Koliko životinja može donijeti veselje, pozitivnu energiju i pridonijeti poboljšanju zdravlja pojedincu pokazuje udruga za terapijsko jahanje sa sjedištem na ergeli Galop u Peterancu.
Ova udruga, u kojoj su glavne protagonistice Camila, Dorina, Muza i Flower, svakog tjedna pobuđuje osmijeh kod djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom pa nije ni čudno da je dobila naziv Osmijeh.
Sve je počelo 2016. godine kada su Valentina Kavur i Petra Čolig Šarić odlučile osnovati udrugu, a s ciljem i znanjem da životinje, u ovom slučaju plemenite životinje konji, mogu donijeti nezamislivo pozitivnih stvari djeci s teškoćama.
Jer, kako su nam rekle na početku ovog divnog razgovora, najljepše je dok dijete sjedne na konja, a prva stvar koju možete zamijetiti je osmijeh na licu.
Petra i Valentina imaju licence koje su potrebne za rad s djecom s teškoćama u razvoju, a želja im je da im to bude primarni posao, no to još, nažalost, nije izvedivo.
Valentina je jako dugo u terapijskom jahanju, s terapijskim jahanjem je krenula uz svog tatu koji je trener u konjičkom sportu, a Petra se uključila krenuvši u školu jahanja.
– Od 1993. radim s osobama s invaliditetom i s djecom s teškoćama u razvoju. Kako su tu vrstu terapije roditelji djece s teškoćama u razvoju sve više tražili, tako je i Petra došla u naš, tada Konjički klub Koprivnica, zainteresirana za volontiranje. Uskoro smo odlučile otvoriti udrugu specijaliziranu koja radi samo s djecom s teškoćama u razvoju i s osobama s invaliditetom – rekla nam je Valentina.
– Ja sam upisala školu jahanja kod Valentine, inače sam veterinar po struci, i na fakultetu smo znali spominjati konje u vidu nekog terapijskog programa, no prvi susret s terapijskim jahanjem mi je bio baš u Konjičkom klubu Koprivnica. Bilo mi je zanimljivo koliko jedna životinja može donijeti pozitivnih stvari nekom jahaču s teškoćama, najčešće djeci, i tako sam s Valentinom krenula volontirati. Jednostavno smo se našle, kliknule i pokrenule svoju udrugu – ispričala je Petra.
Prva je u udrugu stigla Camila, a onda se broj korisnika povećao pa je stigla i Dorina. Obje su kupljene kroz humanitarne akcije. Ubrzo potom stigle su i Muza i Flower.
Što se tiče programa, udruga trenutačno ima školu jahanja, terapijsko jahanje te emmett i bowen tretman.
– Terapijsko jahanje nije smo terapija, nego je razrađen program kao škola jahanja za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, odnosno rekreacija za njih. Svi startaju u programu terapijskog jahanja, s vremenom se fizički podižu, mišići jačaju te prepoznajemo njihove mogućnosti za napredovanjem. Konj na korisnika djeluje i fizički i psihički. Kako oni tijekom mjeseci, odnosno godina, redovito dolaze na naše programe, tako se vidi napredak, i tada mogu krenuti u školu jahanja, što znači da rade puno više na konju, nego što samo sjede u hodu – govori Valentina.
U udrugu dolaze korisnici s različitim dijagnozama, najčešće su to određeni oblici cerebralne paralize, poremećaji iz spektra autizma, Down sindrom, poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD)… Nema korisnika koji je došao, a da je zbog toga što mu se nije sviđalo odustao od terapijskog jahanja. I roditelji kažu da je to jedina terapija kojoj se djeca zaista vesele. Pozitivno utječe na njih, druže se s volonterima, uživaju sa životinjama u prirodi, i to je na neki način terapija gdje se konkretno ne radi s djecom u smislu vježbanja, već je konj faktor koji pokreče njihove mišiće, krvožilni i živčani sustav. To su dobri emotivni i socijalni učinci i zapravo je to atipična fizikalna terapija.
– Na Tesu jako dobro utječe terapijsko jahanje, i psihološki i motorički. Obožava jahanje. Bili smo nedugo kod ortopeda na kontroli, poboljšala joj se skolioza, ne mora nositi ortozu. Tu smo već pet godina, krenuli smo 2019., bila je najmlađa jahačica – rekla je Tesina mama Klaudija.
– Svi naši korisnici dolaze na preporuku liječnika, odnosno specijalista, što je i preduvjet. Do sada se nisu pokazale kontraindikacije, svima se preporučuje da nastave s terapijom. Također, na kraju godine psiholog, naš vanjski suradnik, provodi ankete s volonterima i roditeljima te daje zaključak i mišljenje. Analizu radimo i mi. Naime, radi se izvješće za svakog korisnika prema kojemu onda liječnik može vidjeti napredak – ističe Petra i dodaje kako su dobili informaciju da su jedina udruga koja daje takve informacije.
Djeca terapiju ne doživljavaju kao klasičnu terapiju, njima je to na neki način i zabava. Susreću se s nekim novim stvarima, uče poštovati određeni autoritet, održati koncentraciju. Moglo bi se reći, imaju red, rad i disciplinu kroz zabavni dio. Nekad u počecima budu nestrpljivi, ali s vremenom se sve posloži. Isto tako, susret s tako velikom životinjom prvi put bude malo nezgodan, ali ubrzo strah nestane i sve je pod kontrolom.
– Naš je najveći problem što ne možemo uzimati još korisnika jer smo ograničeni, odnosno radimo na svojim primarnim poslovima. Uvijek u ergeli radimo u popodnevnim satima, a problem je i što još uvijek nemamo prostor da bi se mogle proširiti – kaže Valentina.
Petra je prošle i ove godine završila emmett i bowen tretman. Tu je riječ o australskim specijalnim fizikalnim tehnikama. Blage su i neinvazivne metode te ne može loše utjecati na korisnika, a pristupa se ovisno o problematici.
Ove metode djeluju na opuštanje mišića kroz određene točke, takozvane emmett točke, ili kada je riječ o bowen tretmanu, radi se s pomoću takozvanog natega, otpuštanja mišića.
Istovremeno se potiče rad krvožilnog i živčanog sustava. Također, ima više aspekata kojima se odjednom djeluje.
– Emmett i bowen tretmani se mogu koristiti kod mišićnih oboljenja ili tegoba, kao na primjer išijasa, kod probavnih poremećaja, alergija, različitih korekcija… Naravno, neke se stvari ne mogu izliječiti, ali se stanje sigurno može olakšati – priča Petra te dodaje da roditelji djece koja su u invalidskim kolicima i imaju problema s probavnim sustavom inzistiraju da dolaze k njima kako bi im se pomoglo.
Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh članica je Hrvatskog konjičkog saveza za dresurno jahanje te održava i manifestaciju pod nazivom ‘Barbara – prikaz postignuća’ koju podupire Hrvatski paraolimpijski odbor. Glavni cilj manifestacije je potaknuti djecu da se što više uključuju u sport, odnosno može se reći parasport.
U manifestaciji sudjeluju svi korisnici udruge bez obzira na mogućnosti te prikazuju ono što su dostigli i postigli. Svi su nagrađeni što ih jako veseli i motivira da krenu dalje.
Bitno je napomenuti i kako je udruga 2022. godine prvi put dobila trogodišnju potporu Ministarstva zdravstva za program ‘Jahanjem do osmijeha’ koja joj je i određena financijska sigurnost. Riječ je o temeljnoj aktivnosti koja je prvo krenula kao projekt, a s vremenom se pretvorila u program jer se provodi kontinuirano od jeseni 2016. godine. Do sada je sudjelovalo 28 korisnika, iako je kapacitet 25. Program obuhvaća dvije grupe, terapijsko jahanje i školu jahanja za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
– Ovim programom želimo poboljšati kvalitetu i način života naših korisnika i njihovih obitelji – kaže Petra.
U programu uvijek sudjeluju volonteri koji su pomagači u terapijskom jahanju, većinom oni koji imaju iskustvo s konjima, pomažu kod uzjahivanja, sjahivanja i budu uvijek uz jahača kao dodatno osiguranje.
– Volonteri su nam jako bitni, doprinose i jahaču i roditelju koji 20 minuta, koliko traje terapija, slobodno sjede, promatraju dijete i opuste se od dnevnih obaveza. U provedbi terapijskog jahanja je idealna kombinacija – vodič konja, Valentina ili ja te volonter sa strane. Stimuliramo jahače, pokušavamo da kroz terapiju koliko je moguće usmjeravamo da zauzima pravilan stav na konju. Vodič je sto posto uz konja i uvijek je spreman reagirati na bilo kakvu nepredvidljivu situaciju. Često smo Valentina i ja vodiči i usmjeravamo jahača, ali u svemu je konj glavni terapeut. Mi smo tu da korigiramo i pripomognemo i da sve bude korektno što se tiče sigurnosti – pojašnjava Petra.
– Od malih nogu sam s konjima pa je bilo prirodno da i nastavim raditi taj predivan posao. Prvi put sam sjela na konja s četiri godine, a sada sam već uz konje 18 godina. Ispunjava me ljubav prema njima, a i ljubav koju konji vraćaju istom mjerom. Sreća je vidjeti kada djeca naprave konkretne pomake i da im je bolje. To se jednostavno ne da opisati i to je nešto što bi svatko trebao doživjeti – rekla je volonterka Petra Gašparić, koja je u udruzi od samih početaka.
Ponekad su i roditelji ti koji preuzimaju ulogu u vođenju, ako nema volontera. S djetetom su sa strane i preuzimaju ulogu pomagača. Također, zadovoljni su s radom udruge, pozitivno gledaju na sve.
Jahanje ima pozitivan učinak i na današnje mlade koji su psihološki opterećena, anksiozna… U takvim situacijama upisuju jahanje. Briga o konju i druženje s njim ih opušta i pozitivno djeluje na njih.
Od ove su godine u timu i dvije asistentice, vodiči konja, Petra Brunec i Lucija Frtalić. One su od malih nogu u konjičkom sportu, bile su u dresurnom ili preponskom sportu te imaju licence. Kompetentne su, znaju raditi s konjima, i to je vrlo važno za cijeli tim.
– U udruzi sam zbog ljubavi prema konjima, odnosno životni mi je cilj raditi s konjima. Jako sam sretna što su mi Petra i Valentina ponudile rad u udruzi jer se jahanjem bavim od sedme godine, znači 16 godina sam u tome. Mislim da svojim radom ovdje pomažem djeci i osobama s poteškoćama jer su konji mirne životinje i prenose posebnu energiju na ljude – rekla je Petra Brunec, vodič konja.
Što se tiče konja, da bi bili podobni za provedbu terapijskog jahanja moraju biti dobre konstitucije kako bi svoj korak što pravilnije prenosili na jahača. Kod jahanja se zapravo simulira kretanje čovjeka u hodu. Korak konja točno aktivira zdjelicu i trup osobe.
Jednako je bitan i karakter. To su konji starije dobi koji su prošli određenu vrstu školovanja ili su bili u školi jahanja ili su umirovljeni sportaši. Naučeni su na niz različitih situacija, moraju biti spremni da nekad jahač vrisne, da je možda nemiran na sedlu i da reagiraju na vanjske podražaje. Oni ne reagiraju, stabilni su i mirni.
– Naše su sve kobile starije dobi te uz redovnu prehranu dobivaju i dodatke prehrani. Mi s njima kontinuirano radimo. Odradimo treninge za koje je glavna Valentina, prije same terapije ili tijekom dana, prema potrebi. One stalno moraju biti u treningu, moraju biti pripremljene. Njima je hodanje dosadno, zato moraju progalopirati pa su uključeni u program škole jahanja za općenitu populaciju kako bi se malo opustile. U biti je to i relaksacija i trening. Naravno, trebaju imati i vrijeme za odmor, tako da dobro dođu ljetne i zimske pauze – objasnila je Petra.
Konji su velike i impozantne životinje, no jednako tako i osjetljive po pitanju zdravlja. Tako se, nažalost, kobila Flower oporavlja od teške respiratorne infekcije s komplikacijama. Oporavak ide teško i sporo, a kako bi se što prije oporavila, svakodnevno dobiva specijaliziranu hranu i dodatke prehrani te ostale dodatke koji joj olakšavaju disanje, a što iziskuje pozamašna financijska sredstava.
Prije nekoliko godina udruga je imala i jednu zaista tužnu priču. Naime, zbog financijskih problema kobila Dorina je završila u oglasu za prodaju. No, dobri ljudi iz Hrvatske i iz inozemstva su pomogli i Dorina je ostala uveseljavati i mamiti osmijeh djeci na lice.
– Kraš nam je nakon situacije s Dorinom ponudio godišnje sponzorstvo. Njezino ime im je bilo simpatično, ali ih je dirnula i priča o prodaji. Oni sada financijski brinu o njoj, stoje uz nas i hvala im na tome – ističe Valentina.
Udruga se financira putem različitih natječaja. Od samih početaka ima i financijsku podršku Općine Peteranec, Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije, a tu su i pravne osobe (GKP Komunalac, Podravka, KC vode, Bauwerk Group i razne udruge).
Građani isto doniraju, pomažu. Zadnje dvije godine, od situacije s Dorinom, dva dobra anđela, kako ih zovu u udruzi, iz mjeseca u mjesec doniraju, i te su donacije baš od srca. Tu su i roditelji koji pomažu plaćanjem članarine za dolazak na jahanje, a nastoji se da ona bude što više sufinancirana putem raznih natječaja i donacija.
Postoji i interes proširenja u smjeru drugih ciljanih skupina, općoj populaciji koja bi mogla više saznati o Emmett i Bowen tretmanu, ali i da svaki korisnik na terapijsko jahanje može dolaziti dva puta tjedno, jer svaki od njih ima po jednu terapiju, odnosno školu jahanja ili rekreaciju u tjednu.
Na kraju ovog divnog razgovora, naše drage sugovornice Petra i Valentina naglasile su kako je svaki dan terapijskog jahanja drugačiji, nikad nije isti, ali sinergija između konja, jahača, volontera i voditelja uvijek je ista.
– Životinja je ogledalo čovjeka, prepoznaje naše osjećaje. Ako se trudimo osjećati bolje, i konj će se osjećati bolje jer osjeća našu energiju. Svaki susret je neprocjenjiv, ta opuštenost, sloboda, užitak i na kraju svega – osmijeh jahača – zaključile su Petra i Valentina.
FOTO: Krešo Puklavec
VIDEO: Petra Ratković
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za bolju budućnost djece i mladih’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
