Helena Hećimović je veteranka borbe za zaštitu okoliša. Velikom broju Koprivničanaca poznata kao srednjoškolska profesorica stranih jezika, bila je aktivna u puno nevladinih udruga.
Jedna je od osnivačica Francuskog kruga u Koprivnici, sudjelovala je u radu klubova žena, Društva Naša djeca, vodila je nekadašnju Muzičku omladinu, a sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća aktivirala se u Ekološkom društvu Koprivnica te potom i u Dravskoj ligi.
Za sve je ‘kriva’ rijeka Drava, koja se nalazi u blizini Koprivnice i predstavlja veliko prirodno bogatstvo ovoga kraja.
– Trebalo je predstaviti tu našu borbu za rijeku Dravu, prvo u Budimpešti Svjetskom fondu za zaštitu okoliša, a onda zajedno s njima kao jednu od prepreka što se tiče vodenih tokova na Zelenom tjednu u Bruxellesu. Tu mi je pomoglo to što sam govorila engleski. Tu sam zapravo krenula, i postala lice Dravske lige koje se predstavljalo u inozemstvu. Preko mene su te naše inicijative bile predstavljene, a onda sam u dva navrata bila i predsjednica Dravske lige – priča nam Helena Hećimović u kuhinji obiteljske kuće u Koprivnici, koja je u prvo vrijeme bila ‘baza’ koprivničkih ekologa.
Postala je članicom Gradskog poglavarstva Koprivnice 2001. godine, nakon toga bila je gradska vijećnica do 2016. godine, a unutar Gradskog vijeća i predsjednica Odbora za školstvo.
– Bila sam savjetnica gradonačelnice Vesne Želježnjak dvije godine, zato da bih promovirala europske projekte na kojima sam najviše radila. Budući da kao volonterka i aktivna politička osoba nisam mogla aktivno raditi na projektu Dynamo kojeg sam pomogla osmisliti, bilo je neophodno da se jedna osoba na tome zaposli. Kako sam imala najviše iskustva u tome, zaposlila sam se u razvojnoj agenciji Dan te sam vodila diseminaciju projekta Dynamo tri godine, do mirovine. To mi je više škodilo nego što mi je koristilo, jer su vrlo često ljudi u tome vidjeli mogućnost mog djelovanja u svrhu vlastite koristi ili promocije, što jamčim da nije točno.
Planirana izgradnja hidroelektrane na Dravi bila je motiv za njen snažan volonterski angažman.
– Dok sam bila mlađa, nisam znala nešto više o vrijednosti rijeke Drave. No, neopisivo važno bilo nam je da smo od stranaca koji su gledali širu sliku čuli što ta rijeka zapravo znači i koje je značenje svake rijeke, a pogotovo Drave koja je u tom trenutku bila jedna od najočuvanijih rijeka. I upravo u tom našem dijelu, jer je bila dio ‘željezne zavjese’, i ljudi tu praktički nisu smjeli ići. Bila je očuvana visoka razina biološke raznolikosti koja je došla u pitanje kad se počelo govoriti o Hidroelektrani Novo Virje. Onda su ti ljudi iz inozemstva došli tu, održali su jedan sastanak na kojem je bio moj suprug Davor koji je tada bio u inicijativnom odboru Ekološkog društva Koprivnica. Njega je to strašno impresioniralo i zainteresiralo. Nakon toga smo se mi počeli družiti s Davidom Reederom iz WWF-a, počeo je dolaziti i Martin Schneider. Reader se kod nas jako udomaćio, tu u našoj kuhinji pisali smo projekte…
Odakle se kod vas uopće pojavilo zanimanje za zaštitu okoliša?
– Mi smo bili tako odgajani, mislim da je velik broj Koprivničanaca moje generacije tako razmišljao i živio. Imali smo svoj vrt, vinograd, polje, sadili smo svoju hranu. No, to tada nije bilo pomodarstvo, nego potreba. S interesom za Dravu mi je to na neki način sjelo na mjesto. Bilo je to sredinom devedesetih godina, nakon rata. Sjećam se da je u Gradskoj vijećnici bio predstavljen taj projekt hidroelektrane, i to je bilo toliko ridikulozno, toliko vanzemaljsko što su oni napisali u tim dokumentima, da smo mi ostali zapanjeni. Sjećam se da je Marijan Špoljar tada rekao ‘pa o kojem turizmu vi govorite, dovoljno je da odemo do Donje Dubrave pa da vidimo taj turizam’. To umjetno jezero doista nikog nije privuklo! Mi smo mislili da je tu bio kraj, ali daleko od toga. HEP je imao ekipu koja je to gurala, a jako bitno je bilo da naprave što više do ulaska u Europsku uniju, jer se znalo da će Hrvatska kad-tad ući. Na nas su se već tada odnosile neke regulative o vodama, pticama i staništima, a država je bila uključena i u okvir ‘Natura 2000.’ međutim, to nikoga nije tako jako zabrinjavalo, a kod nas je uvijek bilo ‘slušajte stručnjake’. A stručnjaka ima svakakvih. Energetičara i građevinara, ali i biologa. A biologe nitko nije slušao, nisu bili lobi, tu nema novca, to je nešto mirno, lijepo i tiho…
Osnovni cilj Ekološkog društva Koprivnica i Dravske lige bio je da se ti njihovi planovi ne realiziraju, da se ne naprave te hidroelektrane.
– Ni sad od toga nisu odustali, sad se zovu Molve 1 i Molve 2, ali je opća društvena svijest sada drugačija pa mislim da do toga stvarno nikad neće doći. Mi smo tada rekli da ćemo raditi sve dok ne bude ostvarena ideja o biosfernom rezervatu ‘Mura-Drava-Dunav’ koji je sada uspostavljen i koji funkcionira. No, mislim da se o njemu premalo zna i piše, i da lokalno stanovništvo nema osjećaj da iz toga može nešto dobiti. Mi smo radili na tome da to zaustavimo do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, jer tada puno tih planova više zaista nije dolazilo u obzir. I to smo napravili. U međuvremenu je nažalost puno tih dragih ljudi preminulo, a neki su se posvetili drugim poslovima – priča Helena Hećimović.
Dravska liga više ne postoji kao savez udruga, jer je to bilo teško održati na okupu.
– Susrela sam na tom poslu fantastične ljude koji su puno napravili. Činjenica je da je taj biosferni rezervat uspostavljen i da sad svaki zahvat unutar tog bazena mora proći vrlo rigorozne provjere prije nego što se ostvari, a ranije nije bilo tako. Jednom smo došli u mađarski Barcs gdje su naši predstavljali projekt hidroelektrane. Kad smo se pojavili David, Davor i ja, predstavnici HEP-a i Hrvatskih voda su samo ‘potonuli’. I kad su oni imaju svoje izlaganje, ljudi su se grohotom smijali, ali oni su to radili, to je bio njihov posao. U HEP-u je godinama na plaći bio direktor HE Novo Virje u izgradnji. Što više u to ulaziš, to više sve skupa ima smisla. Mi smo napravili što smo napravili, ne kanim više ići na proteste, ne kanim se zapaliti pred trgovinom zato što je netko kupio pet plastičnih vrećica, a nije trebao niti jednu. Ja to ne radim, a nastojim da ljudi i djeca na koje mogu utjecati to tako vide i to tako rade u životu. A koliko rade, to je na njima.
Ljudi su danas ipak puno svjesniji potrebe za zaštitom okoliša nego prije 30-ak godina?
– Jesu, ali još uvijek ne doživljavaju opasnost od plastike. Kod nas je odvoz otpada tako dobro organiziran da mi tu plastiku ne vidimo. Za razliku od Azije ili Afrike…
Kako gledate na današnja nastojanja Grada Koprivnice u pogledu zaštite okoliša?
– Ja im se divim. Danas je konkurencija znatno veća, iako je istina da imaju mnogo više instrumenata na raspolaganju nego što smo ih mi imali. Imaju i daleko veća sredstva, ali uvijek tu postoje ograde i ograničenja. Nas je često ograničavalo to što smo bili prerazvijeni pa nismo mogli ući u neke projekte, programe ili instrumente. Bili smo ili prerazvijeni, ili pak premali. No, bili su vrlo domišljati i uspjeli su uvjeriti hrvatski sjever, opet radi novca, jer se kao ujedinjeni možemo prijaviti vrlo snažno. U tom smislu im se stvarno divim što su se uspjeli probiti u nove programe, što su se ekipirali da prate što se sve događa u Europi, koji su novi trendovi, i da se odmah tu ubacimo. To je strašno velik korak naprijed, strašno velik uspjeh.
Koji su po vama najveći ekološki problemi u Podravini?
– Ne pratim tako dobro Piškornicu, ali ne mogu si oprostiti što nismo bili jači i jedinstveniji kad se radilo o Piškornici. Nažalost, jedan dio političkih struktura u gradu i županiji je jako blagonaklono gledao na taj projekt. Mi smo kao poglavarstvo postali jedni od osnivača te javne ustanove, ali morali smo biti u tome da imamo bilo kakvog utjecaja na to. Kasnije smo taj utjecaj nastojali iskoristiti da stopiramo određene procese, ali tu smo bili preslabi jer unutar županije nije bilo osjećaja za to.
Ja sam vani vidjela što takvi projekti znače, i još uvijek mislim da ne proizvodimo dovoljno otpada da bi to bilo izvedivo, da bi se isplatilo koristiti najnovije tehnološke mogućnosti za tako malu količinu otpada. I zato se svaki put naježim kad čujem odakle će sve dolaziti otpad, jer ga mi naprosto nemamo dosta. Grad je sa svojim otpadom učinio ono što bi svi drugi trebali raditi, a ne rade. Mislim da je odvajanje otpada put, a ne jedna velika rupa koja će onda uz pomoć ove ili one tehnologije biti neopasna. Meni to sve skupa još uvijek nije simpatično, mislim da je to zaista bio pogrešan korak. Moram priznati da se tome nismo mogli dovoljno suprotstaviti, i to me jako muči.
Nadam se da neće biti termoelektrane, o tome je isto bilo govora. Mislim da se Koprivnica dobro pozicionirala kao ekološki osviješteni grad, i da svakome kome bi palo na pamet raditi nešto opasno, da bi naišao na mnogo žešći otpor nego što je to ranije bio slučaj. Što se tiče drugih ekoloških problema, mislim da su oni zapravo na razini svih ostalih svjetskih problema; klimatske promjene koje ne možemo zaustaviti, iako su napori veliki.
Mislim da treba puno više pošumljavati, i šumama davati puno više prostora nego što ga sada dajemo. I kažem, plastika me muči strašno, tu ne vidim svjetlo na kraju tunela. Ne postoji sustavni pristup tome, iako možemo reciklirati, ali to je tek treći korak, prvo se treba naučiti štedjeti. Jer, cijena koju sada ne vidimo je prevelika – zaključila je Helena Hećimović.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za zaštitu okoliša’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
