Renato Kovačić trener je i tajnik u Streljačkom športskom klubu Podravka, a na nedavnom proglašenju najboljih sportaša u organizaciji Zajednice sportskih udruga Grada Koprivnice dobio je posebno priznanje za zaslužnog sportskog djelatnika.
– Dosta mi znači ovo priznanje, ali ne bih ga dobio da nije bilo ljudi iz kluba koji su ga osnovali još 1952. godine. U početku je to bila sindikalna sekcija za streljaštvo, a onda je 1954. formiran kao Streljačka družina Podravka. Od tada radimo konstantno, nije bilo nikakvih prekida. Drugi su se klubovi osnivali i propadali, a mi imamo tu konstantu, a to je prepoznao i Hrvatski streljački savez od kojeg smo dobili najviše priznanje za razvoj streljaštva. Ali da nema ljudi oko mene iz Uprave kluba, i sve te djece i roditelja, ne bi bilo ni ove nagrade. Svi su oni također jako zaslužni za to – istaknuo je Renato Kovačić.
Rođen je u Koprivnici 4. rujna 1964. godine, osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom gradu, a na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postao je dipl ing. kemije.
– Moja priča u streljaštvu traje od 1976. godine. Nekad ste u Koprivnici mogli trenirati nogomet, karting ili streljaštvo. Nas par iz ulice krenulo je na streljaštvo, i tako sam ostao u tom sportu.
Bio je natjecatelj u Podravki do 1983. godine, potom do 1986. u Streljačkom društvu „Medveščak“ Zagreb, a od 1986. do 1987. godine u Shutzen sport clubu Innsbruck u Austriji. Potom se od 1988. do 1995. opet natjecao za Podravku. Kao natjecatelj je osvojio nekoliko državnih prvenstava pojedinačno i kao član ekipe, dok je u Austriji osvojio ekipno treće mjesto u Prvoj ligi u disciplini MK-puška 60 ležeći.
– S Podravkom smo bili juniorski prvaci Jugoslavije. Bogadi, Futač, Golubić… Bila je dosta dobra klapa. U vrijeme ratne situacije bila je kriza, ljudi su bili na frontu, oružje je dano za obranu. Kako nije imao tko raditi s klincima, krenuli smo u okupljanje stare ekipe, željeli smo povećati količinu rada i poboljšati rezultate.
Koliko ste svog entuzijazma poklonili streljaštvu?
– Previše… Jako često bio sam na rubu živaca da spakiram kofere i odem iz Koprivnice. Trebalo je na neki način mijenjati cjelokupnu filozofiju sporta, jer se streljaštvo doživljavalo kao ‘mali sport’. Smatram da streljaštvo nije mali sport, nego je osnivač olimpijskog pokreta. Gdje bi to bila razlika između nekog nogometaša županijske lige koji trenira dva puta tjedno, ili nekog juniora u streljaštvu koji trenira svakog dana? Po čemu je ovaj mali, a ovaj veliki? Moguće po financijama, ali one nisu mjerilo truda u sportu. Da nije bilo ovih mlađih koji su se trudili, već bih odavno otišao.
Godinama ste se ‘borili’ s uvjetima, kakva je sad situacija?
– Imamo dobru suradnju sa Zajednicom sportskih udruga Grada Koprivnice. Nažalost, u streljanu se nije ništa ulagalo 40 godina, to je sve bilo propalo, no sad je konačno riješeno to krovište. Naš prilazni put bio je potpuno uništen kad se gradio nogometni teren s umjetnom travom. Postojala su obećanja još prije 18 godina, pa smo gacali po blatu. Sad je i to sređeno, a konačno se mijenja i stolarija, jer smo dosad po zimi trenirali u jaknama i s kapama, jer je bilo nemoguće zagrijati prostor. Nadam se da će se uvjeti sad ipak poboljšati, jer ipak je to streljana kojoj gravitira cijela županija.
Kakva je situacija u Streljačkom športskom klubu Podravka danas?
– Klub ima preko 200 članova. Desetak je onih koji su u natjecateljskom pogonu uz neku mogućnost nastupa u reprezentaciji. Na nacionalnoj razini je još nekih 15 do 20 od svih dobnih kategorija. Međutim, i na nacionalnom prvenstvu je bez pet treninga tjedno nemoguće konkurirati. Streljaštvo je, rezultatski gledano, strašno napredovalo, tako da mi neki vrhunski natjecatelji danas više djeluju kao roboti. U sat i pol pucanja on napravi grešku od pet milimetara na 10 metara. Kad se sjetim sebe iz osamdesetih s rezultatom 590 u ležećem stavu, mogao sam biti član reprezentacije i konkurirati za europsku medalju. Danas ne da ne možeš biti član reprezentacije, nego ne možeš ni maštati o tome. Sam proces rada i rezultata je otišao gore, koliko god su došla ograničenja u opremi, i još manje mete. Jako puno ulažu Indija i Kina, arapske zemlje su strašno rezultatski skočile…
Gdje je Hrvatska u svjetskim razmjerima?
– Mi smo s obzirom na broj stanovnika jako visoko, spadamo u prvih 12 zemalja po broju osvojenih medalja. Tu su Kina i Rusija bile neprikosnovene, Njemačka u pištoljskim disciplinama, pa skandinavske države, Švicarska… U posljednjih sedam-osam godina strašno se dižu Indija, Pakistan, Hong Kong, Singapur… Nevjerojatno je koliko puno ulažu.
Kao trener u klubu Kovačić radi od 1995. godine te je u prosjeku osvajano pet do 10 medalja državnog ranga s natjecateljima kluba u pojedinačnom ili ekipnom plasmanu s raznim starosnim kategorijama i streljačkim disciplinama. Vodio je domaće talente Ivanu Babić i Luku Jambreuša, a u Hrvatskom streljačkom savezu bio je član Izvršnog odbora od 1998. do 2016. godine, potom opet od 2018. Od 2016. do 2018. te od 2020. bio je predsjednik Odbora streljačkih sudaca Hrvatske, a sudjelovao je u organizaciji i suđenju na europskim i svjetskim prvenstvima, na svjetskom kupu i državnim natjecanjima.
– U Savezu nastojimo osuvremeniti rad i rad s mladima, te napraviti jedan državni projekt načina razvoja strijelaca od početnika u klubu do reprezentacije, da se taj rad donekle unificira.
Kakva je budućnost streljaštva u Koprivnici?
– Korona nas je malo unazadila. Imali smo dobar odaziv djece, pa se to malo prorijedilo. Iz te dvije generacije koje smo imali ostala su nam dva klinca koji daju naznake da bi u budućnosti nešto iz njih moglo biti na reprezentativnom planu. Krećemo u novi ciklus animacije po školama. Odaziv je relativno dobar, ali muči me to što očekivanja roditelja znaju biti prevelika… Mi zakonski smijemo krenuti u rad s djecom od devete godine. S vremenom streljaštvo postaje monoton sport, dosta je statičan, statično je opterećenje. Trenira se jedna te ista tehnika, psihološki je isto dosta naporno, i tu dosta djece odustaje. Dug je put do uspjeha, kao i u svakom sportu. A onda je još potrebno i ono zrnce sreće – zaključio je Renato Kovačić.
