Nakon što je Hrvatski rukometni savez poništio sva natjecanja zbog čega je Podravka Vegeta ove sezone ostala i bez izvjesnog naslova prvaka u Prvoj HRL, ali i titule u Kupu, novi udarac za koprivnički klub uslijedio je nakon što je EHF, Europska rukometna federacija, poništio sva natjecanja osim Lige prvaka u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Podsjetimo, Podravka Vegeta, nakon solidnog nastupa u Ligi prvakinja, nastavila je svoj put u EHF Kupu i došla do polufinala. No, tu je bio kraj tog putovanja.
– HRS je morao odlučiti za sve jednako, iako smo odigrali više od 60 posto utakmica, a Kup smo tek započele. Međutim, odluka EHF-a nas je sve iznenadila jer RK Podravka je nakon 12 godina u polufinalu nekog europskog natjecanja i tu ostaje najveća tuga. Svi treninzi, utakmice i kompletan put do polufinala EHF Kupa nestali su u jednom danu i jednom odlukom. No, u ovoj situaciji ipak je najvažnija sigurnost i zdravlje svih nas – ističe Podravkina pivotkinja i kapetanica Dragica Džono (32).
Ono što se odigralo ove sezone, sve u svemu, bilo je iznimno dobro.
– Ostaje žal što nismo prošli skupinu Lige prvakinja. Dobili smo tešku skupinu, ali mislim da se nismo predali i da smo se borili do kraja. Smatram da smo neke utakmice mogle bolje odigrati i da su trebale ići u našu korist. Odličan posao napravili smo ulaskom u polufinale EHF Kupa, ali uvijek će biti želja za nečim više – poručuje iznimno važan kotačić u ekipi Zlatka Saračevića.
Njezina iznimna požrtvovnost i iskustvo u više je navrata dolazila do izražaja na važnim utakmicama koprivničkog kluba, a usto je postigla i 28 golova u Prvoj HRL, tri u Ligi prvakinja i šest u EHF kupu.
– Zadovoljna sam svojom igrama i učinkom jer sam na svakoj utakmici dala 100 posto sebe da odigramo što bolje i da pomognem svojoj ekipi. Uvijek može bolje i moramo težiti tome – kaže kapetanica.
Podravka Vegeta ove sezone imala je sjajnu podršku s tribina, rukomet se potpuno vratio u Koprivnicu, a Dragica Džono ima poseban odnos s najvatrenijim navijačima kluba, Kronikusima.
– Jako sam ponosna prije svega na naše najvjernije Kronikuse koji su nas pratili i izvan Hrvatske. Putovali su, navijali i podržavali nas na utakmicama i ovim putem im se još jednom zahvaljujem na svemu. Na svoj podršci koju su nam dali i naravno svim ostalim navijačima koji nas prate, gledaju i podržavaju. Igrati pred domaćom publikom i punim tribinama je neopisiv osjećaj. Kada vidite da je dvorana puna i kada se traži karta više to je za sve igračice nešto neopisivo, a mi imamo tu sreću da smo vratili publiku u dvoranu i da nas podržavaju i to se treba tako i dalje nastaviti. Kada čujete svoje ime od strane navijača taj osjećaj ne možete opisati, srce želi iskočiti iz prsa. Hvala im na svemu još jednom – poručuje.
Uoči ove sezone odlučila je i najavila kako će joj ova sezona biti oproštajna.
– S obzirom na to da je naprasno prekinuta zbog pandemije koronavirusa, trenutačno sam u razmišljanjima je li ovo pravi trenutak za završetak igračke karijere. U komunikaciji sam s vodstvom kluba i zajedno ćemo donijeti odluku – govori o svom statusu.
Sve je više mladih igračica u kadru prve ekipe, trener Saračević davao im je dosta prilika za igru.
– Imamo tu sreću da u klubu imamo igračice mlađih dobnih skupina koje su jako dobre i koje dobivaju priliku i osobno smatram da one same svojim radom, trudom, zalaganjem i strpljenjem mogu napraviti velike stvar za ovu ekipu, ali i klub – kaže Dragica Džono.
Osim u Podravki Vegeti, Nantes Loire Atlantique, Ljubuški, Metković, Zelina i Trešnjevka klubovi su za koje je još igrala.
– Svoju karijeru ocjenjujem dobro, bilo je uspona i padova. Je li mogla biti bolja, mogla je, ali za ničim ne žalim niti bih što mijenjala. Iz svakog kluba nosim lijepe uspomene – priznaje kapetanica.
Otkrila nam je i kako se uopće našla u rukometu i zbog čega baš na mjestu pivotkinje.
– Dolazim iz sportske obitelji, tata je bio košarkaš, a mama je bivša rukometašica. U tom trenu htjela sam košarku, ali nije bilo ženskog kluba u kojem bih mogla zaigrati. S obzirom na to da su moja braća već trenirala rukomet, oni su me oni nagovorili da idem probati i tako sam ostala. Na prvom treningu htjela sam biti golman, ali tada mi trener nije dao da stanem na gol nego sam morala igrati pa su me postavili na pivota – prisjeća se Dragica Džono, koja, uz obaveze prema klubu, uvijek nađe vremena i za pročitati dobru knjigu, vožnju biciklom i planinarenje.
