Upornost, borba, hrabrost i ustrajnost. Vjerojatno ne postoje bolje riječi kojima bi mogla započeti priča o 12-godišnjem Eriku Petriću iz Koprivnice, inače učeniku sedmog razreda Osnovne škole Đuro Ester, koji je prije mjesec dana pobijedio rijetku, Legg–Calvé–Perthesovu bolest.
Naime, riječ je o idiopatskoj aseptičnoj nekrozi epifize glave bedrene kosti (femur), a obično se pojavljuje kod djece od pet do 10 godina. Češće kod dječaka.
Još uvijek nije poznato zbog čega dolazi do obolijevanja, no smatra se da je pravi uzrok prekid cirkulacije u glavi bedrene kosti u blizini zgloba kuka. Simptomi su bolnost kuka, šepanje, bolovi u koljenu, a tijek bolesti je usporen.
Prvi znakovi bolesti kod Erika su se pojavili kada je imao pet godina.
– Erik je bio s vrtićkom grupom na klizalištu i nakon tjedan dana je počeo šepati. Na prvu sam pomislila da je istegnuo mišić, ipak, padali su, zezali se… No, prošla su dva tjedna, a Erik je i dalje šepao. Tada sam ga odlučila odvesti kod pedijatra, doktora Ranka Vondračeka, koji ga je poslao na slikanje i odjel ortopedije u koprivničkoj Općoj bolnici – ispričala je Erikova mama Lucija kojoj je na ortopediji rečeno da se radi o dugotrajnoj bolesti koja je kod nekih izlječiva, a kod nekih nije te da se s djetetom hitno javi u Ambulantu za dječju ortopediju na zagrebačku Šalatu.
Drugi dan, Eriku je u Ambulanti za dječju ortopediju potvrđena Legg–Calvé–Perthesova bolest, a osim toga dobio je i upozorenje da šest mjeseci mora mirovati, znači apsolutno ništa ne raditi.
Nakon ovakvog saznanja, i uz veliku podršku doktora Vondračeka, odlučeno je da će potražiti i drugo mišljenje.
– Otišli smo na odjel za dječju ortopediju u Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu i tamo naišli na prekrasnog doktora Davora Bojića, dječjeg ortopeda, koji nam je rekao da bolest treba agresivno napasti i da se ne smije čekati – priča Erikova mama.
Isti je dan došla ekipa iz remetinečke tvrtke Plasting ortopedija i napravila mu gipsani odljev za ortozu (Atlanta ortoza) koju je dobio za mjesec dana. Tada je krenula borba i agresivan napad na bolest.
Ortozu je trebao nositi 24 sata. Spavao je s njom, išao u školu, nosio je po ljetnim vrućinama… Bila je dio njegova života. Skidao bi ju samo kada bi se išao tuširati, za fizikalne terapije, ali i za plivanje. Erik nije smio trčati, nije smio igrati nogomet, ali smio je plivati. Naime, doktor Bojić je rekao da dolazi u obzir samo vožnja sobnog bicikla, plivanje i fizikalne terapije.
Fizikalne terapije odrađivao je dva puta tjedno u koprivničkoj bolnici, a istovremeno je krenuo i u Malu sportsku školu. Ubrzo je počeo pokazivati plivački talent pa je trenerica Tihana preporučila da počne trenirati u Plivačkom klubu Cerine. Tako je i bilo, tri puta tjedno odlazio je na treninge na bazene, a kasnije kada više nije trebao na fizikalne, nastavio je s plivanjem i treninzima svaki dan po dva sata.
– Ne mogu opisati zbunjenost koju sam osjećala kad sam kod doktora Vondračeka došla s riječima ortopeda o neizlječivoj bolesti i sa sto upitnika nad glavom. Doktor Vondraček je najdivnija osoba koja nam je bila prva podrška. Zatvorio nas je u svoju ordinaciju, objasnio nam je kakva je to bolest, kako se liječi i koje su nam sve mogućnosti – priča te dodaje kako je u tom trenutku shvatila da počinje jedna velika borba.
– Prijatelji u vrtiću bili su brižni prema njemu. Sjećam se jedne lijepe scene iz vrtića. Bio je travanj i svi su išli van na igralište, a Erik se još privikavao na ortozu i nije mogao na penjalicu pa je sjedio za stolom, crtao, bojao… U jednom su trenutku sva djeca dotrčala do njega i ostala s njim bojati i crtati. Nije bio sam, prijatelji su bili uz njega – priča Lucija.
A onda je Erik krenuo u školu. Djeca su bila dobra prema njemu, naravno, oni su mali i znatiželjni, jer ortoza se nije mogla nikako sakriti, bila je vidljiva. Bilo je tu i ružnih situacija. Učenici viših razreda znali su biti zločesti, ali Erik je hrabro živio s tim, posložilo se sve nekako, razgovarao je i s psiholozima.
Razna pitanja je postavljao, nije mu bilo jasno zašto ne smije igrati nogomet, zašto ne smije trčati, skakati, bacati se…, zašto ne smije raditi sve što rade ostala djeca. Potpuno je bio oslobođen i tjelesnoga u školi.
– Njemu je sigurno bilo najteže. On je bio taj koji je drugačiji. U drugom razredu javio se i prvi njegov, mogu reći bunt. Naime, ispod ortoze je morao nositi tajice ili uske hlače, a za dječake je teško pronaći muške tajice pa smo kupovali ženske tajice i tada su mu prvi put u školi rekli da nosi ženske tajice. Bilo mu je strahovito teško, iako još uvijek mali, sve je shvaćao. Tada je rekao da ne želi nositi ortozu i tajice, već hlače i trenirke – ističe Lucija koja mu je uspjela objasniti da to mora kako bi mu bilo lakše.
Erik je uspio prijeći preko ove i svih ostalih nedaća. Tri je godine uzastopno nosio ortozu, a onda se polako išlo na skidanje. U školu je i dalje išao s njom, ali kod kuće ju je skidao na nekoliko sati i mogao je spavati bez nje.
Promijenio je tri ortoze, kako se razvijao i rastao imao je pravo na novu. U početku je na kontrole kod doktora Bojića išao svaka tri mjeseca. Tako je radio i rendgenske, ultrazvučne i magnetske kontrole, a onda malo rjeđe.
– Roditelj mora biti uz dijete, svojim primjerom mora pokazati kako se nositi u određenim situacijama. Bilo mi je jako teško, plakala bih kad me Erik ne bi vidio. Bilo je trenutaka kad sam se pitala zašto moje dijete, zašto baš mi. Ali sve se događa s razlogom, da nije bilo Perthesove bolesti, Erik možda ne bi nikada otišao na plivanje – govori.
Prije dvije godine javio se i problem s desnim koljenom. Nakon što mu je nateklo, završio je ponovno na odjelu ortopedije u Koprivnici gdje su rekli da ima osteohondritis, upalu koja zahvaća kost i hrskavicu, a što je potvrdio i doktor Bojić u Klaićevoj. Dobio je štake koje je koristio tako dugo dok je koljeno bilo natečeno i dok bi imao bolove.
Osim toga, šepanjem mu se skratila i lijeva noga. Imao je nekoliko centimetara kraću nogu. Na fizikalnim terapijama radio je vježbe kojima se noga vratila u istu duljinu kao i desna noga.
– Osjećaji su se stalno miješali. S jedne strane je to sreća u nesreći zato što je bio dovoljno mali da ne razumije, a dovoljno velik da neke stvari ipak razumije. Uvijek sam mu govorila i tješila ga kako netko nosi naočale, netko aparatić za zube, a netko ortozu i kako je svatko od nas poseban i drugačiji na svoj način – priča Erikova mama.
Plivanje mu je puno pomoglo i najviše doprinijelo u borbi s bolešću. U početku nije mogao trenirati u istom intenzitetu kao i ostali. Bio je zbog toga tužan jer opet nešto ne smije.
– Od samih smo početaka skupa. Bio mi je prva generacija kao trenerici u Plivačkom klubu Cerine i mogu reći da sam se malo prepala kada sam vidjela da Erik ima zdravstvenih problema i da boluje od Perthesa, ali odlučila sam ništa mu ne izbaciti i ne odvajati ga od grupe zbog pedagoškog razvoja. Naravno, prsno smo zbog kukova smanjili maksimalno, ali nikad nismo u potpunosti izbacili. Ostali su plivali 25 metara, a Erik 10 metara. Stav je bio ‘zašto nešto micati, ako ga ne boli’, i tu je on zapravo sve više i više napredovao. Od malena je bio pun energije, a sport ga je naučio velikoj disciplini. Trenirao je konstantno, iste vježbe kao i ostali, ali uz slabiji intenzitet u prsnom plivanju. Mislim da Erik danas ne bi imao ove odlične osobine koje imaju pravi sportaši da nije bilo te bolesti. Delfin, kraul i leđno napravili su ‘čudo’ njegovom tijelu – rekla je Erikova trenerica Martina Gregurek.
– Posebno je bilo prije mjesec dana kada je doktor Bojić, nakon što je Erik obavio rendgen, ultrazvuk i sve potrebne kontrole rekao: ‘Erik pa ti više nemaš Perthes’. Ne znamo tko je više bio u čudu, Erik, doktor ili ja. Erik je došao do ekrana, pogledao nalaz i stvarno ga nije bilo. Kukovi su bili lijepo zaobljeni – sretno priča Erikova mama te dodaje kako nikada nije razmišljala o liječenju njegove bolesti izvan Hrvatske jer je u potpunosti vjerovala doktoru Bojiću i doktoru Vondračeku.
Zaista je bilo prekrasno vidjeti Erikovu sreću i slušati njegova pitanja – ‘Jel’ ja smijem sada na tjelesni?’, ‘Jel’ smijem na nogomet?’ i ono glavno: ‘Jel’ smijem plivati prsno?’.
– Djecu vani odmah nakon dijagnoze operiraju i ugrade im umjetne kukove. Doktor Bojić je rekao da operacija ne dolazi u obzir tako dugo dok to ne bude zaista potrebno, odnosno dok više neće biti izbora, Erik će biti operiran – rekla je mama.
Erik i njegova mama uvijek su otvoreno pričali o njegovoj bolesti.
– Ljudi su znali reći: ‘Joj, pa kaj pričaš o tome, kaj te nije sram?’. Nas nije bilo sram pričati o tome. Moraju ljudi znati da je Erik OK, da se s tom bolešću može živjeti. Ništa nije sramota. Sramota je stavljati pod tepih. Tako sam ga i odgajala, da zna objasniti o kakvoj se bolesti radi, da se ne srami i da se nauči s time nositi – govori.
Velika podrška bila mu je obitelj, no uspio je zahvaljujući strašnoj volji, upornosti i snazi. Puno je pričao s trenericom Martinom koja je imala veliku ulogu u njegovoj borbi. Naravno, puno su mu pomogli i prijatelji iz kluba te ostali treneri Lana Kovač, Predrag Žagar, Goran Rihtarić i Matija Rušak.
Erik zaista uživa u plivanju. Trenira čak i kada je u klubu u kolovozu pauza. Bez treninga ne može, jer kako će postati vrhunski plivač ako mjesec dana neće trenirati.
Tako je ljetos tražio trenericu da mu napiše treninge za barem tri dana u tjednu i s mamom odlazio na bazene. Trenirao je cijeli kolovoz, uz pet dana odmora.
– Plivam već gotovo osam godina i obožavam trenirati, a najdraža disciplina mi je delfin. Na prošlom regionalnom natjecanju sam osvojio 10 medalja, a na pretprošlom sedam. Išao sam i na državno natjecanje gdje sam plivao 100 metara kraul na štafeti – rekao je Erik te dodao kako mu je puno pomogla trenerica Martina koja je od početka bolesti bila uvijek uz njega i pomagala mu.
Također, velika mu je želja jednog dana postati trener.
Što se tiče Erikove plivačke karijere, trenutačno je mlađi kadet. Ove je godine na Plivačkom kupu grada Koprivnice isplivao normu za državno iz kraula, a plivao je i prsno, no nedostajalo mu je 0,46 stotinki za normu. Do kraja godine ima još natjecanja te se nada da će isplivati normu za 50 metara prsno što bi bila najbolja nagrada njemu samome od sebe. Iduće godine u veljači ga očekuje državno natjecanje.
– Nekako uvijek kažem da se ništa ne događa slučajno. Erika je ta bolest ojačala i razvila, s njome se nosio kao heroj i prihvatio ju kao nešto što je dio njega. On se s ortozom popeo i na drvo, išao je na treninge, išao na izlete… Baš je uvijek bio hrabar i snažnog duha. To je Erik, moj olimpijac – zaključila je Erikova mama.
– Pratite svoj san i nikada ne odustajte, jer upornost se isplati – poručio je na kraju ovog divnog razgovora Erik.
Dodajmo i da Erik iduće godine mora napravit još jednu magnetsku kontrolu te kontrolu kod doktora Bojića, a mi mu želimo puno sreće i držimo mu ‘fige’ da zaista jednog dana postane olimpijski pobjednik.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikom do zdravlja’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
