Na misi na Pepelnicu, u srijedu, 17. veljače, slavljenoj u Bazilici Svetoga Petra u Vatikanu papa Franjo pozvao je da putom koji vodi do Uskrsa kročimo u poniznosti i malenosti.
Potrebno nam je Isusovo ozdravljenje. Trebamo se zapitati je li naše srce „zaigrano“, ljubi li „malo Gospodina, pa malo svijet“ ili je postojano u Bogu, rekao je u homiliji, piše Informativna katolička agencija.
Misa s obredom pepeljenja slavljena je u bazilici Sv. Petra u Vatikanu, prema prilagođenom obredu, a ne kao do sada u Bazilici Svete Sabine na Aventinu. Broj vjernika koji su sudjelovali bio je vrlo ograničen uz poštivanje epidemioloških mjera. Danas nije bilo redovite opće audijencije srijedom.
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je u siječnju Notu o srijedi Pepelnici, o obredu pepeljenja u vrijeme pandemije. Prema Noti svećenik samo jednom izgovara formulu kako je naznačena u Rimskom misalu: „Obratite se i vjerujte u Evanđelje“ ili „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti” te s maskom na licu posipa pepelom one koji mu prilaze ili, ako je potrebno, odlazi onima koji su ostali na svojim mjestima. Ništa ne govoreći, svećenik posipa pepeo po glavi svakog vjernika. Tako je po završetku obreda blagoslova pepela papa samo jednom izgovorio za sve ovu drugu formulu te posuo pepelom kardinale, nakon što je njega kardinal Angelo Comastri posuo pepelom. Nekoliko franjevaca je posulo pepelom okupljene vjernike.
Korizma je put povratka Bogu, vrijeme koje služi tome „da provjerimo putove kojima idemo“ i ponovno otkrijemo „temeljnu povezanost“ s Ocem o čemu sve ovisi. Ne smijemo slijediti prah „stvari koje danas jesu, a sutra iščeznu“, nego usmjeriti „kompas“ svojega života prema njemu, poručio je papa u homiliji na misi na Čistu srijedu podsjetivši kako korizma nije „skup žrtava i odricanja, nego vrijeme u kojem razaznajemo kamo naše srce stremi“.
Postoji opasnost, upozorio je Sveti Otac, da nas na tome putu ometaju „zavodljive zamke porokâ, lažne sigurnosti novca i vanjštine, viktimističko jadikovanje koja paralizira“. Kao što je to bio slučaj s izraelskim narodom kad je napustio Egipat. „Bilo je teže ostaviti Egipat srca Božjeg naroda, onaj Egipat koji su uvijek nosili u svojoj duši, no napustiti zemlju Egipat“, rekao je papa. Korizma je, dakle, „izlazak iz ropstva na slobodu“.
Korizma je ponizni silazak u sebe same i prema drugima. To znači shvatiti da spasenje nije uspon prema slavi, nego silazak iz ljubavi. To znači postati maleni. Da se ne bismo izgubili i zalutali na tome putu trebamo stati pred Isusov križ: to je tiho Božje prijestolje. Gledajmo svakoga dana njegove rane, rane koje je On ponio na Nebo i pokazao Ocu, kroz sve dane, u svojoj molitvi i zagovoru. Gledajmo svakoga dana njegove rane. U njegovim ćemo probijenim udovima i boku prepoznati našu prazninu, naše nedostatke, rane grijeha, udarce koji su nas zaboljeli. A ipak upravo tamo vidimo da Bog ne upire prstom u nas, nego nas dočekuje širom raširenih ruku, rekao je papa pozivajući vjernike da ljube Isusove rane. „U najbolnijim prostorima života Bog nas čeka sa svojim beskrajnim milosrđem. Jer tamo gdje smo najranjiviji, gdje se najviše sramimo, On nam je došao ususret“.
Svi imamo duhovnih bolesti, sami ih ne možemo izliječiti. Svi imamo ukorijenjene poroke, sami ih ne možemo iskorijeniti; svi imamo strahove koji nas koče, sami ih ne možemo pobijediti. Trebamo se ugledati na onog gubavca iz Evanđelje koji se vratio Isus i bacio mu se do nogu. Potrebno nam je Isusovo ozdravljenje. Potrebno nam je dakle stati preda Nj i staviti pred njega naše rane i grijehe. Pepeo na glavi podsjeća da smo prah i da ćemo se u prah vratiti, istaknuo je papa podsjećajući da je upravo na „taj naš prah Bog udahnuo Duh života“. Ne smijemo dakle u životu slijediti prah, ići za stvarima koje danas jesu, a sutra iščeznu. Vratimo se Duhu, Životvorcu, vratimo se Ognju koji oživljava naš prah, onom ognju koji nas uči ljubiti. Vratimo se molitvi Duhu Svetome, ponovno otkrijmo vatru hvale, koja spaljuje pepeo žalopojke i rezignacije.
No, „nitko se ne može pomiriti s Bogom vlastitim silama“, Gospodin nam u tome prethodi izlazeći nam ususret: početak povratka je dakle prepoznati se „potrebitima milosrđa“. Treba se, zato, zapitati je li naše srce „zaigrano“, ljubi li „malo Gospodina, pa malo svijet“ ili je postojano u Bogu.
Obraćenje srca djelima i činima koji to izražavaju moguće je samo ako polazi od primata Božjeg djelovanja. Ne vraćaju nas njemu naše sposobnosti i zasluge kojima se razmećemo, nego njegova milost koju treba prihvatiti. Isus nam je to jasno rekao u Evanđelju: ne čini nas pravednicima pravednost koju činimo pred ljudima, nego iskreni odnos s Ocem, rekao je papa u homiliji.
