Biti u društvu dvoje vedrih, zabavnih i uspješnih kreativaca je osvježavajuće, ali ipak je pravi užitak slušati s koliko žara i ljubavi pričaju o svojim poslovima i projektima, a još više jedno o drugom. Povod za razgovor s đurđevačkom umjetnicom Andrejom Živko te koprivničkim glumcem Svenom Šestakom najava je nadolazećih projekata koji su veliko priznanje njihovom dosadašnjem radu.
Veseli se par najprije osvrnuo na Andrejinu izložbu koja će biti otvorena 31. ožujka u galerijskom prostoru Muzeja grada Đurđevca.
– Zapravo mi je to prva zbilja velika izložba. Kako treba jako puno slika za takav prostor, mjesecima sam je pripremala i radila slike velikih formata. Obično radim mnogo manje, jer živim od prodaje slika, a njih si ljudi mogu lakše priuštiti, pa su mi ti nešto veći formati bili dodatan izazov – započinje Andreja, koju izložba jako veseli, ali joj i stvara određenu tremu jer se u svom gradu želi predstaviti na najljepši mogući način.
Od predstavnika Grada Đurđevca je dobila i poziv za izlaganje u Starom gradu, na čemu je vrlo zahvalna, baš kao i što njen rad sustavno prepoznaju.
– Ušla sam u realizaciju nekoliko njihovih ideja, kao što je izrada jumbo plakata i oslikavanje totema za promociju našeg turizma koji se sve više razvija, jer je činjenica da jako puno djece dolazi u naš grad i stoga im se moj stil činio najbližim, a tako se rodila ideja i za samu izložbu – otkriva đurđevačka umjetnica.
Na izložbi će biti postavljeno barem 55 slika, one su fotografirane i katalog je u izradi. Pripreme su pri kraju, a zanimljivo je što su ih radili samo njima dragi ljudi, partneri i prijatelji.
– Svoje izložbe doživljavam kao nešto intimno i one su za mene neka posebna toplina. Tako u njih volim uključiti ljude koji su i inače uz mene. Recimo, predivan predgovor mi je napisala moja draga prijateljica Sanja Flajs Vidaković, fotografiranja je odradio dragi prijatelj Ivan Brkić, a Sven je tu uz mene od samog početka – pojašnjava Andreja, koja je upravo njemu prepustila organizaciju otvorenja izložbe.
Samo otvorenje izložbe bi, baš kao i sama izložba, trebalo biti nešto posebnije i drugačije.
– To je moj dio, pošto je to i dio moje struke. U sve smo opet uključili prijatelje, u dogovoru smo s Tomislavom Jurencom, koji je glavni tehničar Ludens teatra, a on će nam pomoći u smislu rasvjete i razglasa. Planiramo i otvorenje popraćeno glazbom – nadovezuje se Sven, koji želi da otvorenje bude ‘šoubiznistastije’, pa će tako posjetitelji imati prilike hodati i crvenim tepihom.
Što se same tematike izložbe tiče, bit će to prepoznatljiva Andreja.
– Skroz sam se okrenula ilustraciji, kako kroz slikovnice, tako sam je dosta istraživala i u slikarskom dijelu. Ona me veseli, boje me vesele, kao i igranje s materijalima. Kad radim te slike jednostavno uživam – kaže vesela umjetnica i naglašava da u samom procesu nije opterećena produktom i ciljem, nego uživa u miješanju boja koje dolazi iz srca.
Sven ju je pokušao nagovoriti da se predstavi i sa slikama koje su nastale u nešto ranijoj fazi, za koje kaže da su također vrijedne pažnje, ali Andreja jednostavno nije željela miješati dva različita stila. No, smatra da će i za to doći vrijeme jer ona sebe jednostavno vidi do kraja života s kistom u ruci.
– Volio bih još samo reći da je ova izložba velika stvar. Andreja je nešto skromnija, pogotovo kada govori o sebi, ali izlagati u jednom takvom prostoru, u kojem su bila izložena djela Picassa i Chagalla i sad Andreje Živko, to isto nosi neku težinu – ponosan je Sven.
Važno je naglasiti za njih oboje kako se trude, iako ih poslovi često vuku u veće gradove, ne zaboraviti mjesta iz kojih potječu. Tako oboje rade na tome da u Koprivnicu i Đurđevac privuku što više svojih prijatelja, ali i posjetitelja te da pokažu kako i manje sredine imaju mnogo toga za ponuditi. Andreja preko svoje vesele Vile Živko, brojnih radionica i zanimljivih druženja, dok je Svenu to pošlo za rukom sa svojim predstavama i pokretanjem koprivničkog Ludens teatra.
– Ludens i ja ćemo ove godine proslaviti 15 godina. Turbulentnih godina, ali s obzirom na to da traje, i nadam se da će trajati i dalje, to je pokazatelj da je sve zajedno bilo isplativo i ugodno, prvenstveno ugodno, a kad kažem isplativo ne mislim ni najmanje financijski – priča glumac i pokretač koprivničkog kazališta.
Bio je to njegov dječački san. Želio je da ljudi imaju mogućnost odlaska u kazalište, a bez da idu u Zagreb, Varaždin, Viroviticu ili obližnje gradove. Virovitica mu je, za koju kaže da ima izuzetno dugu i strahovito jaku kazališnu tradiciju, bila motivacija da se kazalište može pokrenuti i održati u manjoj sredini. Od prvog je dana naišao na važnu podršku Grada Koprivnice, a onda i onu ne manje bitnu, podršku publike koja dolazi u Ludens.
Na pitanje priprema li se nešto posebno za godišnjicu, odgovara kako je njima svaka nova premijera nešto posebno.
– U principu mi svake godine izvodimo nešto posebno, a i u 2023. ćemo raditi novu predstavu. Ovu zadnju, čija je premijera bila 18. prosinca prošle godine u Koprivnici, Moderni oblici patnje, sada igramo diljem Hrvatske – spominje Sven.
Za novu predstavu, kojom će se i obilježiti godišnjica, kaže da je već izabran tekst, podijeljene su uloge i zna se tko bi što trebao raditi.
– Za ovaj moment bih se drznuo reći da pripremamo jednu pravu malu hitoidnu poslasticu. To će za sad biti dovoljno, da ne zacopram. Puno se toga mora posložiti, ima milijun kotačića i samo ako jedan zakaže… A mi smo u kazalištu dosta praznovjerni – smije se Sven.
Nakon što su nam ispričali na što su trenutačno fokusirani, Andreja i Sven su nam otkrili ponešto i o svom privatnom životu, koji im se svakodnevno isprepliće i s onim što rade. Uglavnom, bio je pravi užitak promatrati s koliko ljubavi govore jedan o drugom.
– Zapravo smo se upoznali vrlo šašavo, na dočeku nove godine u Koprivnici. U jednom je momentu tijekom večeri, kroz vrata prepunog ugostiteljskog objekta, ušlo nešto malo, ludo i divlje, s osmjehom od uha do uha, kakav ja u životu nisam vidio. Nikada nisam vidio ni da je u jednom trenutku ušlo toliko energije u prostoriju – iskren je Sven, ali priznajući da je bio i ostao opčinjen i Andrejinim izgledom.
Nakon prvog susreta su se nekoliko mjeseci družili kao prijatelji, ali kad je Sven uključio svoj koprivnički šarm, to je bilo to, i sada su već devet godina zajedno.
– Ja nisam znala ni tko je on, ni da se bavi glumom, a isto tako ni ja njemu nisam bila poznata. Ali kroz komunikaciju smo skužili da imamo te neke slične poglede na svijet, da nas zbilja mnogo toga povezuje – prisjeća se Andreja, ali naglašavajući da i nije sve išlo tako glatko, jer oboje imaju vrlo tešku narav.
Sama zna reći kako su kao ogledalo jedno drugom, da su užasno tvrdoglavi, pa im je sve to bio i svojevrstan izazov. Komunikaciju smatraju izrazito važnom, prijatelji ih jako vole, a pozitivnom energijom kojom privlače druge, privukli su se i međusobno.
– Život me nije baš nešto mazio i onda je to otišlo u krajnost da živim svijet bajke, da se igram kao dijete. Odgojiteljica sam po struci pa mi je i to bio dodatan izgovor za igru čak i na poslu, igrala sam se sa svojom djecom i kod mene je ta igra vječno prisutna i jednostavno ne želim odrasti – objasnila je Andreja, koja obožava i putovanja, a uz Svena su joj ona gotovo svakodnevica, što ih je dodatno povezalo.
Spajaju ih i zajednički projekti na kojima rade. To su slikovnice, pripreme za razglednice, magnetiće… Planova i ideja za budućnost je zbilja mnogo, a jedan od njih je i pokretanje web shopa.
– Stalno govorim da bi se Andreja trebala okušati i u scenografiji, ali to je jedan dug i ozbiljan put – ima Sven još ideja za suradnju, dok je Andreja oduševljena ovime što sad radi, ali ne odbacuje ni mogućnost izrade scenografija za dječje predstave jer je ozbiljnost i tmurnost drame ne zanimaju.
Kaže kako ona scenografiju odrađuje na vlastitoj kući, gdje se igra sa svim rekvizitima, zabavlja ljude koji šeću uvijek s nečim novim, igra se i stalno nešto mijenja.
– Imala sam u bakinoj kući neki atelijer, ali sam odlučila sve prebaciti k sebi i tako je nastala Mala vila Živko. Kućica je prezentacijski prostor u kojem se vidi kako moj rad izgleda tamo gdje se stvarno živi. Ja sam inače osoba koja jako voli ljude i volim ih primiti kod sebe u svoju kuću – pojašnjava Andreja, kojoj je upravo zbog toga želja i stvoriti mogućnost iznajmljivanja svoje vile, jer tko god da je ušao u nju izrekao je rečenicu da mi je ovdje prespavati.
Razigrana umjetnica planira oslikati i bicikle kojima bi se onda posjetitelji mogli voziti okolicom te ima još brojne ideje, ali nije sigurna kada će ih uspjeti realizirati jer stalno naviru nove.
– Prije neki dan, kada sam pripremao Andrejinu biografiju za izložbu, nazvala me i rekla kako ne želi da ona bude klasična. Ali je molila da spomenem kako oslikava i odjeću i ogrlice i naušnice… A ja sam je u tom trenu prekinuo i rekao, napisat ću da oslikava apsolutno sve do čega dođe – prepričava Sven, dodajući kako su središnja stvar u njenoj toaletnoj torbici ni manje ni više nego – bojice.
– Život je prekratak. Sve je puno sivila i frustracija i treba nam pozitive, veselja i šarenila – složili su se za kraj Andreja i Sven, koji definitivno svega toga napretek donose svima oko sebe.
