Podravka Vegeta dovela je veliko pojačanje za iduću sezonu. Riječ je o Larissi Kalaus, 24-godišnjakinji iz Križevaca, vanjskoj igračici zagrebačke Lokomotive i hrvatskoj reprezentativki, koja je na nedavnom Europskom prvenstvu u Danskoj sa svojim Kraljicama šoka pod izborničkom palicom Nenada Šoštarića, ujedno i svojim trenerom u klubu, osvojila brončanu medalju. Nastupila je i na Euru 2018. godine, a za koprivnički trofejni klub potpisala je ugovor na dvije godine uz mogućnost produljenja za još jednu godinu.
Larissa je ostvarila i jedan veliki europski klupski uspjeh, i to s Lokomotivom u sezoni 2016./2017. osvajanjem EHF Challenge Kupa. Ima sestru blizanku Doru, koja je također igračica Lokomotive, i obostrana su si podrška kroz život, ali i sport. Larissa je život u Zagrebu posvetila rukometu i studiranju pa će uskoro i obraniti diplomski rad iz područja psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Svoje rukometne početke zabilježila je u svom rodnom gradu igrajući za Mlinar. Nakon toga, na poziv trenera Branka Krajačića, priključila se Podravki gdje je igrala narednih šest godina. Put je nastavila u Koki gdje je zaigrala u Prvoj HRL te je tamo provela naredne dvije godine. Kako se bližio završetak srednje škole, slijedio je i upis na fakultet te je Larissa zaigrala za Lokomotivu gdje je vrlo važna karika obrane i napada posljednjih šest godina.
– Od malih nogu se bavim sportom. Mama je sestru i mene kao malene djevojčice upisala na taekwondo kojim smo se bavile šest godina, a u tom smo razdoblju preko prijateljica iz prvog razreda došle i do rukometa. Jedno vrijeme sam paralelno trenirala i jedno i drugo, a na kraju sam se odlučila za rukomet – otkrila je Larissa.
Još uvijek svježe su emocije nakon brončane medalje na Europskom prvenstvu u Danskoj.
– Zaista je teško riječima opisati kako se osjećam nakon osvajanja brončane medalje. Na neki način to predstavlja nagradu za sva odricanja i trud, kao i ostvarenje mojih snova kao rukometašice u Hrvatskoj – ispisati povijest i donijeti pozitivnu promjenu u ženski rukomet – rekla je Larissa.
Nakon šest godina u Lokomotivi, vrijeme je za nove izazove u Koprivnici.
– S obzirom na to da sam u Lokomotivi, uz sestru, najdulje od svih ostalih igračica, osjećam se kao doma u dvorani, klubu i Zagrebu. Sigurno da će biti teško odvojiti se od ekipe, ali mislim da je došlo vrijeme za iskorak u mojoj karijeri i smatram da je Podravka klub koji nudi progresiju i razvoj u rukometnom smislu, ali i na osobnom području – kazala je mlada Križevčanka.
Podravku je pratila redovito i nema tu velikih nepoznanica.
– Mišljenja sam da Podravku dobro poznajem, s obzirom na to da su brojne cure moje suigračice u reprezentaciji, ali i dugogodišnji protivnici na terenu, protiv kojih je uvijek bio poseban ‘gušt’ igrati. Pratim sve utakmice Lige prvakinja i mišljenja sam da ova ekipa može puno toga postići. Ova je sezona bila drugačija i čudna s obzirom na cijelu situaciju s koronom, zbog čega možda rezultati ne ‘prate’ kvalitetu ekipe, ali vjerujem da će i to doći na svoje. Naravno, jake europske utakmice su san svake rukometašice i cilj mi je okušati se na najvišoj razini natjecanja – izjavila je Larissa, koja u slobodno vrijeme voli čitati knjige, popiti kavu s prijateljicama i otići u kino. Voli odlaziti i na izlete s dečkom i putovati.
Priznaje da je do prošle godine imala hrpu planova i ciljeva, ali nakon nje je shvatila da se malo toga može planirati i kontrolirati.
– Ono što želim je čuvati svoje zdravlje, dati svoj doprinos klubu u kojem sam počela igrati ozbiljniji rukomet i dobro se uklopiti u ekipu, završiti pripravništvo i položiti stručni ispit, a onda vidjeti hoće li me put odnijeti negdje u inozemstvo u pogledu rukometa ili ću se nastaviti baviti poslom u struci – istaknula je Larissa i nastavlja:
– ‘Netko to od gore vidi sve’ – stih iz pjesme Đorđa Balaševića, interpretiran na način da sve ono što radiš kad si sama, za što se žrtvuješ i u što ulažeš, na kraju će biti nagrađeno i prepoznato. Mislim da to predstavlja i bronca na Europskom prvenstvu za cijelu našu reprezentaciju, punu cura koje su prošle teške ozljede i operacije, koje su se odrekle, bilo školovanja, bilo romantičnih odnosa i ostalog, da bi na kraju osvojile tu medalju i ušle u povijest. Isto tako, ponovni poziv u Podravku za mene, koja sam kao mlada otišla jer sam se posvetila školovanju, upravo u trenutku kad završavam fakultet, velika je stvar – rekla je Larissa.
Ona i njezina sestra Dora su kao prst i nokat i odvojenost će za njih biti svojevrsni izazov.
– Da, Dora i ja smo oduvijek bile skupa. Na neki način smo imale tu sreću da smo upisale isti fakultet što je bilo doista teško, a jednako tako i nastavile igrati rukomet u Lokomotivi. Odmalena smo si veliki oslonac i podrška, pogotovo u trenucima kad je bilo najteže. Mislim da smo zbog toga i jedna i druga bolje i jače osobe jer znamo da imamo jedna drugu što god se dogodilo. Znale smo da ćemo se u jednom trenutku u životu morati razdvojiti, stoga smatram da nam to neće biti problem. Na kraju krajeva, danas je lakše nego ikad biti povezan s ljudima koji su realno fizički udaljeni od tebe, iako Koprivnica i Zagreb nisu na drugim krajevima svijeta – zaključila je Larissa Kalaus.
