Za navijače Podravke datum 4. prosinca iznimno je poseban – tada je, naime, davne 1955. godine koprivnički klub odigrao prvu rukometnu utakmicu na igralištu pored stare Gimnazije. Djevojčice koje je okupio mladi profesor Vinko Zember svoju su prvu utakmicu odigrale pod imenom “Ivo Marinković”, a protivnik je bio Grafičar iz Bjelovara. Povijesni članak iz Glasa Podravine kaže da je rezultat bio 8:4 za domaće, a prvi gol zabila je Ljiljana Majerus (djevojački Mišić). Ona je bila i prvi kapetan.
Nitko tada nije ni slutio da će jedna amaterska školska ekipa postati rukometna velesila koja će ostvariti brojne velike međunarodne uspjehe te postati jedan od najtrofejnijih kolektiva u hrvatskom sportu. Nakon te povijesne utakmice neke su djevojčice ostale u rukometu, dok su se druge nakon završetka školovanja udale, neke i odselile iz Koprivnice.
Proteklog 4. prosinca Podravka je obilježila 64 godine postojanja, a navijač Matej Perkov, ujedno i autor dokumentarnog filma Ustanite Podravci, došao je na originalnu ideju i odlučio skupiti autograme svih igračica.
– Zvuči neobično, ali svi s te povijesne prve fotografije bili su živi kada sam skupljao autograme! Nažalost, prije nekoliko dana napustila nas je doktorica Ljiljana Mišić-Majerus. Nakon što sam dobio ideju da skupim autograme od svih, shvatio sam da takvu memorabiliju nema nijedan hrvatski klub i to mi je bila dodatna motivacija – rekao je Matej.
Neke igračice poznavao je otprije, a do nekih je morao doći i to nije bilo lako jer više ne žive u Koprivnici.
– Za Baricu Erdec sam čuo da je negdje u Dalmaciji, a za Kosanu Radanović da je možda u Beogradu, a možda u Novom Sadu. Radmila Magić živi u Zagrebu. U kratko vrijeme pronašao sam sve adrese i telefonske brojeve te sam u razdoblju od dva mjeseca skupio sve autograme – priča Matej, kojem je susret s igračicama bio svečan, ali i emotivan.
– Neke su vrlo rado popričale o prošlosti, a neke su mi vrlo ljubazno dale potpis i rekle da uopće ne žele razgovarati o toj utakmici. Ne želim biti grub, ali riječ je o vrlo starim gospođama koje su svjesne prolaznosti života, sve im je ovo možda bilo i previše emotivno. Jedna se sa mnom našla na ulici, potpisala se, pogledala fotografiju i rekla „Ah, četrnaest sam godina imala…“ i u suzama je otišla kući. One koje više ne žive u Koprivnici s velikom se nostalgijom prisjećaju našeg grada i kažu da im je mladost u Koprivnici najljepši dio života. S posebnim sjajem u oku gledale su tu staru fotografiju te mi dale zadatak da izgrlim i izljubim profesora Zembera i Anu Samaržiju ako ih vidim. Kada sam sreo Vinka Zembera bilo mu je čudno što ga ljubim u obraze, ali se posebno nasmijao kada sam mu rekao tko mu te poljupce šalje – otkrio je Matej.
Kultnu staru fotografiju i isječak iz novina, zajedno s potpisima, Matej je uramio. Želja mu je da možda jednog dana ova memorabilija krasi zidove Hrvatskog sportskog muzeja.
U razgovoru s igračicama pokušao je saznati više detalja o toj prvoj utakmici, ali godine čine svoje i mnogo toga je zaboravljeno. Dresovi su bili posuđeni od rasformiranog biciklističkog kluba i korišteni su dok se nisu raspali. Bili su plavi, sa žutom i crvenom prugom po sredini. Jedan je nedostajao pa ga je naštrikala majka od Anđele Belec. Prvi gol kojeg je su Koprivničanke primile bio je neregularan: šutnutu loptu je neki klinac nogom skrenuo u gol iz obijesti pa mu je golmanica Barica Tkalčić zviznula šamar i izvikala se na njega. Prvi gol, dakle, zabila je Ljiljana Majerus koja je bila i prvi kapetan, a cure su prvu utakmicu odigrale u hlačama.
– Ovo nema ni Hajduk niti Dinamo, ni PPD Zagreb, Cibona, dubrovački Jug, KK Split, Zadar… Ovo je jedinstven dio povijesti i nadam se da će biti posebna motivacija današnjim generacijama igračica koje su svoj interes i sreću našle u rukometu, a navijači koji su često puta previše zaokupljeni nogometom moraju shvatiti da Podravka nije ni mali ni sporedni sportski klub. Povijest koprivničkog sporta dobila je vrijedan artefakt, a veliki europski rukometni klubovi mogu biti ljubomorni na našu tradiciju. Naš zadatak je da čuvamo povijest i ugled kluba, te našeg grada – zaključio je Matej.
Na fotografiji stoje slijeva:
Ana Čižmešija (Samaržija), Barica Erdec (Miklaužić), Vinko Zember (prvi trener), Radmila Marković (Magić), Ruža Lukša (Kovačić)
Sjede slijeva: Kosa Karanović (Bokan), Barica Tkalčić (Cindori), Anđelka Belec (Mioč), Ljiljana Mišić (Majerus)
