suočavanje s boljom kvalitetom života u domeni psihološkog zdravlja i socijalnih odnosa.
Kod muškaraca je aktivno izbjegavanje statistički značajno povezano s lošijom kvalitetom života povezanom sa zdravljem u domeni psihološkog zdravlja i socijalnih odnosa, a aktivno suočavanje s lošijom kvalitetom života povezanom sa zdravljem u domeni tjelesnog zdravlja.
Da li parovi među sobom razgovaraju o ovom problemu i kako se nose s tim? Što im savjetujete?
Neplodnost utječe na oba partnera. Način na koji se jedan partner suočava s neplodnosti utječe na njegov ili partnerov individualni odgovor na stres uzrokovan neplodnosti. Istraživanja su pokazala da postoje različiti obrasci suočavanja sa stresom kako kod žena, tako i kod muškaraca. Često načini suočavanja jednog partnera su u suprotnosti s načinom suočavanja sa stresom drugog partnera i mogu posljedično uzrokovati još veći stres. Ispravno prepoznavanje načina na koji se parovi nose sa stresom uzrokovanim liječenjem neplodnosti, intervencija i pomoć prilikom uspostavljanja adekvatne komunikacije između parova može značajno popraviti kvalitetu života parova. Tijekom svoga svakodnevnog rada trudim se prijateljskim i otvorenim pristupom svakome paru olakšati stres kroz koji prolaze te ih uputiti na važnost međusobne komunikacije i potpore tijekom liječenja.
Koliko je za parove stesan sam postupak izvantjelesne oplodnje, kada dođe do njega?
Period dijagnoze i liječenja neplodnosti može biti jako stresan za par u postupku MPO-a. Primjerice, žena u postupku medicinski pomognute oplodnje mora si davati injekcije svakodnevno tijekom jednog ili više tjedana kako bi stimulirala produkciju oocita, svakih nekoliko dana mora dolaziti u bolnicu radi UZV praćenja rasta folikula te na kraju postupka mora se podvrgnuti transvaginalnoj aspiraciji oocita. Nakon oplodnje oocita sa spermijima u laboratoriju za medicinski potpomognutu oplodnju u optimalnoj situaciji dolazi do razvoja embrija koji se zatim vraća u maternicu. Nakon embriotransfera par mora čekati 12 – 14 dana kako bi se doznalo da li je došlo do trudnoće. U slučaju negativnog nalaza, par može krenuti u novi postupak medicinski potpomognute oplodnje. Postupci liječenja neplodnosti i medicinski potpomognute oplodnje mogu trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina što govori o postojanju mogućih kratkoročnih i dugoročnih posljedica po zdravlje i kvalitetu života.
Koliko je važna psihološka potpora tijekom postupka i što bi ona trebalo da podrazumijeva?
Neplodnost se najčešće percipira kao medicinsko stanje koje sprječava pojedince u ostvarivanju roditeljstva, ali također je pokazano da neplodnost može imati potencijalno ozbiljne emocionalne i psihološke posljedice. Istraživanja su pokazala da su emocionalni problemi koji proizlaze iz neplodnosti opisani su kao krizne, gdje se stres povezan s neplodnošću može usporediti sa stresom povezanim s gubitkom bliske osobe. Istraživanje je otkrilo da čak 48 % ispitanika koji su neplodni, ocjenjuju neplodnost kao najgore iskustvo u njihovu životu. Navedeni podaci pokazuju koliko je nužna psihološka potpora prilikom liječenja neplodnosti. Psihološka potpora uključuje detekciju parova ili pojedinaca koji imaju potrebu za psihološkom pomoći te intervenciju u smislu edukacije o načinima suočavanja sa stresom i pružanjem stručne pomoći.
Koliko kao liječnik uspijevate voditi računa o kvaliteti života vaših pacijenata tijekom IVF postupka i što im savjetujete?
Proces liječenja neplodnosti može biti dugotrajno, stresno i frustrirajuće iskustvo. Prepoznavanje načina suočavanja sa stresom te pravovremena intervencija i edukacija pojedinaca i parova od iznimne je važnosti za kvalitetu svakodnevnog života. Svakodnevna komunikacija s pacijenticama, detaljno objašnjavanje svakoga postupka i intervencije, prijateljski pristup i otvorenost pomažu mi u uspostavi otvorene komunikacije i povjerenja. Iz moga iskustva, tako se smanjuje i stres kroz koji pacijentice prolaze tijekom postupka.
Nakon subspecijalističkog ispita iz humane reprodukcije koji je položio 2013. godine, uže područje interesa i rada dr. Ivana Grbavca su psihološki aspekti humane reprodukcije, terapijski protokoli za pacijentice sa smanjenom rezervom jajnika, sindromom policističnih jajnika te receptivnosti endometrija. U nekoliko navrata boravio je na stručnom usavršavanju u inozemnim klinikama. Doktorsku disertaciju pod nazivom “Kvaliteta života u žena i muškaraca u postupku medicinski pomognute oplodnje” obranio je na medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
