U utorak, 15. veljače, prošlo je točno 52 godine od kada je koprivnički Slaven odigrao prvu službenu utakmicu sa splitskim Hajdukom.
Tim povodom u predivnom Podravkinom rekreacijskom centru, u restoranu Štagelj, okupila se ekipa koja je te davne 1970. godine ispisala povijest. Tema, naravno, nije nedostajalo, a svakako da se prepričavalo i nedjeljno gostovanje Slavena Belupa kod Hajduka, kao i aktualnosti u koprivničkom prvoligašu.
U nastavku možete pročitati zanimljiv tekst o povijesnoj utakmici Slavena i Hajduka u Koprivnici, kojeg je u povodu 50. obljetnice ovog dvoboja odigranog pred 6000 gledatelja napisao poznati koprivnički trener Branko Pleše.
Hajduk je tada bio član velike četvorke „Jugo fudbala“, uz Dinamo, Partizan i Crvenu Zvezdu. Za njih su bile rezervirane sve glavne titule nogometa tadašnje države, pri čemu je upravo Hajduk imao posebno mjesto kao miljenik tadašnjih političkih struktura i tadašnjeg predsjednika.
Naš klub je tada bio član Zagrebačke zone i miljenik Podravine.
Kao pobjednici tada najveće nogometne regije Hrvatske, pobjedama nad tadašnjim članovima II. Savezne nogometne lige Lokomotivom u Zagrebu i kod Karlovca, ždrijeb nam je dodijelio Hajduk u Koprivnici.
Iako su mnoge pojedinosti o toj utakmici poznate, ipak ću izdvojiti neke možda upravo danas zanimljive.
Ekipa je bila sastavljena od samo domaćih igrača, jer se tako mogao smatrati i „Bobi“ Bogdanovski, vojno lice iz Makedonije koji je godinama živio i radio u našem gradu.
Igrači su bili amateri, završavali su škole i vraćali se u svoj grad, stvarali obitelji i potomstvo, a nažalost mnogi su nas zauvijek i napustili.
Uvjeti su bili vrlo skromni. Rekvizita je bilo malo i nekvalitetno, imali smo pet starih lopti, kopačke s kožnatim čepovima smo međusobno posuđivali, za trenirke gotovo nismo ni znali, svlačionice su bile u staroj ruševnoj kući, bez tuševa i grijanja.
Uvjete nisu imali niti gledatelji. Nije bilo nikakve ograde, povišenja, a kamoli tribine.
Prijatelji kluba su se snalazili svakako, stajali su na betonskoj ogradi, po okolnom drveću, na krovovima okolnih obiteljskih kuća pa čak stajali i na dimnjacima.
Oko osnovnih linija igrališta stajalo je u snijegu 6000 gledatelja! To je još i danas rekordna posjeta na igralištu koje i danas nazivamo Gradski stadion.
Igralište je bilo lijepo bijelo na početku, a već nakon 15 minuta igre blatnjava kaljuža.
Veliki zaljubljenici koji su tada vodili naš klub omogućili su nam „karantenu“ u motelu na Šoderici.
Prihvatio sam tu novinu samo zato što je tada u ekipi bilo nekoliko igrača koji su voljeli pogledati u čašicu, a nitko tada tu čašicu ne bi mogao odbiti vjernim navijačima.
Zanimljivost je i to da je utakmicu sudio ing. Franković iz Đurđevca inače nekada igrač našeg kluba.
Nastupili su Šafar B., Petrović, Kvakarić, Barčanec, Sokač, Lazar, Čor, Šoprek Mi., Kovačić, Sabol, Šoprek Ma. i Bogdanovski.
Ravnopravni: Bošnjak, Kreičir, Kuharić, Šafar Z., Tomiša, Benotić, braća Drakulić, braća Ogrizović, Bratković, Matišić, Vuljak, Goršeta, Mak, Kesteli, Dević, Grubačević, Šemper, Roguljić, Hanžek, Kancelak, Došen, Seleš, Milanović, braća Hudinčec, Pentek, Crkvenčić, Kovačević, Starčević i drugi. Uz ispriku.
Moj prvi i pravi suradnik bio je legendarni Stanko Orlović „Paja“.
Klub su u teškim uvjetima vodili: Knežević, Kolarić, Švarc, Eisenbeisser, Tkalec, Kovačić (Slavek i Pančo), Malačić, Gregl, Sestrić i drugi. O zdravlju je brinuo dr. Tot.
Posebno je sve događaje zabilježio nekadašnji igrač i sudionik „križnog puta“, neizostavni Ivek Šef svojim fotoaparatom.
Početni udarac je izveo „otac Slavena“, najveće igračko ime kluba svih vremena, slavni Dragutin Friedrich „Karlek“. Hajduk je pobijedio dvama pogocima Ristića, a za Slaven je strijelac bio Štef Sabol.
Sada nešto o Hajduku tada. Stigli su iz Južne Amerike gdje su ih tamošnji Hrvati srdačno ugostili, preplanuli od sunca, vrlo nezadovoljni što sad moraju igrati u nekoj tamo Koprivnici i to još po snijegu.
Nastojali su to svakako izbjeći i ponudili nam novac kako bi se utakmica igrala u Splitu!
Vodstvo našeg kluba koje su podržali mnogi osnivači našeg kluba na čelu s „Karlekom“, a koji su to učinili punih četiri godine prije nego što je osnovan „Hajduk“, s gnušanjem su takvu ponudu odbili, jer su oni naš klub stvorili da bi u njemu igrali i s njim živjeli Podravci i oni koji to žele postati.
Kada su glatko odbijeni na sve moguće načine su nas pokušali omalovažiti.
Poslali su u Koprivnicu svojeg predstavnika koji je imao zadatak da kontrolira zaradu vezanu na utakmicu, budući da se tada prihod dijelio na oba kluba, što je posebno zgrozilo našeg Milana Švarca, koji je vodio financije i koji ih sigurno ne bi prevario, jer je i on stvarao naš slavni i pošteni klub.
Taj Hajdukov financijski inspektor je kod nas boravio na naš račun, a poznato je da iz Podravine nitko nije otišao gladan i praznih ruku. Bio je više pijan nego trijezan i sigurno nije mogao kontrolirati našeg Milana, a nije ni trebao.
Velik broj navijača iz Podravine dočekao je Hajdukov autobus prije Križevaca i pratio ih do našeg hotela gdje su odsjeli i gdje im nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka jer je hotel bio vlasništvo naše Podravke, a onda je sve jasno.
Tadašnji gradonačelnik (predsjednik Općine) Stjepan Kapusta je priredio bogati prijem uz mnoštvo vrijednih darova gostima.
Kao i uvijek, svoj doprinos su dali i naivni slikari Podravine koji su ih zatrpali vrijednim slikama, a koje skoro da nisu mogle stati u njihov autobus.
Kada sam ih zamolio da nam ostave loptu kojom se utakmica igrala, jer ju želimo sačuvati kao uspomenu na njihovo prvo gostovanje u našem gradu, glatko su me odbili.
Tek kada im je naš dragi i mudri Milan Švarc poslao u Split i 7510 novih dinara, izgleda da im je proradila savjest pa su gradonačelniku poslali pismo zahvale uz ispriku, a mi kakvi već jesmo smo im i oprostili.
Još je nešto znakovito za tu utakmicu.
Iako se okupilo 6000 gledatelja, bez ograde ili tribine, bez kordona milicije (policije), bez zaštitara, nije bilo niti jednog incidenta, jer naši ljudi vole sport, ali žele da on stvarno bude i dio kulture, poniznosti i zajedništva.
Svjedok sam svih utakmica kasnije s Hajdukom, ali i drugima, i nažalost moram priznati da tako nije bilo, a nije niti danas. Šteta!
(Piše i fotografije ustupio: trener Branko Pleše)
