Dragica (69) i Tomo (73) Šagud iz mjesta Laz u općini Marija Bistrica 7. veljače 1970. godine izrekli su svoje sudbonosno “da”, no epidemija koronavirusa pomrsila im je planove, pa svojih pet desetljeća zajedničkog života nisu do sada mogli proslaviti “onak kak spada”, piše Zagorje International.
Nažalost, njihova župna crkva na Lazu snažno je oštećena u potresu koji je općinu Marija Bistrica pogodio 22. ožujka ove godine pa je ovo dvoje vremešnih golupčića moralo pronaći neko drugo mjesto za obnovu bračnih zavjeta i proslavu 50. godišnjice braka.
S obzirom na to da su rodbinski povezani s vlč. Dragutinom Gerecijem, župnikom u Župi Vinagora, rodom iz Laza, svoj su veliki dan odlučili obilježiti upravo u Svetištu Majke Božje Vinagorske.
U prisustvu najbližih članova svoje obitelji, u četvrtak su sudjelovali na svetoj misi, stojeći ispred oltara, poput pravih mladenaca.
– Upoznali smo se u crkvi. Oboje smo išli na misu na Laz i tam smo se našli. Ja sam bila iz Laza Bistričkog, a on iz Laza Stubičkog – otkrila je Dragica Šagud i otkrila jesu li ona i suprug Tomo dugo “hodali”.
– Nismo baš. Bili smo jako zaljubljeni, nismo imali vremena čekati – smije se ona.
Svadba im je, prema tadašnjim običajima, trajala dvije noći i dva dana.
– Mladenka je prva otišla spat. Nisam više mogla izdržati, a mladenac je nastavil feštati – kaže Dragica.
Slažu su da su po tom pitanju to bila bolja vremena. Ljudi su se više družili i organiziralo se puno više zabava.
Dvije kćeri
Svoj su zajednički život započeli u Tominoj kući, a uskoro su stigle i dvije kćeri. Danas imaju dvije unuke, dva unuka i tri praunuka. Dok je suprug bio zaposlen, Dragica se bavila poljoprivredom i brinula za kućanstvo i obitelj. Zato se šali da je on danas u mirovini, a ona još uvijek nije, jer je i dalje aktivna na poljoprivredi. Uključi se i suprug, pa najradije zajedno sjednu na traktor i idu u polje. Kažu, nitko ih ne tjera, rade koliko mogu, odmore po potrebi, sjednu u hladovinu… Oni to vole i u tome istinski uživaju. To im je, kažu, hobi. Pridruže im se i praunuci, što ih posebno veseli. Sretni su i što ne žive sami, već sa svojom starijom kćeri i njezinom obitelji.
Upitani su i kakav je bio život ljudi na selu u odnosu na danas.
– Nisu se djeca toliko njegovala kao danas – kaže Dragica, a njezin suprug dodaje da je sve to bilo više sirotinjski i kako gotovo nitko nije lagodno živio. Oni su proizvodili i suvenire koje su prodavali u Mariji Bistrici i u Zagrebu kako bi si osigurali dodatni prihod.
– Nismo tako dobro živjeli kao sad. Danas je puno ljepše živjeti. Da smo barem mlađi – šali se sugovornica.
Na pitanje koja je tajna tako dugovječnog braka, ni sami ne znaju što bi odgovorili. Kažu da mladima jedino mogu poželjeti dobro zdravlje da dožive njihove godine.
– Nekad dojde do svađe, ali nije to svađa tak da bi se tukli. Nikad nismo jedno na drugo podigli prst, a kamoli ruku – kaže Tomo, a s njime se slaže i njegova supruga.
– Porječkali bi se, ali ne bi prošla ni minuta, već bi se pomirili. Idemo dalje – ističe.
Velika fešta
Redovito su tijekom čitavog bračnog života odlazili na svetu misu, a svakodnevna molitva neizostavan je dio njihova dana.
– Molimo obavezno tri puta na dan. Nikad nismo toliko umorni da se ne bismo pomolili. Ujutro kad otvorimo oči, najprije se pomolimo, onda se dignemo i onda ide kavica – otkrivaju supružnici.
Na Vinagori su u četvrtak zapravo bili prvi puta u životu, a velika im je želja bila da ih ovom prilikom “vjenča” baš njihov vlč. Dragec. Sretni su što se njihova želja ostvarila, a veliku feštu organiziraju večeras, s obzirom na to da je danas krštenje njihove praunuke i proslava rođendana njihova unuka. Na ovom trostrukom slavlju okupit će osamdesetak gostiju.
– Ljudi nas vole i mi volimo njih. Ni s kim se ne srdimo i sretni smo što zapravo nikad nismo sami – zaključuju supružnici Šagud.
