Karla Lulić je poznato ime na hrvatskoj filmskoj sceni. Ova je Koprivničanka uspješna filmska redateljica koja je osvajala nagrade na prestižnim međunarodnim festivalima, a u nedjelju će koprivničkoj publici premijerno prikazati svoj drugi film ‘Slijedi…’.
U razgovoru kojeg smo vodili povodom koprivničke premijere Karla nam je otkrila mnoge zanimljive detalje iz svog posla i karijere.
Za početak smo je pitali kad je shvatila da zapravo želi raditi na filmu?
– Kao mala sam uzduž i poprijeko pregledala filmove iz videoteke u susjedstvu, bila sam tamo redovita gošća, oduvijek sam obožavala gledati filmove. No, shvatila sam da želim biti u filmu kad sam radila u odjelu istraživanja i razvoja Nove TV, tamo sam zaključila da me zanima televizijska i filmska produkcija. Imala sam tada već i određeno radno iskustvo, te sam na Sorbonnei pronašla smjer za produkciju filma i televizije. Prijavila sam se i primili su me među 20 ljudi iz cijelog svijeta, jer imaju politiku da 40 % polaznika moraju biti stranci – rekla je Karla Lulić.
Izabrala je smjer produkcije.
– Prvenstveno sam producentica, a redateljica sam postala kasnije. Drago mi je da je tako ispalo, jer je režija ono što volim raditi najviše, ali jako se teško educirati u filmskoj režiji, općenito je jako teško upasti na te programe i u te škole koje su vrlo elitističke i pomalo ekskluzivne. No, sad mi je jako drago jer sam prošla nekakvu svoju školu te sam kroz svoje radove mogla najbolje učiti. A osoba sam koja voli puno učiti, volim se puno kritizirati, gledati gdje sam pogriješila, što mogu bolje. Na kraju je sve to prepoznato i drago mi je zbog toga.
U kojoj mjeri je prepoznato i koliko ste zadovoljni s time?
– Naravno, još uvijek ima puno prostora. Presretna sam što je prepoznato međunarodno, naši su filmovi dosta išli i po SAD-u, što je bilo vrlo iznenađujuće, i nije tako tipično za neki kratki hrvatski film. Čak dvaput smo bili u Los Angelesu, i to drugi put pred punim Aero kinom, povijesnim kinom koje je zapravo dio American Cinemateque. Ljudi su došli jer su vidjeli plakate, jer im je bio genijalan naslov filma, i stvarno su se zainteresirali. Radilo se o filmu ‘U ime jagode, čokolade i Duha Svetoga’, bila je i super rasprava poslije filma s publikom, koja se za vrijeme projekcije smijala od početka do kraja. Filmovi jako dobro rezoniraju s međunarodnom publikom, što je vrlo važno jer ta univerzalnost emocija se pokazala vrlo uspješnom u tim filmovima, a na tome najviše i radim – objasnila je Karla.
Film ‘U ime jagode, čokolade i Duha Svetoga’ dobio je i brojna priznanja.
– Ponosna sam na sve što radim, iako uvijek stvari mogu i bolje. Za ‘Jagode i čokoladu’ smo dobili priznanje za najbolji međunarodni kratkometražni film u New Yorku i u Rimu, dvaput smo bili prikazivani u Los Angelesu, a bili smo i prvi kratkometražni film u povijesti Pula film festivala koji je prikazan u Areni na otvorenju. Obišli smo preko 20 svjetskih festivala, a festivalska distribucija je trajala od 2018. do 2022. godine što je velika stvar.
Naime, obično distribucija kratkog filma traje od 18 do 24 mjeseca na festivalima, naša ide sad već skoro petu godinu. Završili smo distribuciju s Edinburgh Film Festivalom, prestižnim festivalom koji ima posebni program za 10 najboljih europskih kratkometražnih komedija. Uz to, Mreža nezavisnih kinoprikazivača u Hrvatskoj nas je izabrala da budemo među 12 filmova koji će biti distribuirani u kinu prije dugometražnih filmova, što je zaista velika stvar. Tako kratkometražni film konačno može doživjeti i šira publika, a ne samo festivalska.
Karlin prvi film otkupila je i Hrvatska radiotelevizija, a i drugi film ‘Slijedi…’ bio je nagrađivan.
– Nedavno smo imali javno prikazivanje pred stotinama tisuća gledatelja, što je zaista velika stvar, tako da sam na to jako ponosna. Drugi film ‘Slijedi…’ dobio je nagradu za najbolju režiju u New Yorku, kao i nominacije za najbolju fotografiju i najbolji glumački ansambl. Dobili smo još nekoliko nagrada. Distribucija je malo ‘zaštekala’ zbog covid situacije, jer smo izašli 2020. Premijera je bila na Pulskom festivalu, a isto smo imali sreće da budemo u Areni, što je presedan za kratke filmove. Dobili smo ogroman pljesak, što me jako iznenadilo.
Nisam to očekivala jer je taj film malo drugačiji, odnosno nema dijaloge, i nisam bila sigurna kako će to velika publika kao što je pulska dočekati. Međutim, zaista ih je dirnulo, i bila sam oduševljena reakcijom. Taj film je snimljen 2018. u ruševinama grada Zagreba, a u filmu se doslovno kaže ‘građani, molimo ne izlazite iz vaših domova’. Znači, potres, covid, sve smo ‘pokrili’, tako da su nam i u Puli na press konferenciji govorili da je film proročanski. Mislim da je ljude film dosta dotaknuo na razini stanja svijesti u kojem smo svi bili u tom trenutku.
U kakvom raspoloženju čekate nedjeljnu premijeru filma ‘Slijedi…’ u Koprivnici?
– Jako sam zadovoljna, ali taj film je zaista specifičan, i imam jako veliku tremu prikazati ga pred koprivničkom publikom. No, s tim filmom sam htjela napraviti vježbu sama sebi, da li mogu ispričati priču bez dijaloga, odnosno samo vizualno. Bio je to jako težak, ali na kraju uspješan pothvat jer je u montaži bila jako velika muka spojiti to sve. Međutim, glumice su fenomenalne, uspjele su sve to dočarati, a glavna glumica je čak dobila nagradu za najbolju glumicu u Bagdadu, a bili smo nominirani i za glavnoglumački ansambl jer su baš briljirale. I njima je to bio izazov, jer su sve one naše filmske dive, starije glumice koje iza sebe imaju ogromnu karijeru. No, dosad u toj karijeri nisu imale izazov da moraju glumiti bez da kažu ijednu riječ. Svima nam je to bila jedna velika vježba koja je ispala uspješna, a baš me zanima kako će koprivnička ekipa na to reagirati.
Ne namjerava se koprivnička redateljica ograničiti samo na kratke filmove.
– Definitivno želim biti u dugometražnom filmu. Kratkometražni i jest neka faza u kojoj jesmo. Mi na neki način s festivalskom publikom i industrijom stvaramo neku vrstu ‘repora’, preko kratkih filmova upoznaje se naš rad, naše kvalitete, vještinu i stil. Ne bih rekla talent, jer mislim da je talenta jako malo, a jako je puno rada. Kratki filmovi omogućavaju nam ne samo vidljivost, nego i uspješnije financiranje dugometražnih filmova, to je na neki način naša vizit-karta. Neki ostaju u kratkometražnom filmu, ja možda više u smislu produkcije. Režijski je jako puno posla s kratkim filmom.
Prošlog ljeta u Koprivnici smo snimili ‘Ostriženu’, i prosječno nam trebaju dvije godine da od scenarija, preko samog snimanja i postprodukcije završimo projekt. I to ako je u dvije godine, onda je zaista brzo i uspješno, jer treba sve to isfinancirati, prijaviti na natječaje, čekati rezultate. Sve je to jako sporo i dosta je posla. Ljudi to vide i prođe im začas. Prvi film je trajao 20 minuta, svi mi kažu kao da je trajao pet minuta, no to je kompliment, jer im je očito bilo zabavno.
Drugi film je 13 minuta, i za tih 13 minuta smo se ‘ubili’ od posla, ali to se vidi u svakom kadru. Na neki način su moji filmovi postali prepoznatljivi zbog toga što imaju taj stilski izričaj i posebni vizualni stil koji je pun detalja, boja i malo pomaknut ‘iznad života’. Jer, zašto zapravo gledamo film? Da nam pokaže neke stvari koje nikad nećemo vidjeti, da nam da neku dramu, emociju, nešto vizualno, neki stimulans kakvog nikad u stvarnom životu možda nećemo ni proživjeti…
U svakom poslu postoje uzori, pa tako i u filmskoj režiji. Koji su vaši?
– Imam ih više. Doduše, čini mi se da je na mene najviše utjecala struja čeških i istočnoeuropskih filmova, gdje je ta estetika bila malo više bajkovita, i pomalo nadrealna. S druge strane, imam i utjecaj Fellinija i talijanskog filma iz tog doba. Možda bih čak navela i Kusturicu kao neku inspiraciju. Da moram birati, to su mi najdraži redatelji, ali nema šanse da mogu imenovati samo jednog. Toliko to volim i puno istražujem, i sve to mi je vrijedna hrana za to kako i mene gradi, i ne mogu se fokusirati samo na jednog. Od novijih redatelja izdvojila bih Nadine Labaki, ona je libanonska redateljica koja je zaista izvrsna i ima jako lijepe, tople, humane priče. Ima tako lijep vizualni stil koji je vrlo jednostavan, ali s druge strane ima nešto posebno.
Snimali ste i glazbene spotove, kakva su bila iskustva u tome?
– Željela sam sebe istražiti u tom aspektu. Kratki film se radi dvije godine, dugometražni pet do sedam godina, pa mi je nedostajalo da malo više režiram i da malo više budem na terenu, na setu, i da istražim puno više slika nego što mogu s ovim projektima koji se dugo razvijaju. Super mi je bio taj eksperiment, jer u tih dvije-tri minute moram ispričati priču. Bilo mi je zanimljivo da spotovi koje radim da također budu filmski i da na neki način ja najviše izvučem iz toga. Odnosno, da oni koji dobiju taj spot budu ultra zadovoljni jer su dobili nešto što baš nije tipično, a da se s druge strane i ja istražim. Htjela sam vidjeti koliko brzo mogu razmišljati i reagirati, bila je jako lijepa vježba i jako su uspješni ti radovi.
Zadnja dva spota radila sam za Ninu Kraljić, koja je počela raditi prekrasnu priču s hrvatskim regijama. Jako mi je drago da sam dio toga. Snimali smo ‘Rijeku’ i to na Plitvicama i u Gorskom Kotaru, a drugo snimanje bilo je na Moslavačkoj Gori, na sjajnoj lokaciji. Snimali smo početkom studenoga, kad je sve drveće bilo crveno, to je bilo doista prekrasno. Snimala sam spot i za rock band Les, to je priča o leptiru koju smo lansirali prošle godine za Majčin dan. Htjeli smo kroz neku metaforu pokazati što prolaze majke s bolesnom djecom, a autor glazbe bio je inspiriran djecom leptirima. Reakcije na taj spot bile su odlične, a sav prihod ide izravno u Klaićevu bolnicu, te smo doista jako zadovoljni. Taj spot smo snimali u blizini, u Rasinji.
Snimljen je i treći kratkometražni film, ‘Ostrižena’, s odličnim castingom u kojem su jake žene hrvatske kinematografije. A kad će prvi dugometražni uradak?
– Jako smo se lijepo zabavili prošlog ljeta, snimali smo u Kući Malančec, na koprivničkom trgu i u jednom frizerskom salonu, ‘Meduza’, preko puta Borova, u staroj ljekarni, u muzeju, i malo po ulicama. Koprivnica se pokazala kao pravi filmski grad, ljudi su bili jako suradljivi, okupila se velika ekipa oko tog filma i još jednom im hvala na tome.
Radimo i na prvom dugometražnom filmu ‘Ogledalo za slavuja’. To je priča o profesionalnoj narikači koja je najbolja u selu, ali jednog dana zakasni na sprovod i plače na krivom grobu. Tada njen biznis zamre…
Imamo već petu verziju scenarija, nadamo se snimanju sljedeće godine, a planiramo ga u okolici Koprivnice. Voljela bih da se konačno malo približim ljudima, a plan nam je popratiti snimanje tog filma fotografski i napraviti neku vrstu izložbe za građane, gdje bi oni mogli vidjeti kako nastaje film. Ne tako da se slika idealizira, nego da se zaista vidi što je potrebno.
A potrebno je doista puno toga. Karla se prisjetila čuvenog redatelja Quentina Tarantina koji je imao tremu uoči snimanja svog prvog filma ‘Reservoir Dogs’.
– Rekli su mu tada da je bitno da imaš viziju koju možeš objasniti i prenijeti, a da imaš dobre ljude koji ti to mogu omogućiti. Onda je on rekao ‘pa super, to mogu!’. Na kraju se svodi na ljude, bez ljudi nema filma. Film je stvarno veliki timski rad, ja mogu biti začetnik ideje, ali ljudi oko mene su zaslužni što su uspjeli shvatiti viziju i prenijeti je izravno. Ekipa voli kad se zna što se hoće, a ja sam vrlo jasna, pripreme su mi jako opsežne, idem u detalje i ‘prekopam’ sve. Neki su mi ljudi čak rekli da su im moji filmovi bolje sjeli drugi put, jer ima puno detalja. Niti jedna stvar u kadru nije slučajno, svaki detalj je točno tamo gdje treba biti. Da se neke stvari mogu bolje, to uvijek može. Ali 99 posto stvari su planirane prije.
Redateljski posao i vođenje filmske tvrtke su prilično zahtjevni i ‘troše’ čovjeka. Imate li i malo vremena za sebe?
– Da bar imam više vremena gledati filmove! Zacrtala sam si jedan dnevno, ali to baš ne ide tako, iako je to moj posao. Voljela bih da mogu gledati i više, ali čovjek treba uzeti vremena i za sebe. Jedno vrijeme sam zaista ‘pregorijevala’ na poslu, no sad ‘Dobar film’ raste, zaposlili smo i jednu kolegicu. Očekujemo još novih ljudi, jer smo dosad stvorili i razvili jako puno toga i ja više ne mogu sama. Uz vođenje ‘Dobrog filma’, tu su još i produkcija, i režija, i scenarij, a to inače radi troje ljudi. Drago mi je da rastemo, i da idemo u dugometražni film, to je nešto što nas jako pali. Shvatila sam da sam najproduktivnija dok imam malo više vremena za sebe, dok se neke stvari u glavi poslože. Pročitala sam negdje da snaga sportaša nije u tome koliko mogu vježbati, nego koliko se brzo mogu oporaviti od vježbanja. To vrijeme oporavka je najbitnije – zaključila je Karla Lulić.
