Ekološka poljoprivreda i kakav utjecaj ekološka poljoprivreda ima na okoliš teme su o kojima razgovaramo s Markom Potroškom, koji je uz Petra Papca suvlasnik tvrtke Bioter iz Koprivnice. Tvrtka je to koja je ovlaštena od strane Ministarstva poljoprivrede da kontrolira ekološke proizvođače u Hrvatskoj.
Što je zapravo ekološka poljoprivreda?
Prema uredbi Europskog parlamenta i vijeća, ekološka proizvodnja sveobuhvatan je sustav upravljanja poljoprivrednim gospodarstvima i proizvodnjom hrane u kojem su ujedinjeni najbolja praksa u pogledu okoliša i klime, visoka razina bioraznolikosti, očuvanje prirodnih resursa te primjena visokih standarda za dobrobit životinja i visokih proizvodnih standarda koji su u skladu s potražnjom sve većeg broja potrošača za proizvodima proizvedenima uz primjenu prirodnih tvari i procesa. Stoga ekološka proizvodnja u društvu ima dvostruku ulogu, pri čemu se njome s jedne strane opskrbljuje specifično tržište odgovarajući na potražnju potrošača za ekološkim proizvodima, a s druge strane osiguravaju javno dostupna dobra kojima se doprinosi zaštiti okoliša i dobrobiti životinja, kao i ruralnom razvoju.
Kakva je situacija s ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj?
Prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je trenutačno 8,95 posto obradivog poljoprivrednog zemljišta u sustavu ekološke poljoprivrede, a to je oko 130.000 hektara. Ako usporedimo razvoj ekološke poljoprivrede od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kada je bilo svega 40.000 hektara, to je značajno povećanje. Povećanje proizvodnih površina u Hrvatskoj, nažalost, ne prati i povećanje proizvodnje ekoloških proizvoda, odnosno, na policama trgovina je teško naći ekološke proizvode s obzirom na to da ni tržište još nije financijski spremno za ekološke proizvode. Drugim riječima, u Hrvatskoj i dalje naši proizvođači prodaju svoje proizvode kao neekološke, a posjeduju ekološki certifikat jer ne mogu dobiti veću cijenu za proizvod.
Koja je pozitivna strana ekološke poljoprivrede na okoliš?
Svakako je najznačajnije to što se ne koriste kemijski preparati u zaštiti bilja niti umjetna gnojiva. Kako sam već napomenuo, to je pozitivan utjecaj na biološku raznolikost. Na primjer, nikada nećete vidjeti da su se pčele otrovale u ekološkom usjevu uljane repice. Ovaj primjer dajem jer se svi dobro sjećamo prošle godine i onog pomora pčela u Međimurju. Nadalje, svakako je bitan i utjecaj na podzemne vode. Ako pogledate razvijene svjetske države koje imaju razvijenu neekološku poljoprivredu, one su s korištenjem umjetnih gnojiva uništili sve podzemne vode tako da se tamo praktički niti ne može piti voda iz vodovoda. U Hrvatskoj smo sretni što to još uvijek možemo, a nadam se da će tako i ostati.
U ekološkoj poljoprivredi je zabranjeno spaljivanje žetvenih ostataka. Samim time dolazi do smanjenja izlučivanja stakleničkih plinova u atmosferu. Na neekološkim površinama je čest slučaj spaljivanja žetvenih ostataka kako bi se olakšala obrada tla i spalili razni štetnici koji u njima prezimljuju, ali se spaljivanjem žetvenih ostataka uništavaju i korisni kukci koji svojom aktivnosti uništavaju štetnike. Još jedan bitan pozitivan učinak je i to što je u ekološkoj poljoprivredi zabranjena upotreba genetski modificiranog sjemena i sadnog materijala, a samim time je i proizvedena hrana ‘GMO free’.
Kada govorimo o stočarskoj proizvodnji tu je nekoliko pozitivnih učinaka na stoku, a samim time i na okoliš. Naime u ekološkoj proizvodnji je zabranjeno vezanje životinja stoga je stoka na ispaši. Kretanjem stoke je svakako poboljšan imunitet stoke pa ih se manje liječi, stoka jede kada želi, a ne kada dobije hranu od vlasnika i tako dalje. Ujedno se strogo kontrolira i koliko je stoke na gospodarstvu u odnosu na proizvodne površine kako bi se spriječilo da se proizvodi previše dušika po jedinici površine i tako se spriječilo zagađivanje okoliša, odnosno podzemnih voda.
Kako onda poljoprivrednici mogu spriječiti pojavu bolesti i štetnika u ekološkoj poljoprivredi?
Dozvoljene su tvari na bazi biljnog i životinjskog podrijetla, mikroorganizmi za biološko suzbijanje, tvari u klopkama ili dispenzerima, bakar, sumpor, kalijeve soli masnih kiselina, kalcijev polisulfid, parafinska ulja, kalijev permanganat, kremeni pijesak i tako dalje. Ovo sve što je nabrojano su insekticidi i fungicidi. Herbicidi, koji uništavaju korove, nisu dozvoljeni u ekološkoj poljoprivredi, odnosno korove se uništava jedino mehanički.
Zašto ekološka umjesto neekološke proizvodnje?
U neekološkoj, odnosno konvencionalnoj poljoprivredi evidentno je prekomjerno trošenje neobnovljivih prirodnih resursa, kao i primjena raznih mjera koje ostavljaju trajne štetne posljedice na poljoprivredno zemljište, ali i na cjelokupnu prirodu i prirodne procese. Konvencionalna poljoprivredna proizvodnja pretvorila je poljoprivredna zemljišta u određeni oblik industrijske proizvodnje, čiji je jedini cilj da iz tla izvuče što više. Takav pristup temelji se na neracionalnoj upotrebi fosilne i električne energije te kemikalija, a što, pak, dovodi do opasnih ekoloških posljedica i iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih izvora. Prema nekim tvrdnjama, konvencionalna poljoprivreda danas je najveći onečišćivač okoliša, pitke vode i zraka te direktni krivac za nestanak nekih biljnih i životinjskih vrsta, a i moderna znanost je odavno utvrdila da velik broj bolesti u ljudi ima direktnu uzročnu vezu s kvalitetom hrane koju jedemo i pojavom raznih rezidua koje ostaju u biljkama nakon primjene kemijskih sredstva u agrotehnici. S obzirom na sve to, rekao bih da je ekološka proizvodnja nužnost ako želimo živjeti zdravije te sačuvati Zemlju za buduće naraštaje. Danas se ponovno shvaća da suradnja s prirodom, umjesto njezinog sustavnog uništavanja, daje puno bolje i dugoročno održivije rezultate.
Kako znamo da kupujemo ekološki proizvod?
Ekološka poljoprivreda u mnogim je zemljama jasno definirana zakonima, a čemu se pridružila i Hrvatska, donošenjem paketa zakona i propisa koji reguliraju ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Prehrambeni proizvodi u ekološkoj poljoprivredi, kontrolirani su i certificirani od strane ovlaštenih kontrolnih tijela. Ekološkom proizvodnjom za tržište, mogu se baviti samo oni gospodarski subjekti koji su registrirani i čija proizvodnja podliježe nadzoru, odnosno stručnoj kontroli. Tako proizvedeni proizvodi plasirani na tržištu, moraju biti propisno označeni i samo kao takvi se mogu i prodavati kao ekološki. Oni nose poseban znak Europske unije za ekološki proizvod, a što potrošačima daje sigurnost i ulijeva povjerenje u proizvod, sustav proizvodnje i sustav kontrole. U suprotnome proizvod se ne može prodavati kao ekološki, a prodaja takvih proizvoda predstavlja obmanu potrošača te podliježe zakonskim sankcijama.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za zaštitu okoliša’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
