Od Hanoia na sjeveru Vijetnama, gdje smo sletjeli nakon 13 sati leta (Aerodrom Zagreb – letovi Zagreb – Amsterdam, Amsterdam – Kuala Lumpur (noćni let) – Hanoi do krajnjeg juga Vijetnama ima 1.700 kilometara.
Posebno nas je intrigirao odlazak do glasovite rijeke Mekong na samom jugu Vijetnama. Odlučili smo da nam Mekong bude tema današnje reportaže. Ovo je zaista velika udaljenost, no kad bismo se vozili autom put bi trajao više dva-tri dana, ovisno o vremenu.
Odlučili smo da putovanje kombiniramo avionom i autobusom. Uglavnom su nas pratile solidne vremenske prilike osim obilne kiše praćene vjetrom u gradu Hue smještene u središtu Vijetnama. Srećom, ovdje smo sjeli na avion za Ho Chi Minh city i izbjegli brojne eventualne peripetije na ovom zaista dugačkom putu. Hvala turističkoj agenciji Art travel iz Zagreba na sponzoriranju ovog novinarskog putovanja.
Ulaskom u Vijetnam konačno sam u životu postao milijunaš. Kad sam na aerodromu u Hanoju u mjenjačnici promijenio 200 eura (1.500 kuna), dobio sam 4 milijuna i 600.000 vijetnamskih donga!!! I novaca pun džep. A Vijetnam je jeftina zemlja.
Zahvaljujem dragom Bogu što nas je cijelim putem čuvao, nismo dobili nikakvu tropsku bolest, posebice malariju ili žutu groznicu, tako da mi je ovo putovanje ostalo u sjećanju kao jedno od najzanimljivijih i najljepših. Komaraca nije bilo. Ne znam zašto, no jednostavno; nije ih bilo.
MEKONG 12. NAJDUŽA RIJEKA U SVIJETU
Rijeka Mekong bila je poseban izazov mojih novinarskih i turističkih putovanja. Kad je vidite uživo i kad osjetite snagu njene vode, veličinu i vidite koliki značaj ima za Južni Vijetnam, onda je to doživljaj koji nećete tek tako zaboraviti. Rijeka je napravila bezbroj otočića i otoka, ovdje se živi punim plućima. Mekong se nakon svog puta dugog gotovo 5.000 kilometara (izvire u Tibetanskom platou) ovdje ulijeva u ogromnoj delti u Južnokinesko more.
U slobodnom prijevodu Mekong bi bila Majka rijeka, neki ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. U delti Mekonga proizvede se više riže nego u Japanu i Koreji zajedno. Plodonosne, muljevite naplavine stvorile su bezbrojne otočiće i otoke plodnih rižinih polja, povrtnjaka i voćnjaka.
Polazimo autobusom iz Ho Chi Minha, ukrcavamo se u mali turistički brod. Ispod nas osjećamo snagu Mekonga. Voda je mutna i blatnjava. Susrećemo u oba smjera desetke čamaca i brodica. Sve to dokazuje da je Mekong žila kucavica južnog Vijetnama. Putnici, ribari, trgovci nas srdačno pozdravljaju. Svim reportažama o Vijetnamu uvijek sam davao naslov da je to zemlja srdačnih i nasmijanih ljudi. Zanimljivo je da čamci Vijetnamcima u području delte Mekonga služe za trgovinu, osobni prijevoz ali i za stalno stanovanje. Za stanovnike vijetnamske delte Mekonga život na rijeci je način života kakav se drugdje ne viđa često.
Rijeka Mekong je rijeka koja je najduža rijeka u jugoistočnoj Aziji, sedm najduža u Aziji. Izvire u jugoistočnoj pokrajini Qinghai u Kini, teče kroz istočni dio autonomne regije Tibet i pokrajine Yunnan, nakon čega čini dio međunarodne granice između Mianmara (Burme) i Laosa, kao i između Laosa i Tajlanda. Rijeka zatim teče kroz Laos, Kambodžu i Vijetnam prije nego što se ulije u Južno kinesko more južno od grada Ho Chi Minh (bivši Saigon). Vientiane (Viangchan), glavni grad Laosa, i Phnom Penh, glavni grad Kambodže, stoje na njegovim obalama.
Putopis Stjepana Odobašića: Vijetnam, zemlja srdačnih i nasmijanih ljudi
BOMBONI ZA MALE VIJETNAMCE
Naš vodič Hue nas upozorava da ćemo obići tek mali dio ovog ogromnog područja (40.500 četvornih km), ali i da će ono što ćemo vidjeti biti vrlo zanimljivo. Posebno me veselila informacija da ćemo obići sela, susresti se sa seljanima, kušati brojno egzotično voće…
S Huom sam kontaktirao i poslije putovanja, bio je vrlo drag i srdačan, a ja sam imao brojna, novinarska pitanja. Iskrcavamo se na jedan od brojnih, riječnih otoka. Mještani nas pozdravljaju. Ponovno srdačni osmijesi dobrodošlice. Kao i svugdje najradoznalija su djeca.
Imamo pripremljene bombone za mališane (od trenutka kad sam se družio s djecom na planini Atlas U Maroku a nisam imao sa sobom slatkiše, odlučio sam da nikuda više ne idem bez hrvatskih bombona). Djeca su sramežljiva, bojažljiva i povučena, no bomboni brzo uspostavljaju kontakt. Srdačan osmijeh roditelja i zadovoljne dječice, najveća su nagrada. Malena djevojčica koju za ruku drži otac s velikim žarom je razmotavala Kraševe bombone. Slika je to koju i danas pamtim.
Malo podalje, mala, bucmasta Vijetnamka nas ljubopitljivo promatra, srami se, no kad je vidjela da su njezini kolege dobili bombone, rado nam pozira za snimanje. Mlada Vijetnamka sjedi na trijemu pored svoje kuće, radoznalo nas promatra. Svima smo mi kao stranci zanimljivi. Dobivam od nje dozvolu za snimanje.
Dolazimo u malo vijetnamsko selo. Pozdravi i dobrodošlica. Turisti im puno znače, jer siromaštvo je veliko i svaki euro dobiven od turista puno znači. Kuće su dijelom zidane, dijelom od drveta, jer sve ovisi o materijalnom statusu vlasnika. Sve je sklepano po principu „sam svoj majstor“.
Ipak, rijeka Mekong svojim vodama i naplavinama (i poplavama) pruža velike mogućnosti za ratarstvo i voćarstvo. Puno je novozasađenih voćnjaka. Ususret nam dolazi mladi pčelar i pokazuje nam okvir saća s puno pčela. Med se ovdje vrlo cijeni. Snimamo ga. Nedaleko od njega berač voća longana (Vijetnamci ga nazivaju Nhãn Lồng). Urod je izvrstan. Longan je omiljeno voće u Vijetnamu i lako se može uočiti u velikim grozdovima na mnogim uličnim tržnicama u zemlji.
Ovo voće koje se na vijetnamskom zove “zmajevo oko” često se uspoređuje s ličijem, no ima malo slađi okus i više mesa. Treba tanku i lomljivu smeđu kožicu skinuti kako biste otkrili prozirni plod koji drži tvrdu i sjajnu crnu sjemenku. Vijetnamci često uživaju u longanu samom uz šalicu čaja ili u hladnoj slatkoj juhi sa sjemenkama lotosa (chè hạt sen nhãn lồng) savršena je poslastica za vrućeg ljetnog dana.
DEGUSTACIJE EGZOTIČNOG SEZONSKOG VOĆA
Slijedi kratak put na drugu stranu otoka. Odlazimo na degustaciju sezonskog voća, rakija, đumbirovih kolačića, čaja i meda. Domaćini su nam pripremili glazbeni program uz tradicionalnu južnjačku glazbu i pjesme. Dolazi seoska folklorna družina koja nam je otpjevala nekoliko njihovih pjesama. Mlade pjevačice pamtim po vrlo dugoj kosi, dužoj od jednog metra, zapravo bila je to dužina kose je od glave do zemlje. Snimam se s pjevačicom za uspomenu. Njima su pratnja dvojica mladića, jedan s gitarom, a drugi s instrumentom sličnim mandolini. U žurbi nisam stigao pitati ga za naziv instrumenta. Isto tako nisam doznao zašto mlade djevojke nose tako dugu kosu. Je li to običaj ili znak da je djevojka neudata, ili je to dio njihove nošnje?
Doživjeli smo zaista lijepo gostoprimstvo. Pod drvenim trijemom prostrt je stol sa svakojakim egzotičnim voćem. Neko od voća nisam nikada vidio, niti sam znao kako se zove. Novostečeni prijatelj iz Vijetnama Hue poslao mi je je kasnije točan naziv nekih od njih. Mango i ananas su bez premca. Ostalo voće vidimo prvi puta u životu.
Vrlo je zanimljiva ploveća tržnica Cai Be. Kažu da treba ustati u 5 sati ujutro kako biste vidjeli sve što se prodaje. Radno vrijeme tržnice Cai Be počinje već u 3 ujutro. Tržnica Cai Be podijeljena je u dva dijela. Jedan je za potrošače, a drugi za distributere. U prosjeku, 400 – 500 brodova dnevno plovi oko prodaje voća, povrća i raznih drugih proizvoda.
KOBRE U RAKIJI
Put prema obližnjem rukavcu Mekonga vodi nas do male destilerije i slastičarnice na otvorenom gdje se proizvode odlični, domaći kolačići. Tu se prodaju alkoholna pića u koje se stavlja živa zmija kobra. Još mi ni dan danas nije jasno kako su kobrinu glavu ugurali kroz grlić boce. No ugurali su je neoštećenu. Nekoliko radnica reže i pakira kolačiće od đumbira prelivene medom. U jednom dijelu je Vijetnamac koji pravi i oblikuje tijesto. Stroj je zastarjela tehnologija no očito da dobro radi. Tijesto se oblikuje u 5 cm široke prutiće dugačke jedan metar, a radnica ih uredno posložene prelijeva medom.
Razgledamo okoliš. Snimamo se do još jednog nama nepoznatog voća, a to je Nangka. Njegov plod je jedno od najvećih plodova voća, može narasti do 90 cm duljine, 50 cm širine i težine do 36 kg. Nangka se obično koristi u južnoj i jugoistočnoj azijskoj kuhinji. Najčešće se koristi kao osnovna hrana u raznim curryjima. U Europi ga nazivaju jackfruit, a postoje imena kao indijski kruh, eve, itd. Pulpa je žuta, slatka, neobičnog mirisa i okusa, segmenti su međusobno odvojeni i prodaju se u vrećicama. Zrela pulpa jede se svježa, nezrela se kuha. Jackfruit se miješa s ostalim voćem, dodaje se sladoledu i kokosovom mlijeku. Sjeme je jestivo kad se kuha.
Kad smo završili degustacije dolaze nam posebni „taksiji“ koji će nas prevesti do prvog rukavca rijeke. To su zaprežna kola. Ne sjećam se kad smo se zadnji puta vozili u zaprežnim kolima. Vozimo se kroz sela. Glavno prijevozno sredstvo ovdje su zaprežna kola. Kroz selo prolazi kamion natovaren voćem nangka. Očito je urod bio dobar. Susrećemo dvije učenice, male Vijetnamke koje dolaze iz škole. Lijepo su i uredno obučene. I što je najljepše, vrlo dobro raspoložene.
VOŽNJA PO RUKAVCIMA MEKONGA
Zatim slijedi vožnja čamcima po rukavcima Mekonga. Vrlo uzbudljivo i neviđeno. Voda je mutna, blatnjava. Među veslačima je najviše žena. U turističkim prospektima su opisane kao vijetnamske žene veslačice. Ljubazno nas dočekuju. Hui nas je upozorio (i zamolio) da svakoj dademo po 1 euro kao napojnicu. Koliko sam shvatio, one veslaju i rade za poslodavca i za to dobivaju mjesečnu plaću. Dobiti koncesiju zasigurno je stvar korupcije ili vlasnik mora biti u komunističkoj partiji. Vijetnam se inače ubraja među najkorumpiranije zemlje svijeta. Pretpostavio sam da ženama – veslačicama plaća nije velika, jer su me već na pola puta zamolile da im dadem napojnicu.
Plovimo po rukavcima na čijim obalama su vrlo siromašne obiteljske kućice. Siromaštvo na sve strane. Obale su blatnjave i na kopno se može doći samo čamcem. Gusto raslinje, brojni rukavci stvaraju vrlo egzotičnu sliku. Sa strane je razno voće. Najviše je stabala papaje.
Tekst smo skratili, no povećali smo broj fotografija kako bismo čitateljima vizualno predočili ljepote ovog putovanja.
Foto: Stjepan Odobašić
