Izbornik hrvatske ženske rukometne reprezentacije otvoreno je nakon poraza od domaćina Španjolske na Svjetskom prvenstvu progovorio o problemima koji tište hrvatski sport, a osobito ženski rukomet u kojem se ništa nije promijenilo nakon što je Hrvatska pod njegovim vodstvom lani osvojila povijesnu europsku broncu.
‘Okidač’ za njegov iskren i otvoren istup pred kamerama RTL televizije bilo je pitanje ”je li vam žao što u Španjolsku niste poveli više igračica”?
– Meni žao? Meni nije žao, jer sam ih ja pozvao, ali Savez nema novaca da to plati. Što se mene tiče ovdje je trebalo doći 20 igračica, ali znate li koliko košta jedan dodatni igrač ovdje? Sedam tisuća eura, a mi ne možemo skupiti novce jer je takvo stanje u državi. Mi smo bili prisiljeni doći sa 16 igračica, ja sam htio 20, ali ne možeš, nema novca. Tih 28.000 ili 30.000 eura je jedna petina premije za europsku broncu od koje su cure nakon godinu dana dobile tek jednu trećinu – rekao je Nenad Šoštarić.
Daljnja pitanja nije trebalo ni postavljati.
– Mi nismo Norveška koja ovdje dolazi s 25 igračica ili Španjolska ili Francuska s 23 ili 25. Mi možemo na moju žalost, trenersku žalost, doći samo sa 16. I to je jedan od problema, ali tko je mogao pretpostaviti da će baš tri vanjska u jednom trenutku biti bolesna, to je van svake pameti.
Nakon toga Šoštarić je proširio temu.
– Ovo nije moj apel, ovo je apel hrvatskog sporta. Ljudi ne shvaćaju gdje smo mi i što smo mi, s čim se mi i s kakvim zemljama i s koliko novaca i resursa borimo. I čitavo vrijeme prodaju maglu o rekreativnom i studentskom sportu, a sliku Hrvatske u svijetu nosi reprezentativni sport, nose ju odlični igrači u tenisu, skijanju, atletici, da ne nabrajam sve sportove. Ne rekreativci i studenti. Ja sam vidio jako puno vrhunskih sportaša koji su postali rekreativci, ali nisam vidio niti jednog rekreativca koji je postao vrhunski sportaš. To je bitna razlika. I o tome moramo razmišljati. Ako želimo nešto, onda ulažimo u to. Ili recite “ajmo svi biti amateri”. Nema problema, ali nemojte onda tražiti od nas da budemo jednaki najboljima na svijetu. Pa jedan rumunjski rukometni klub u sredini tablice ima budžet od 3 milijuna eura. Više nego PPD Zagreb. Mi ovdje igramo na način siromašni protiv bogatih. Jedna Francuska radi selekciju igračica, juniorki, iz grupe od 837 igračica, mi toliko ne možemo skupiti u cijelom hrvatskom rukometu.
Ženski je rukomet u posebno teškoj situaciji u Hrvatskoj. Podravka zapravo jedina ima novca, Lokomotiva radi čuda sa skromnim proračunom, no ostali klubovi uglavnom krpaju kraj s krajem, a prve ekipe popunjavaju kadetkinjama.
– Djeca odustaju od sporta. Zašto? Ne vide smisao u tome jer u Hrvatskoj na žalost kad gledate sportaše i odnos prema sportu onda je to otprilike ovako “gledaj, on je sportaš, to je onaj koji nije mogao završiti školu”. U drugim zemljama oni su idoli. Kad ćemo mi stvarati idole i kad ćemo znati cijeniti svoje sportaše, onda će ta slika biti bolja. I kad oni koji vode gradove, općine, županije, shvate tu vrijednost, onda će ta slika biti bolja. Malo iz mene izbija jad i baš me lijepo piknulo pitanje zašto nismo vodili više igračica. Zato što smo mi siromašni savez, siromašni. Savez u kojem moramo sami stvarati 40, 50 posto budžeta. To ne radi nitko na svijetu. Španjolski savez ima 90 posto budžeta od države, 90%, hrvatski 40. Da ne govorimo o Francuskom savezu koji ima svoje centre itd, itd – zaključio je Nenad Šoštarić.
