Dvorac Inkey u Rasinji predstavlja značajno kulturno blago.
Dragutin Feletar 1976. u članku Stara rasinjska zdanja piše kako se prezime Inkey prvi puta, vezano uz Rasinju, spominje 1778. godine kada je imanje bivši vlasnik založio na trideset godina zaladskom županu Baltazaru Inkeyu, a u konačni posjed obitelji Inkey je došlo 1808. godine kada je Mirko Inkey potpuno isplatio dug nasljednicima bivšeg vlasnika.
Rasinjsko vlastelinstvo (imanje) je cvalo u doba Ferdinanda Inkeya (1829. do 1890.) koji je bio ujedno i podžupan Križevačke županije. Njegova supruga grofica Ludmila Deym također je bila vrlo poduzetna. Oni su širili svoje posjede te su tako 1875. godine kupili dobro Kuzminec, a te godine im je dodijeljeno i barunstvo. Uz razvijanje gospodarstva (osnivanje značajne tvornice cigle u Rasinji, tvornice žeste u Kuzmincu i znamenite ergele konja u Gorici) gradi i novi dvorac te se u njega s obitelji seli 1885. godine. Uz dvorac uređuje i okoliš i park. Uz gospodarsku djelatnost obitelj se bavi i raznim humanitarnim aktivnostima kao što je pomaganje nadarenoj djeci slabijeg imovinskog stanja ( pjesnik Andrija Palmović), osnivanje Crvenog križa na našem području i drugo.
O novijoj povijesti dvorca pisao je ravnatelj Krunoslav Belaj na portalu Osnovne škole Andrija Palmović.
Propašću Austro-ugarske monarhije u novonastalim političkim prilikama naglo počinje stagnacija obitelji Inkey kao uostalom i čitave Podravine i šire. Agrarnom reformom gube velike komplekse zemlje i žive praktično od prodaje svojih posjeda.
Mirko IV. barun Inkey više boravi po europskim prijestolnicama nego u Rasinji, umire 1934. godine i zadnji je pokopan član ove obitelji na vlastelinskom groblju uz župnu crkvu u Rasinji. Njegova supruga s dvoje djece napušta zauvijek Rasinju u završnici ratnih operacija 1945.
Tijekom drugog svjetskog rata u dvorcu je smještena ustaška žandarmerija. Oko dvorca vode se i oružani sukobi. U siječnju 1944. godine u dvorcu je formiran i poznati X.korpus poznatiji kao zagrebački koji je odigrao značajnu ulogu u antifašističkom pokretu u Hrvatskoj. Napušteni dvorac te 1945. godine i kasnije proživljava neviđenu devastaciju i pljačku od strane nove ‘narodne vlasti’.
Mora se istine radi priznati da su rasinjani najmanje sudjelovali u toj sveopćoj grabeži vjerojatno iz poštovanja prema barunskoj obitelji. Samo zahvaljujući prisebnosti pojedinaca spašen je dio dvorske knjižnice i arhivske građe koja je još uvijek i netaknuta u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
U dvorcu djeluje Opća poljoprivredna zadruga, a od 1956. do 1993. godine tu je smještena osnovna škola. U manjoj zgradi radi matični ured i zdravstvena ambulanta.
Zbog nedovoljnog prostora za održavanje nastave u staroj osnovnoj školi, ondašnja lokalna vlast je donijela odluku da se dvorac Inkey prenamjeni za te potrebe. Ta odluka je imala dvostruke posljedice.
S jedne strane, dvorac je obnovljen za potrebe škole i tako je sačuvan od daljnjeg propadanja, ali su s druge strane, zbog nestručnosti i nepostojanja osjećaja za ljepotu i sklad povijesnih građevina, kod obnove učinjene neoprostive greške.
Tako je na južnom pročelju novi oblik prozora estetski nagrdio zdanje, a preoblikovanjem unutrašnjeg prostora za potrebe učionica te rušenjem nekih zidova, narušena je statika objekta. Na zapadnom i istočnom pročelju i u unutrašnjosti objekta ima nekih sačuvanih detalja, koji će pomoći da prilikom buduće obnove dvorac dobije svoj prvobitni ‘štih’. Opremanje interijera također će biti otežano jer je unutarnji inventar (namještaj, klavir, zidni satovi, knjige, slike, porculansko i kristalno posuđe te drugi ukrasni i uporabni predmeti) uglavnom otuđen ili uništen.
Kada je izgrađena nova zgrada za osnovnu školu, preseljenjem škole u nove prostore dvorac je izgubio svoju uporabnu funkciju.
Općinsko vijeće donijelo je 2006. odluku o prodaji dvorca. Smatralo se da će se tako dvorac sačuvati od daljnjeg propadanja te da će se novac od prodaje svrsishodno iskoristiti za ulaganje u novi dječji vrtić.
Odluka je provedena u djelo prodajom dvorca građevinskom poduzeću Gratit iz Virja za 1,5 milijuna kuna. Novi vlasnik je obećavao da će dvorac prenamijeniti u hotel s četiri zvjezdice s prestižnim dodatnim sadržajima. Međutim, ostalo je sve samo na obećanju.
Prema mišljenju sadašnjeg načelnika Danimira Kolmana veliki nedostatak ugovora o prodaji je bio što se budućem vlasniku nisu odredili nikakvi uvjeti u pogledu načina i roka obnove.
Još 2013. Zvonimir Markač u Večernjem listu od 3. listopada objavljuje sljedeću izjavu načelnika Općine Danimira Kolmana: ‘Žao mi je što je dvorac prodan privatnoj tvrtki jer je riječ o zaštićenom spomeniku kulture. Da je u vlasništvu Općine mogli bismo lakše preko Ministarstva kulture i Europskih fondova doći do potrebnih sredstava za obnovu’. Naveo je primjer obnove dvorca europskim sredstvima u Iharosberenyu u Mađarskoj.
Tvrtka Gratit je u međuvremenu otišla u stečaj, a dvorac je završio u stečajnoj masi pod hipotekom Zagrebačke banke.
Sva nastojanja općinskog načelnika Danimira Kolmana da se dvorac ponovno vrati u općinsko vlasništvo ostala su bez rezultata zbog dugotrajnog sudskog procesa, a propadanje dvorca se, zbog nebrige i starosti, nastavilo.
Nažalost, tek nakon propasti Gratita javila se mogućnost da se dvorac ponovno kupi. Dobra odluka župana Darka Korena uz svesrdnu podršku načelnika Danimira Kolmana dovela je do kupnje dvorca na javnoj dražbi za 410.000 kuna te je tako ostvarena želja i nada mnogih istinskih ljubitelja graditeljske baštine da će dvorac Inkey jednog dana opet biti ponos Rasinje.
Naime, župan Darko Koren svim snagama forsira aktivnosti kako bi obnova dvorca Inkey čim prije počela pa u tom smislu Koprivničko-križevačka županija priprema veliki projekt za povlačenjem sredstava iz fondova Europske unije u iznosu od 10 milijuna eura.
Video možete pogledati ovdje.
Tekst: Josip Mlinarić
