Vesnica Mlinarić učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi ‘Braća Radić’ u Koprivnici, poznata po velikoj posvećenosti radu s djecom.
– Još od prvog razreda osnovne škole govorila sam da ću biti učiteljica, i nikad u životu nisam pomislila na bilo koje drugo zanimanje, ništa me nije privlačilo osim da budem učiteljica. Od prvog razreda sam se igrala tako da sam bila učiteljica, a moja sestra je bila moja učenica. I to su bile moje jedine igre. Kao dijete sam bila vrlo radoznala i živahna, i jako sam se voljela družiti s ostalom djecom – rekla nam je Vesnica Mlinarić.
Naravno, korijeni te njene ‘opsesije’ nastali su u školskim klupama.
– U Mariboru sam išla u osnovnu školu i tamo sam bila oduševljena sa svojom prvom učiteljicom. Od malena me jako privlačilo da pomažem drugima. Kao mala sam pomagala učenicima u razredu, onima kojima nešto nije bilo jasno, slabijim učenicima sam pokazivala matematiku, odlazila sam k njima doma, oni bi dolazili k meni… Uvijek sam ‘glumila’ učiteljicu, željela sam pomagati i objašnjavati i onim učenicima koji su bili dobri – objašnjava Vesnica Mlinarić.
Kaže kako nije imala nedoumice oko daljnjeg školovanja.
– Bio je to odgojno-obrazovni smjer u Križevcima, sad je to gimnazija, a nakon toga sam upisala učiteljski smjer u Čakovcu. Prvo sam radila na zamjeni u Koprivničkom Ivancu, u to vrijeme tamo je bila područna škola OŠ Braća Radić. Oko tri godine bila sam tamo, nakon toga u Kunovcu, pa na zamjeni u ‘Braći Radić’. Kratko vrijeme provela sam u Starigradu, i sad sam već 18 godina u matičnoj školi Braća Radić.
Radi s učenicima koji tek kreću u školu, a mnogi od njih i u višim razredima dolaze k njoj u razred za vrijeme odmora.
– Dvoumila sam se između razredne nastave i hrvatskog jezika. To mi je najopširnije područje od svih predmeta, možda me privlačilo zato što sam živjela u Sloveniji i učila slovenski jezik, pa sam po dolasku u Koprivnicu morala nadoknaditi sve ono što su drugi naučili od 1. do 7. razreda. Tome sam se jako posvetila, a i kao dijete sam jako puno pisala pjesme, glumila sam, recitirala, bila voditeljica na svim priredbama još od vrtića. No, i sad predajem hrvatski jezik i sve to mogu ukomponirati u razrednu nastavu.
Što vas najviše veseli u poslu?
– Sve. Ne znam da li bih nešto mogla posebno izdvojiti. Veselim se svakog dana kad idem na posao, nikad nisam na posao otišla s grčem u želucu, uvijek sam sretna jer u razredu svakog dana doživite nešto novo. Nikad ne znate što vas očekuje, planirate jedno, a na kraju ispadne drugo. A to drugo je ponekad i puno bolje od onoga što ste isplanirali vi, jer to isplaniraju sama djeca.
Puno se angažirate oko djece, prijavljujete ih na natjecanja, natječaje. Koliko vam je to bitno, koliko vam je teško odvojiti dodatno vrijeme za to?
– Nije mi teško odvojiti vrijeme, jer već od prvog razreda svako dijete ima neki talent, i jako je važno da od malena to uočite kod djeteta. Ja ga uočim nakon mjesec dana nastave u prvom razredu. Neki su bolji u sportskim aktivnostima, neki u pisanju, u pjevanju, recitiranju, glumi ili likovnom izražavanju. Kada to uočim, onda to i razvijam, i to kod sve djece, nitko nije zapostavljen. Posvetim se i onima koji teže usvajaju nastavne sadržaje, a volim raditi s romskom djecom. Uvijek sam imala romsku djecu u razredu, upravo je jedna moja učenica završila srednju školu, i dan danas sam s njom u kontaktu.
Ne potičem samo nadarene, nego i učenike slabijih sposobnosti, i velik mi je uspjeh kad vidim da su uspjeli. Uvijek ostanem u kontaktu sa svojim bivšim učenicima, neki od njih su sad već odrasli ljudi. Drago mi je vidjeti da su završili upravo one fakultete koje su željeli, i upravo te talente koje sam nekad uočila, kad su bili mali. Dodatnog vremena treba, ali ja to sve radim u sklopu redovne nastave. Od prvog razreda mi je važno poticati kajkavsko narječje kod pisanja djece, jer smatram da se to naše narječje ne smije zaboraviti.
Koji uspjeh vaših učenika vas je najviše razveselio?
– Vesele me svi uspjesi, a posebno sam ponosna i sretna što su moji učenici osvojili nagradu ‘Naj dječje djelo – veliko srce koprivničkog djeteta’. To je natječaj u kojeg su uključeni svi učenici, a to prestižno priznanje osvojile su moja prošla i pretprošla generacija. Jer upravo tu je bilo jako puno humanitarnog rada djece i to je nagrada koja me najviše razveselila jer je u to bio uključen cijeli razred, a ne samo pojedinci.
Osim toga, imali smo dugogodišnji projekt ‘Zrake ljubavi’ s Domom za djecu Svitanje, gdje su moji učenici posjećivali djecu, imali smo zajedničke radionice, darivali smo ih, itd. Jako je važna suradnja s roditeljima, bitno je da učitelji od prvog razreda uspostave suradnju s roditeljima. Isto tako, imam i veliku podršku ravnatelja.
Srebro na međunarodnoj razini Plazma Sportskih igara mladih je najsvježiji uspjeh?
– Moj razred je pod imenom ‘cekači’ osvojio prvo mjesto u graničaru na gradskoj razini, nakon toga smo bez ikakvih očekivanja išli na državnu završnicu u Rijeku i također osvojili prvo mjesto. U Splitu smo na međunarodnoj završnici osvojili drugo mjesto. Mi smo se zvali ‘cekači’ jer smo bili jedan razred, dok se inače za Sportske igre mladih rade ekipe od učenika iz četiri razreda, a iz manjih mjesta čak i iz više škola, da ekipa bude što jača. Zbog toga smo mi išli neopterećeni, bez ikakvih očekivanja, a roditelji su nam bili velika podrška, došli su navijati u Rijeku i u Split.
Što vas očekuje na početku nove školske godine?
– Već prvog tjedna nastavljamo međunarodni projekt ‘Čitanje ne poznaje granice’. To nam je prva aktivnost, dolaze nam naši mali prijatelji iz Maribora, mi smo kod njih bili u svibnju. Imat ćemo mali program za njih, posjetit ćemo našu knjižnicu, upoznat ćemo ih s našom školom i s našim gradom…
Je li teže raditi u školi u današnje vrijeme, ili prije nekih 20-30 godina?
– Možda je danas teže, jer djeci pokušavamo usaditi da nisu ti mobiteli i te igrice važni. Nekad su djeca puno više čitala, i zato mi je drago što koprivnička Knjižnica ima projekt Olimpijada čitanja. Možda bi djecu trebalo još više poticati na usmeno izražavanje. Nekad su djeca puno više govorila, a sad puno vremena provode pred ekranima. Današnje generacije se malo teže usmeno izražavaju nego prijašnje.
Što radite kad ne radite?
– Volim puno šetati, volim čitati. No, i u slobodno vrijeme meni su u glavi škola i moji učenici, i već planiram što ćemo sljedeće raditi u školi. Volim provoditi vrijeme s obitelji, imamo malu vikendicu u koju volim ići, gdje sam malo u tišini, i onda opet misli usmjerim prema školi i svojim učenicima. Također se volim družiti s prijateljicama na kavi.
Imate li poruku za mlađe kolegice i kolege?
– Djeca su različita, ali ih od malena treba učiti da su u razredu svi jednaki, to je jako važno. Isto tako, trebalo bi među učenicima biti što više empatije, te da se što više bave humanitarnim radom. Trebaju pomagati jedni drugima, jer tako će postati dobri ljudi. Oni kroz ta mala djela uče, i to je bit svega kakvi će biti kao odrasli, od malena ih treba usmjeravati na međusobno pomaganje. Važno je i da djeca razvijaju kreativnost te da se ne boje javnog nastupa. Mini-prezentacije radimo od prvog razreda, tako djeca razvijaju samopouzdanje koje im je važno za njihovo daljnje školovanje – zaključila je Vesnica Mlinarić.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za bolju budućnost djece i mladih’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
