Trag dobrote koji na svojoj svakodnevnoj ruti ostavlja Zdenka Duhović (51) iz Donje Dubrave vodi nas u Čukovec.
Gerontodomaćica, zaposlena u Centru za pomoć u kući Međimurske županije, parkira pred starijom kućom čije opeke pamte vrlo stara vremena i „naoružana“ energijom ulazi u dom korisnika Željka Vlaha (64). Drva nestaju pucketajući u vatri i ostavljajući topao trag za svojim trajanjem… baš kao i Zdenka.
– Ovo što radim, nije posao. To je moje poslanje – započinje Zdenka priču o zvanju u kojem se našla slučajno ili nekom pravednom odlukom sudbine.
– Trgovkinja i obućarka sam strukom i nekada sam radila u okolici Ludbrega u jednoj trgovini. Uvjeti rada su bili iznimno teški i već su se počeli odražavati na moje zdravlje, kad je do mene došla vijest o otvaranju programa Zaželi, za gerontodomaćice. Ni trenutka se nisam dvoumila. Kao da sam na to čekala cijelog života. Dala sam otkaz, usprkos vremenskom ograničenju programa, a kasnije se zaposlila u Centru za pomoć u kući Međimurske županije i sve je sjelo na svoje – govori Zdenka, dok dodaje začine u ručak koji je upravo završavala u domu korisnika Željka.
No, najvažniji začin je njezina dobrota i snažan val optimizma kojim preplavi prostor u kojem se nađe.
– Željko i ja smo sad već pajdaši. Iznimno je zahvalan i skroman čovjek i divota je pomagati mu. Dojurim ujutro k njemu u Čukovec, skuham, pospremim, pa malo porazgovaramo, a potom se vratim u Čakovec po 17 obroka koje odvezem na odredišta, uz obilazak još korisnika kojima pomažem oko svega što im je potrebno da bi im život bio uredniji, srca ispunjena i svakodnevica lakša. To je ono što ja njima dajem, no velika većina korisnika meni daje još mnogo više, kad vidim da sam probudila želju za životom i nadu u njima. Taj se osjećaj ne može mjeriti novcem niti ičim materijalnim na ovome svijetu! – kaže Zdenka i argumentira:
– Željko me svako jutro, u ovo zimsko doba, dočeka s naloženim šporhetom… da dođem u toplo… to je za mene neprocjenjivo!
Željko Vlah nam priča da mu je dan ispunjen Zdenkinim prisustvom i nakon njezina odlaska drugim korisnicima. Ode malo u dvorište, napravi što treba i koliko može, pa se vrati u kuću, a tamo miriše upravo spravljen ručak. Tako padne i noć, što za Željka znači da je sve bliže novo jutro obasjano Zdenkinim osmijehom.
Zdenka Duhović iz iskustva svjedoči o važnosti organiziranja pomoći najslabijima, marginaliziram i zaboravljenim ljudima u zajednici. Međimurska županija među rijetkima financira i održava taj model, podržavajući rad svog Centra:
– Znam da je to rijedak primjer u našoj zemlji i ponosna sam zato što nas pokazuje u dobrom svjetlu. To je pitanje civiliziranosti. Uvijek će biti onih koji žele pomoći ljudima u nevolji, ali nemaju sve sredine nekog tko će to koordinirati i pretvoriti u stabilan, dugoročan oblik podrške. Gerontodomaćice obavljaju posao koji ne možete raditi ako ne volite ljude. Istovremeno to je posao koji sam od sebe, svojom prirodom, probire one koji ga rade srcem – smatra Zdenka.
Svjedoči i o težoj strani svoga poslanja. Ne teče baš posvuda med i mlijeko:
– Ljudi s kojima mi radimo život je oštetio, razrušio im nade pa ima situacija u kojima nije lako uspostaviti kontakt. Bude svega, a ako eventualni problem ne uspijemo same premostiti na terenu, ravnateljica našega Centar Lana Frana Kanoti nađe rješenje. S druge strane, imam korisnike koji bi razgovarali, ali snage u njima više nema. Pomažem i jednom starom čovjeku koji više ne može ustati iz postelje. Osjećam koliko je riječi zahvalnosti u njemu, ali više ih ne može izgovoriti. Ne može samostalno ni jesti, moram ga nahraniti. No, ljudsko je biće u stanju emociju pokazati i na druge načine. Svaki put kad ga hranim, stavi svoju slabašnu ruku na moju i pogleda me u oči. Nasmiješim se, ohrabrim ga i razgovarali smo zapravo više, nego mnogi ljudi tisućama izgovorenih riječi – kaže Zdenka Duhović.
Željko Vlah iz Čukovca, iako godinama još nije zakoračio u starost, bio je na rubu beznađa. Teška bolest stavila mu je svu snagu na kušnju. Uspio je pobijediti i oporaviti se fizički nakon operacije, ali usamljenost i umor od stalnog, uzaludnog razgrtanja sivila života, nastavili su ga nagrizati.
– Zdenka je jako dobra žena. Ne bi mene više bilo da mi ne pomaže. Niti bih imao volje skuhati sebi obrok, niti bilo kaj raditi, niti živeti… – kaže Željko pa mu riječi presahnu, ali misao nepogrešivo završava suza ganuća u oku.
Zdenka u tom trenu skida naočale te i sama briše orošene oči. Smije se i kaže:
– Suze su dobre. Govore koliko nam je sve ovo važno i koliko smo ljudi.
Više fotografija možete pogledati OVDJE.
*Ovaj sadržaj donosimo u suradnji s Međimurskom županijom // Autorica: Željka Drljić
