Nikola Grabar iz Koprivnice, iako ima tek 25 godina, puno je toga prošao u svojoj nogometnoj karijeri. Trenutačno igra za Borac iz Imbriovca, prvog u Prvoj ŽNL koprivničko-križevačkoj i, prema svemu sudeći, novog prvaka.
Zanimljivo je da su mu prve nogometne uspomene ustvari negativne.
– Sjećam se da sam kao klinac, dok je na TV-u bila neka utakmica, nekoliko puta tati rekao kako može gledati te gluposti. No, to se ubrzo potpuno preokrenulo, ali trebalo je ipak neko vrijeme da krenem trenirati pa sam u Slaven došao tek s nepunih deset godina i tu je onda počelo nešto konkretnije – prisjeća se Nikola.
Od njega se puno očekivalo na visokoj razini, pokazivao je veliki potencijal u mladim momčadima Farmaceuta, ali na kraju nije završio u profesionalnim vodama.
– Nažalost, dogodila se teška ozljeda i oporavak od pola godine. Iskreno, nogomet mi nikad i nije bio prioritet, ali ispalo je da mi je dobro, ili bar solidno, išao pa je bilo sve izglednije da bi se nešto s time i moglo. Također, ako se od nekoga nešto više i očekuje, treba u njega i ulagati, a mislim da u određenom trenutku, kada je to bilo možda i najpotrebnije, nisam dobio adekvatnu skrb. Istovremeno, uvijek sam se trudio školu držati na što višem nivou jer, uspio netko na profesionalnom nivou ili ne, to se može raditi tek određeno vrijeme – govori on.
Gledajući iz današnje perspektive, kaže, najviše traga na njega od trenera ostavio je Goran Mikolaj.
– Bio mi je trener dvije sezone u pionirima Slavena i nitko nikad na mene nije vikao kao on kroz te dvije sezone, ali tada nisam bio svjestan koliko toga pozitivnog je ustvari usadio u mene. To su bile neke formativne godine kada mi je malo vike vjerojatno i trebalo. Također, ne mogu zaboraviti trenera Sovića koji me trenirao najduže i s kojim sam, gledajući trofeje, ostvario najviše. Spomenuo bih još i Vučetu čiji me se način rada možda i najviše dojmio, a gledajući iz perspektive komunikacije, trener Andrašić svakako je na prvom mjestu. Istaknuo bih ga kao trenera za kojeg je gušt igrati – otkrio je stoper Imbriovčana.
Nakon juniorskog staža, odigrao je polusezonu u Koprivnici, a valja istaknuti da čim je upisao fakultet, odlazi na sezonu i pol u Kalinovac. Potom je četiri sezone odigrao u Tehničaru iz Cvetkovca, dok je u Borcu od prošlog ljeta.
Puno je tu titula. Očito zna odabrati sredinu, momčadi koje su iznimno kvalitetne.
– Uvijek može i više. Prvo prvenstvo sam osvojio s Kalinovcom. Nakon toga još tri s Tehničarom. Nesreća je bila što nismo uzeli i četvrtu. I, kako stvari sada stoje, ako Nogometni savez potvrdi prvake prema postojećem stanju na ljestvici, čini se da će sad biti jedna titula i s Borcem. Sretan sam što odlične momčadi odaberu mene, a onda i zadovoljan što mogu reći da sam njihov dio – ističe Nikola.
Kaže kako je nezahvalno odabrati gdje mu je bilo najljepše, s obzirom na to da je imao tu sreću da sa svima ostvari neke lijepe rezultate. Neugodnih iskustava, dodaje, bilo je stvarno malo. Svugdje se dobro snašao i uvijek je na najbolji mogući način pokušao braniti boje svoje momčadi.
Nakon četiri sezone u Cvetkovcu, nije bilo lako donijeti odluku o promjeni sredine.
– Nakon prošle sezone odlučio sam da je vrijeme za promjenu i sada sam siguran da nisam pogriješio. Uvjeti koje su mi pružili u Imbriovcu bili su dobri i nadam se da sam za sada ispunio očekivanja. Osobno sam izrazito zadovoljan. Ekipa je odlična, atmosfera je ugodna i gušt je igrati – izjavio je Nikola.
Pred njim je još dosta toga u igračkoj karijeri.
– Pokušavam ne razmišljati previše unaprijed kada je nogomet u pitanju. Nažalost, ozljede i operacije učinile su svoje i noge nisu kao što su bile, iako to možda čudno zvuči od nekog u mojim godinama. Rijetki su treninzi, a pogotovo utakmice, bez nekih bolova i siguran sam da se neću u aktivnom nogometu zadržati predugo. Zdravlje je na prvom mjestu – poručuje Nikola.
Zar su ozljede baš takav problem?
– Prva i najozbiljnija ozljeda bila je puknuće Ahilove tetive u prvoj juniorskoj sezoni. Oporavak je trajao pola godine i ta mi je ozljeda malo otvorila oči. Nakon toga, imao sam još dvije operacije. Artroskopija koljena i rezanje pete. Problem s petom vukao sam za sobom sigurno pet godina, sve dok više nisam mogao izdržati i operacija je bila nužna. Još negdje tamo u juniorskim godinama ozlijedio sam i donji dio leđa pa se još uvijek povremeno jave bolovi u tom dijelu. Bilo je još mnogo sitnica koje pogode svakog nogometaša. Ukratko, ne pamtim trening bez bar nekih manjih bolova, ali što je tu je. U tom trenutku to i nije uvijek tako strašno – iskreno će on.
Svaki sportaš ima svoje omiljene ili utakmice koje po nečemu zauvijek pamti.
– Iz Slavenove škole svakako pamtim juniorsku pobjedu protiv Dinama u Maksimiru (3:1 ako se ne varam). No, nakon toga, odmah je uslijedila i domaća utakmica protiv vinkovačke Cibalije i tu je pukla tetiva – rekao je Nikola.
Zanimalo nas je i ima li nogometnog uzora, kako ocjenjuje hrvatski profesionalni, a kako amaterski nogomet.
– Ma nikad nisam bio netko tko bi tražio neke uzore. U svemu što radim pokušavam se ugledati na roditelje, lako za sve ostalo. Ali, ako bih morao spomenuti nekog nogometaša čijim se kvalitetama divim, to bi svakako bio Nesta. Mislim da samo šačica nogometaša, ako kao hrvatski ‘profi’ nogomet gledamo Prvu HNL, a ne i reprezentativce, može bezbrižno živjeti od toga. Niske su to grane u usporedbi s nekim drugim europskim ligama, naravno. S druge strane, rekao bih kako je amaterski nogomet poprilično dobro razvijen, barem prema onome što sam iskusio. Naravno, uvijek se može poraditi na faktorima poput infrastrukture, ali gledajući kvalitetu igre i zavidno znanje nekih igrača koji su se našli u amaterizmu, nije to uopće loše – mišljenja je Nikola.
Osim nogometa, voli i neke američke sportove. Kako to?
– Sve je to započelo video igricama. Jednom davno dočepao sam se američkog nogometa i odmah ga zavolio. Istaknuo bih to kao najdraži sport, iskreno. Izuzetno je zabavan, a i Amerikanci imaju poseban dar napraviti ogromnu dramu od toga. Često noćima nisam spavao kako bih pratio njihove utakmice. Veliki sam fan i bejzbola. To je sport predivne povijesti i ako se netko u to uspije udubiti, neće požaliti. Uvijek pratim i košarku i hokej. Trudim se svakodnevno baciti oko barem na rezultate, a mislim da o sva ova četiri sporta mogu voditi i ozbiljne razgovore – sa smiješkom nam je priznao Nikola, kojem je ostao još samo diplomski do zvanja magistra novinarstva.
– Volim i pisati i crtati i želja mi je jednog dana napisati/nacrtati strip. Možda i napisati knjigu. Volim i čitati pa se trudim ne zanemariti i taj dio – zaključio je Nikola.
