Poseban je osjećaj, a i čast, naći se u atelijeru umjetnika iza kojeg je više od 55 godina stvaralaštva, velik broj zajedničkih i samostalnih izložbi, bezbrojni sati provedeni za slikarskim stolom, kao i brojne dobivene nagrade i pohvale. Riječ je o umjetniku Zvonku Sigetiću iz Koprivnice, slikaru na kojeg je najveći utisak ostavila glasovita Hlebinska škola i doajeni naive.
Naime, Sigetić je rođen u Hlebinama gdje je proveo čitavu svoju mladost te svjedočio razvoju naivne umjetnosti i njenom prepoznavanju kao svjetskog fenomena. Voli istaknuti da je živjeti u takvom okruženju i na samom izvoru naive, točnije svega desetak kuća od Galerije naivne umjetnosti, bio svojevrstan izazov, ali i njegov poticaj da uopće započne razmišljati o slikarstvu.
– Sve je krenulo već u trećem razredu osnovne škole, nakon što je moj talent prepoznat. Pridružio sam se likovnoj sekciji te sudjelovao na brojnim natječajima, a često sam bio i nagrađivan. To mi je nekako bio poticaj i vjetar u leđa da nastavim tim putem – prisjeća se svojih početaka Zvonko i dodaje da kada čovjek osjeti talent u sebi i kada ga brusi, onda to i daje rezultate.
Prvu je sliku na staklu naslikao još kao dječak, sa svega 11 godina. Za svoje je slike primao brojne pohvale tadašnjih velikih umjetnika, posebice Ivana Generalića, a svoju je inspiraciju tada, baš kao i danas, pronalazio u divnom hlebinskom kraju te dječačkim snovima.
Baš u to vrijeme, Ministarstvo za kulturu je prepoznalo važnost naivne umjetnosti. Talenata i velikih imena je bilo sve više pa je 1968. godine otvorena Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama.
– Mi smo još bili djeca. Sjećam se da nikad u Hlebinama nije bilo više ljudi nego tih dana kada se otvarala galerija. Ivan i Josip Generalić, Mijo Kovačić, Ivan Večenaj, Dragan Gaži, Franjo Filipović i drugi autori prve i druge generacije naivnih umjetnika su tom prigodom izlagali u galeriji. No, nekoliko nas, istaknutijih učenika, dobilo je priliku da izloži svoje radove pod plotom, ispred galerijskog prostora, što je nama predstavljalo velik uspjeh – prepričava Sigetić, čiji su radovi već godinu dana kasnije bili izloženi na izložbi održanoj na Zagrebačkom velesajmu gdje su privukli veliku pažnju, ne samo naših ljudi, nego i stranaca.
Zatim su se zaredale izložbe, najprije zajedničke, potom i samostalne, a neke od njih su ovom nadarenom umjetniku ostale u posebno lijepom sjećanju.
– Najveći trag nekako ipak ostave samostalne izložbe. Recimo, iz onih ratnih godina se rado prisjećam izložbe na tvrđavi u Kninu. Bila je to prva izložba odmah nakon oslobođenja i za mene je bila velika čast tamo izlagati. Iz novijeg vremena svakako moram spomenuti izložbu u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama kojom je obilježena 50. obljetnica moga stvaralaštva. Ona je bila praćena katalogom, a brojni dragi ljudi, prijatelji i suradnici su me došli podržati – naglašava Sigetić, dodajući da je upravo ta izložba za njega bila posebna.
Kako je ove godine već došlo vrijeme da se proslavi nova obljetnica, 55. godina stvaralaštva, stvaraju se i novi planovi.
– Oduvijek mi se sviđao prostor u Starom gradu u Đurđevcu i već dugo imam želju da tamo izlažem pa su u tom smjeru krenuli i dogovori. Izložba će se vjerojatno realizirati iduće godine – najavljuje koprivnički umjetnik, baš kao i izložbu te brojne aktivnosti u župnoj zajednici Pastoralnog centra Blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici, kojima će se obilježiti 25. obljetnica župe.
Kroz godine je Zvonko naslikao brojne slike, a u svojem fundusu ih ima preko 150. Sam za sebe kaže da je bio dosta produktivan, iako se slikarstvom bavio uz svoj redovan posao u Podravki, iz koje je nakon 40 godina radnog staža otišao u zasluženu mirovinu.
– Kad sam bio mlađi, nakon posla sam otišao u atelijer i ostajao tamo do dugo u noć. A i sad kad krenem, ne znam stati. Kako to baš nije dobro za zdravlje, pokušavam i što više šetati prirodom. Tada najčešće odlazim u Hlebine, odakle se uvijek vraćam s novim inspiracijama – otkriva, ali i ovom prilikom na bezgraničnoj potpori zahvaljuje svojoj supruzi Bernardici i sinovima Karlu, Marku i Dominiku.
Zahvaljuje i likovnoj kritici, koja ponekad i nije bila blaga prema njemu, ali ga je natjerala da usavršava svoj rad te neprekidno napreduje. Smatra da bi današnja likovna kritika trebala biti nešto stroža prema novim naraštajima umjetnika te da bi se više pažnje trebalo posvetiti kvaliteti, a ne kvantiteti, kod izbora djela i autora kada se organiziraju izložbe.
– Uvijek otvoreno govorim o toj temi. Nekako smatram da je došlo do pada kvalitete jer svatko tko savlada tehniku može postaviti izložbu. Ne sviđa mi se ni koncepcija da se predstavlja pedesetak autora s jednom slikom. Ranije se znalo da će se za radove priznatijih umjetnika naći i više mjesta u izložbenom prostoru, dok je za autore koji su se tek počeli profilirati ostajalo je manje mjesta – kaže Sigetić, poručujući mlađim generacijama da nije dovoljan samo talent, nego na njemu treba marljivo i raditi.
Što se same naive tiče, smatra kako je ostalo još prostora za njeno bolje promicanje kod nas, ali i u inozemstvu. Ističe primjer izložbe Croatian Naive Art u organizaciji Hrvatske bratske zajednice održane u pet američkih gradova u kojoj je osim njega izlagalo još sedam umjetnika, predvođenih Ivanom Lackovićem-Croatom. Kaže da imamo velike mogućnosti i da bi takvu posebnost trebali bolje iskorištavati te pronaći način kako približiti umjetnost novim generacijama, što je svakako izazovan zadatak.
– Važno je naglasiti da postoji interes za naivu na Likovnoj akademiji pa su studenti dolazili k nama, a i mi smo sudjelovali u predavanjima na akademiji. Nas nekoliko slikara je prezentiralo slikarsku tehniku, dok je Marijan Špoljar govorio kao povjesničar umjetnosti o tom fenomenu – spominje Sigetić, čiji se stil pomalo i razlikuje od karakteristične naive, odnosno više ga odlikuje realizam.
Tako se osim slikanju na staklu, posvetio i izradi slika na platnu, čija je tematika sakralna. Ilustrirao je i nekoliko knjiga, njegovi su radovi objavljivani u brojnim časopisima, autor je grafičke mape Bregi su se zlatom pozlatili, sudjelovao je u izradi Uskrsne košare s velikim pisanicama za dar tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu te je idejni začetnik izrade velikog Vukovarskog križa, sastavljenog od 14 slika postaja križnog puta različitih autora, poklonjenog svetom ocu Ivanu Pavlu II za vrijeme njegovog dolaska u Hrvatskoj.
Prilikom razgovora, Sigetić se osvrnuo i na sliku koju trenutno dovršava. Ona je nastala za potrebe natječaja koji je raspisao Muzej grada Koprivnice, a tema mu je dječja igra.
– Tom sam se slikom želio dotaknuti našeg prekrasnog djetinjstva, koje se uvelike razlikovalo od ovog današnjih generacija. Na neki sam način to pokušao i dočarati, a ona prikazuje prostor i prizore iz mog djetinjstva koji su zauvijek ostali urezani u sjećanje – kaže, prisjećajući se da su nekada u selu svi dječaci željeli postati piloti, kao nekoliko mladića iz sela kojima je to pošlo za rukom, pa su zahvaljujući učenom mještaninu Zvonku Vrbanu izrađivali makete aviona i zmajeve koje su potom puštali na hlebinskim livadama.
Upravo je tom učenjaku i posvećena slika, a osim nje će Sigetić za potrebe te izložbe ponuditi i Igru ispod sata s bratom te Igru s pijetlom.
– Svaka moja slika iza sebe ima neku priču. Sve su mi one vrlo drage i ne bih mogao izdvojiti najdražu. Sklon sam i raditi slike na spomen pa sam tako napravio slike posvećene Ivanu Generaliću, svom velikom prijatelju Ivanu Lackoviću, Miji Kuzmanu i drugima, odnosno, vrlo rado se sjetim ljudi koji su u umjetničkom i prijateljskom smislu bili moji uzori i s kojima sam bio povezan u svojem stvaralaštvu – naglašava Zvonko, zaključujući da ne voli slikarstvo samo zbog vremena provedenog u atelijeru, već mu je ono obogatilo život divnim ljudima te ga učinilo ispunjenim.
Ovaj sadržaj proizveden je u suradnji s Koprivničko-križevačkom županijom
