Članovi udruge umirovljenika Matice Općine Rasinja sudjelovali su na koprivničkom Renesansnom festivalu te su iz svog svakodnevnog života preselili u 1526. ljeto gospodnje i brojnim posjetiteljima dočarali način života tadašnjih žitelja.
Njihovo malo imanje zvalo se Vinski dvori, a smjestilo se na području Subotice Podravske. Kućica im je, naročito za lošijeg vremena, bila malo tijesna, ali su zato imali veliku okućnicu na kojoj su mogli obavljati mnogo različitih aktivnosti.
Bili su, naime, siromašni kmetovi te su morali biti vrlo snalažljivi kako bi preživjeli.
Organizirali su se tako da je svaki od članova zajednice imao svoje zadatke. Motor pokretač (ali i veliki radnik) je bila Marija Futač (potpredsjednica udruge), dok je predsjednik udruge Josip Smok sve budno nadgledao kako bi mu imanje bilo ugledno i omogućavalo pristojan život članovima družine.
Glavna aktivnost koja im je omogućavala da prežive je bila uzgoj loze i voćaka te proizvodnja vina i raznih voćnih napitaka (alkoholnih, ali i nekih ljekovitih).
Budući da su bili siromašni, imali su skromnu, jednostavno sašivenu (skoro unificiranu) odjeću od svijetlog platna, a i obuća često nije dovoljno štitila umorne noge. Okućnicu su uvijek održavali uređenom, a potrebni alati i posuđe (zemljano, drveno i pleteno od slame) bili su raspoređeni tako da su bili lako dostupni u trenutku potrebe, ali su imali i dekorativnu ulogu.
Dodatno su oplemenili njihov boravišni prostor poljskim cvijećem te voćem u prikladnim posudama, a također su napravili zavjesu od posušenih ljekovitih biljaka (oko dvadesetak), koje su obilježili nazivima, kako u slučaju potrebe ne bi došlo do krive upotrebe.
Također, dječica Lota, Irina i Ivano su bili dio njihove male zajednice.
Iako je bavljenje njima oduzimalo vrijeme, željeli su i njima prenijeti dio atmosfere tog vremena pa su u pratnji odraslih povremeno obilazili druge izlagače i upoznavali se s njihovim sadržajima (naročit interes su izazvale razne životinje).
Proizvodnjom mošta se bavio muški dio ekipe i to dva Stjepana, Slavek i Kruno. Oni su donosili grožđe, punili i pokretali drvenu prešu, a kako nije bilo muljača za grožđe, Zdravka je nogama u drvenom bednjiču gnječila grožđe kako bi se u preši lakše ocijedio sok. Povremeno su joj pomagale Marija i Mirjana.
Ženski dio zajednice rasporedio se na ‘ženske poslove’. Tako su jedna Štefica i Dragica kamenom na drvenom trčku tukle orahe i lješnjake i čistile ih za kolače koje su druge dvije Štefice i Višnja spremale u skrovitosti kućice. Bile su to razne fine pogačice (od sira, čvaraka, koprive), mazanice, štrukli, proste pogače i slično.
Da bi mogli teško raditi, morali su i dobro jesti, a za spremanje energetskih obroka bio je zadužen Drago uz asistenciju slobodnih žena. No, povremeno su neki imali i zdravstvene tegobe (zbog raznih razloga), a za rješavanje tog problema brinula se Ana svojim ljekovitim čajevima od dvadesetak različitih vrsta biljaka.
Kako su bili vrijedni, povremeno su imali i više pojedinih njihovih proizvoda i pripravaka nego što im je bilo potrebno pa su dvije Marije i Mirjana te viškove nudile brojnim posjetiteljima.
Iako je vrijeme bilo prevrtljivo nije ih omelo u izvršavanju zadataka. Posjetitelji su pokazali veliki interes za njihove aktivnosti. Stariji, koji su se prisjetili da su se i u doba njihovog djetinjstva neki radovi obavljali na sličan način te mlađi i naročito djeca koji su pokazali čuđenje, ali i zadovoljstvo viđenim.
Posjetitelji su svoje zadovoljstvo iskazali brojnim pohvalama što je članovima udruge bila najljepša nagrada.
Foto: Karlo Krušelj
