Točno prije 30 godina Ariana Šandl dobila je poziv koji je bio prijelomnica u njezinoj poslovnoj karijeri. Bio je to poziv za rad u Glazbenoj školi u Koprivnici.
U Zagrebu, gdje je i rođena, završila je Osnovnu glazbenu školu (smjer klavir), Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog te Muzičku akademiju (smjer muzikologija) gdje je i diplomirala te stekla zvanje diplomiranog muzikologa i profesora povijesti glazbe.
Povijest glazbe oduvijek ju je zanimala, a još veći interes za istraživanjem života i opusa skladatelja pobudila je u njoj profesorica Ivančević koja joj je u srednjoj školi predavala povijest glazbe.
Upravo studij muzikologije na Muzičkoj akademiji, koji se bavi poviješću glazbe, omogućavao je studentima istraživački rad odnosno odlaske u arhive, knjižnice…
– To je bio taj povijesno-glazbeni put koji me uvijek zanimao i interesirao. I kada sam pred kraj fakulteta birala temu diplomskog rada, sjela sam na vlak, putovala po selima i tražila bake koje budu pjevale, a sa sobom sam nosila i kazetofon. U Novigradu Podravskom sam naišla na jednu baku koja je bila voljna sa mnom surađivati i raditi na diplomskom radu – ispričala nam je Ariana.
Iako joj je prvobitna tema bila folklor Podravine, kako kaže Ariana, baka je bila uporna sa svojim crkvenim repertoarom i tako je cijela tematika promijenjena i vezana uz pučke crkvene pjesme Novigrada Podravskog.
– Nakon diplomiranja, nisam imala nikakvih planova što se tiče rada ili ostanka u Zagrebu, dok se 1992. nije dogodio poziv Glazbene škole – bih li htjela doći raditi u Koprivnicu – priča ona.
Put koprivničke Glazbene škole kroz 30 godina bio je vrlo dinamičan. Škola je u početku bila podružnica Glazbene škole u Varaždinu, a 1992. glazbeni odjel pri Osnovnoj školi Đuro Ester. Kasnije je došlo do osamostaljenja te je uz redovito glazbeno obrazovanje, otvoreno i srednjoškolsko pa ples i tako je stečen naziv koji nosi i danas – Umjetnička škola Fortunat Pintarić. Također, uz sjedište u Koprivnici, škola ima i područne odjele u Virju i Đurđevcu.
– Kada sam došla u Glazbenu školu bila sam osam godina nastavnica klavira i tek sam kasnije, odlaskom kolegice Natalije Imbrišak u Varaždin, preuzela njenu nastavu solfeggia, a tada sam primljena i u stalni radni odnos. Do 2016. sam bila nastavnica, a tada sam došla na ravnateljsko mjesto. Sada sam već krenula u drugi mandat ravnateljstva i kada završim ovaj svoj ciklus od nastavnika do ravnatelja i vjerujem ponovno nastavnika do mirovine, bit će vrijeme da mladi preuzmu školu, a da ja malo odahnem – kaže Ariana.
Posao nastavnika najljepši je u tome smislu što je to generacijski izazov, jer kako kaže, ovisi o tome kakvu imate generaciju. Nekada su u generaciji djeca koja puno brže napreduju u radu pa se s njima i puno više napravi, a nekada, pak, ima i generacija kojoj duže treba da sazre.
Od prvog dana ulaska u školu pa do današnjeg dana – živi školu. Vikendima, praznicima, slobodnim danima Ariana je u školi. Ako nema ništa, onda otvori školu, prošeće da vidi je li sve u redu, jesu li instrumenti pokriveni… Škola ju je jednostavno ‘kupila’.
– Ravnateljski posao je iz godine u godinu sve zahtjevniji, pogotovo u današnje vrijeme. Na raspolaganju ste svima, od nastavnika do učenika i roditelja. Kada uđete u taj ravnateljski posao stvarno ste cijelo vrijeme ravnatelj, ne izlazite iz toga, i to je ono što nekada malo iscrpi – govori i dodaje da su zadnje dvije godine bile vrlo izazovne zbog pandemije koronavirusa.
Najveći cilj bio je da se ne gube učenici i da se ne odustaje od upisa u školu. Srećom, to se nije dogodilo, a prošla je godina donijela i redovitiji rad u školi zbog individualne nastave.
Također, prošla je godina bila rekordna godina što se tiče natjecanja i osvajanja nagrada.
– Imali smo preko 50 učenika na natjecanjima, ja to ne pamtim od kada sam tu, ni kao djelatnik niti kao ravnateljica. Kada imate u kolektivu mlade i ambiciozne profesore s visokom stručnom spremom i koji su željni napretka – sve se može. Entuzijazam profesora postoji i to je ono što školu vodi – naglašava Ariana.
Trenutačno školu pohađa oko 320 učenika, dakle u sjedištu u Koprivnici, područnim školama u Virju i Đurđevcu te u plesnoj školi, što je vrlo respektabilan broj.
– Svake se godine redovito punimo na svim instrumentima, a to se vidi i po broju zapošljavanja. U vrijeme mojih početaka bilo je osam zaposlenih, a sada nas je 40 – zadovoljna je ona.
Još veći rast, i profesorskog i učeničkog dijela, bit će kada se riješi jedan od gorućih problema – prostorno pitanje.
– Rasli smo u svim aspektima, ali nismo, kako da kažem, infrastrukturom, koja nas nije u 30 godina adekvatno popratila. U prostoru u Svilarskoj ulici smo 22 godine, imamo i prostor u najmu u Domu mladih, a Branimirovu dvoranu koristimo za plesnu školu. Jedan od većih problema bit će prelazak na jednosmjensku nastavu jer rad 35 profesora u istoj smjeni iziskuje prostor. No, ne umanjuje to ništa, naši učenici ne osjete taj problem koji nam je više organizacijski problem – istaknula je i dodala kako imaju velikih želja i ambicija, no ponekad ih neke stvari limitiraju da ‘prodišu’ do kraja.
Što se tiče glazbenog života u Koprivnici, smatra kako su svi žanrovi zastupljeni. Koncerata i raznih programa ima dovoljno. Djeluju razne udruge za mlade, vrtići imaju svoje programe, škole imaju zborove, postoje razne folklorne i plesne skupine.
– Ono što ja zamjeram je nedolazak ljudi na koncerte i programe, a možda bi se i u centru grada trebao postaviti info pult gdje bi ljudi koji nemaju društvene mreže i ne koriste se internetom mogli pročitati što se događa u gradu. To stvarno fali ljudima, taj pisan oblik gdje se mogu informirati. Također, ono što sam primijetila, ono što puni koncerte Koprivnice, poznata su imena i preferiraju se opušteniji sadržaji – rekla je Ariana.
Realizirala je i hobi, ali ne do kraja, a to je organizacija programa i koncerata. To ju je oduvijek zanimalo i uspjela je dio ostvariti preko udruge Glazbena mladež koju vodi već godinama. Udruga joj je omogućila pisanje i prijavu projekata te organizaciju seminara za mlade glazbenike (Glazbena kutija).
Radi i na organizaciji Fest Jazza, aktivna je i u koprivničkom Jazz klubu, uključuje se i u gradske manifestacije. Što se tiče škole, dogovara koncerte i prijave učenika na natjecanja, pratnja im je na koncertima i to ju kao ravnateljicu, ali i kao nastavnika te kao glazbenika, najviše ispunjava.
Prati sva glazbena događanja u Koprivnici, ali i šire. Voli znati što se događa na glazbenoj sceni, gdje su bivši učenici – gdje sviraju, kako im napreduje glazbena karijera, što studiraju…
Ne postoji koncert na kojem u Koprivnici nije bila, a u mlađim danima koncert Rolling Stonesa u Zagrebu i Tine Turner u Velikoj Gorici joj je bio za pamćenje.
Svojom energijom, pristupom i načinom pjevanja oduševila ju je Amira Medunjanin, izvoditeljica tradicionalne bosanske pjesme sevdalinke. Godinama prati i slovenskog kantautora Zorana Predina, a fascinirao ju je i jedan od najboljih pijanista, Jevgenij Kisin kojeg je slušala u Lisinskog…
Ariana je poznata i po svom imidžu, crvenoj kovrčavoj kosi.
– Crvena sam cijeli život. Ta čupavost je nešto što me obilježava cijeli život. I kao studentica sam bila crvena. Imala sam sve nijanse crvene. Uvijek sam patila na veliku kosu, ne znam zašto, ali to mi je bio pojam. Ako se nešto događa u gradu, ljudi vele ‘dajte pogledajte crvenu glavu, gdi je Ariana, to ti je tam’. Kosa je jedina stvar koju nikad ne bih mijenjala. Sve može, ali kosu ne dam – smije se Ariana i otkriva da je prepoznaju po još jednom ‘rekvizitu’, a to je plavi bicikl.
Na kraju ovog divnog razgovora istaknula je kako bi htjela da se mladi još više uključe u koprivnički kulturni život jer još malo fali te studentske snage i kreativnosti.
– Potrebno je još samo malo agilnosti. Probudite malo više koprivnički život. Potencijala ima, samo budite malo više uz nas, podržite nas i uključite se – zaključila je Ariana.
