U današnje vrijeme prava je rijetkost pronaći nogometaša koji je praktički cijelu karijeru nosio boje samo jednog kluba. No, nije da ih nema. Jedan od njih je Branimir Perković, vratar Miklinovca, koji se natječe u Prvoj ŽNL koprivničko-križevačkoj.
Njegov nogometni put započeo je u pionirima s 10 godina kada se „upisao“ u koprivničku Lokomotivu.
– Bio sam najmlađi i najmanji u generaciji i nisam se baš uspijevao nametnuti u prvu momčad pa sam vrlo brzo odustao od klupskog nogometa. U ulici sam bio jedan od najmlađih i kad su stariji igrali nogomet uvijek su trebali nekog staviti na gol pa sam ja uskočio jer sam jedino tako mogao igrati sa starijima. Branio sam dobro i ubrzo su me svi htjeli imati u svojoj ekipi i tako je krenulo moje opredjeljenje za vratara – prisjeća se popularni Brane.
U Miklinovec je došao iz Rudara Glogovac kada je imao 21 godinu i zadržao se sve do danas. Dakle, već 18. godinu čuva mrežu Žute podmornice. Prije Rudara, branio je i za Mladost Koprivnički Bregi.
– Igralište mi je bilo samo nekoliko metara od moje kuće i bilo mi je normalno da nastupam ovdje. Uživao sam nastupati i boriti se za svoj klub pred navijačima koji su bili moji prijatelji, susjedi, roditelji… Osim što je Miklinovec bio moj klub, uvijek smo se borili za ligu više pa me to motiviralo da ostanem. Isto tako uvijek je bilo odlično društvo i zabava – ističe.
Kada je došao u Miklinovec, klub se natjecao u Trećoj ŽNL. Kroz nekoliko godina uspjeli su izboriti Prvu ŽNL gdje su se zadržali dvije-tri sezone nakon čega su ispali rang niže. Nakon toga je nastupilo vrlo krizno razdoblje gdje su jedva u zadnjem kolu osigurali ostanak u ligi. Iduće sezone su opet izborili ulazak u prvoligaško društvo gdje se još uvijek nalaze. S Miklinovcem je, dakle, prošao sve, borio se i za naslove, ali i za opstanak u ligi.
Puno lijepih trenutaka uvijek ostaju u pamćenju.
– Prije nekoliko sezona smo u zadnjem kolu izborili ostanak u Drugoj ligi, a na polusezoni smo imali samo pet bodova. Već sljedeće sezone uz odličnu atmosferu u klubu i jako dobru igru izborili smo ulazak u Prvu ŽNL. Isto tako jedan od najljepših trenutaka je bilo osvajanje Memorijalnog turnira u Miklinovcu kada nas je vodio Ranko Gojković. Bilo je to prvi i jedini puta pa je zabava poslije te tekme bila nezaboravna – otkrio nam je ovaj 38-godišnji vratar.
No, nije sve bilo idealno, bilo je tu i jako teških trenutaka u klubu.
– Jedne sezone dogodila se nesreća u kojoj su izgorjele prostorije kluba. To je definitivno bilo najteže razdoblje za klub budući da smo imali vrlo velike financijske probleme i nismo imali adekvatne uvjete. Određeno vrijeme smo se presvlačili u šatorima, a opremu su nam posuđivali drugi klubovi. To je definitivno bilo najteže razdoblje, ali smo to uspjeli prebroditi uz veliki angažman uprave i igrača.
Kroz sve ove godine Brane je promijenio jako puno suigrača, kao i trenera. Neke posebno pamti.
– Teško mi je bilo koga istaknuti, ali definitivno bih ovdje izdvojio vrijeme kada sam igrao sa svojim velikim prijateljem Dominikom Gregurom, kao i braćom Đurec. S posljednjom dvojicom još uvijek igram i stvarno uživam u tome, generacijski su mi najbliži. Trenirali su me mnogi poznati treneri – Jagec, Žuljić, Dlaka, Čiković, Gojković, Kuhar, a sada i moj dugogodišnji suigrač Klaudio Đurec, i uz svakoga me vežu neka lijepa sjećanja. Međutim, možda bih ipak malo izdvojio Matiju Kuhara koji je u vrlo teškim trenucima uspio zadržati klub u Drugoj ligi, a već sljedeće sezone nas je uveo u Prvu ligu – kaže „jedinica“ Miklinovca.
Dodaje kako nikada nije ni pomislio promijeniti klub jer se u Miklinovcu osjećao kao doma.
– Društvo je uvijek bilo jako dobro i zabavno, i uvijek smo se za nešto borili, ili za prvaka ili za opstanak – sa smiješkom govori Brane.
Za njega se u nogometnom svijetu priča da igra bez naknade. U današnje vrijeme u kojem „klinci anonimusi“ traže i po par sto kuna po utakmici.
– Što se moje naknade tiče, priče su točne. Ne igram za novac, već samo radi hobija, društva, zabave i uzbuđenja. A to da neki drugi traže velike naknade, stvarno ne znam, ali u svakom slučaju nemam ništa protiv toga – poručuje Brane, koji kapetansku traku Miklinovca nosi već više od 10 godina.
– Iako mi to predstavlja veliku čast i ponos, razmišljam da polako traku predam nekom drugom.
Miklinovec danas, Miklinovec sutra?
– Miklinovec se u posljednje dvije sezone opet bori za ostanak u ligi i nije nam lako, međutim uprava je na polusezoni odradila odličan posao što je dovela vrlo kvalitetna pojačanja za koja vjerujem da će nam pomoći da krenemo prema sredini tablice. Isto tako, napokon su obnovljene i klupske prostorije. Već iduće sezone očekujemo daljnja pojačanja, a što je najvažnije, stvara se ekipa koja je i privatno ‘klapa’. Uglavnom, mislim da će Miklinovec za iduću sezonu biti spreman za borbu za gornji dio tablice, a samim time bit će i dobre zabave! Zaista bih istaknuo ovdje veliki angažman cijele uprave i našeg legende Bože koji je non-stop na igralištu i stalno nešto radi. Jedino je još on ovdje od mojeg dolaska prije nepunih 18 godina, svi ostali su se izmijenili – rekao je Brane.
U posljednje vrijeme nerijetko ga pitaju da do kada misli braniti, razmišlja li o prelasku u veterane.
– Na to pitanje već godinama odgovaram isto – “još 10 godina”, pa tako i sada kažem “još 10 godina”. Iako me veteranska ekipa stalno nagovara da dođem u veterane, trenutačno ni ne pomišljam na to. Planiram tu kategoriju preskočiti. Još uvijek jedva čekam svaku tekmu, publiku, borbu za pobjedu i bodove – iskren je Brane, koji nam je ukratko otkrio i tko je zapravo on u privatnom životu.
– Nakon završenog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta zaposlio sam se u Podravki gdje radim već 14 godina. Trenutačno sam pomoćnik potpredsjednika za lanac opskrbe i zadužen sam za investicijska ulaganja. Imam prekrasnu obitelj, suprugu i dva sina, koji su mi najveća motivacija i potpora u životu i poslovnoj karijeri. Nogomet mi je mnogo više od hobija, ali isto tako volim skijanje, trčanje, plivanje, vožnju biciklom s obitelji, druženja i izlaske s prijateljima, suprugom, obitelji.
