U četvrtak 30. prosinca u 18 sati u organizaciji AK galerije u Koprivničkoj sinagogi bit će otvorena samostalna izložba Vlatka Vinceka “Titivillus/Umwelt”.
Izložba sadrži video dokumentaciju performansa „Titivillus“ izvedenog na otvorenju izložbe u Galeriji Vladimir Bužančić u rujnu ove godine (u partnerstvu s AK galerijom) i prostornu instalaciju nastalu za ovu koprivničku izložbu.
Riječ je o radu u nastajanju (work in progress) koji nastavlja autorovo preispitivanje jezika kao alata koji je nemoćan da objasni i interpretira svijet oko nas, ali i kanonskih knjiga iz povijesti filozofije koje autor iščitava godinama i kojima punktira zabludu o apsolutnim vrijednostima u kulturi. Titivillus je naziv za srednjovjekovnog demona/prepisivača koji unosi nemir i pogrešku u tekstove, a time autor progovara o nemogućnosti jezika i teksta da obuhvati istinu i prenese autentičnost iskustva.
Umwelt, najjednostavnije prevedeno znači okoliš, okruženje, ljudska i životinjska uronjenost i veza sa svijetom oko sebe. Dodavanjem jedne dodatne, paralelne linije radu u ovoj koprivničkoj izložbi, Vincek progovara i o duploj igri, virtualnoj stvarnosti te ponovno ispituje mogućnost postojanja osobne autonomije i njenog iskaza, u odnosu na okruženje.
Iz teksta Tanje Špoljar:
„ Umjetničke strategije Vlatka Vinceka radikalno su konceptualne i filozofske, neovisno o tome koje medije koristi za artikulaciju svojih ideja (bili to performansi, video radovi, fotografije, instalacije) ili koje su to sadržajne i narativne linije kojima se kreće. Metode ponavljanja, umatanja, arhiviranja, imenovanja, sakupljanja, umnažanja, uništavanja, a sve kroz elementarne, sirove, nerijetko prirodne materijale, govore o umjetnikovoj intenciji da iskaže ono što je jezikom neiskazivo, prisutno iz razdoblja prije jezika samog: podsvjesno, potisnuto, unutarnje, nakupljeni balast kojeg treba izbaciti, dekonstruirati, redefinirati. Ne zanima ga uporabna vrijednost predmeta, nego ona energijska. Pritom uzima jezik kao (ne)moćan alat kojim se kanalizira i interpretira sve oko nas, što ga svaki puta dovodi do granice preko koje ne može i zaključka da istinskog shvaćanja na razini jezika ne može biti (dok je upravo to razina na kojoj kao društvo dogovorno funkcioniramo). Jezik se svojom ultimativnom i repetitivnom prirodom razotkriva kao sredstvo posredovanog nasilja, govori i sam autor. Iz tih razloga, Vincek stvara simulakrume fragmentiranog svijeta, putem energija elementarnih materijala ili kako Irena Bekić piše u predgovoru izložbe Kriptografi održanoj u Galeriji Prozori 2015. godine: Zato Vincek stvara svoj kriptirani sustav, ne bi li njime uputio na poroznost jezičnih konvencija. Spoznaja je moguća tek ako se postulati konstantno revidiraju, ako se i ono što je već utkano u registar znanja i djeluje nedodirljivo, ponovno preispituje. Kako na razini civilizacijskih kanona, tako i na onoj osobnoj.
U rujnu 2021. godine u Galeriji Vladimir Bužančić Vincek je na otvorenju izložbe Titivillus izveo performans koji je sniman i zatim do kraja izložbe, prezentiran kao video dokumentacija. Epistemološki procesi vječnog traganja za odgovorima za koje unaprijed osjeća da ne postoje, odrednice su i rada/performansa Titivillus. Nazvan prema demonu/prepisivaču koji unosi nemir i pogrešku u tekstove, on zapravo progovara o nemogućnosti jezika i teksta da obuhvati istinu i prenese autentičnost iskustva. Ovaj je rad autorova nadogradnja svih prijašnjih istraživanja, ali i pokušaj veoma osobnog revidiranja tekstova i znanja koje posvećeno iščitava cijeli život. Na pet postamenata nalazi se pet knjiga filozofa čija su kanonska djela zaokupljala autora dugi niz godina, snop pruća (fasces), a s ovom vizualnom informacijom preklapa se audio snimka čitanja dijelova iz knjiga istih ovih filozofa: Platona, Hegela, Heideggera, Wittgensteina, Benjamina. Autor na jednu po jednu knjigu polaže ribu, uzima jedan po jedan prut i šiba jednu po jednu knjigu. (…)
(…) S obzirom na to da je riječ o radu u nastajanju (work in progress), za koprivničku izložbu u Sinagogi (u organizaciji AK galerije) u prosincu 2021. autor je proširio video rad (i sam njegov naziv) s 4 akvarija i 4 žive ribe te je iz performansa – koji je jednokratan i neponovljiv, njegove dokumentacije – koja je trajna, iskoračio u prostornu instalaciju koju je imenovao Titivillus/Umwelt. Umwelt, najjednostavnije prevedeno znači okoliš, okruženje, ljudska i životinjska uronjenost i veza sa svijetom oko sebe. Dodavanjem jedne dodatne, paralelne linije radu (uz mrtve ribe na knjigama sada plivaju žive ribe u akvariju), Vincek progovara i o duploj igri, virtualnoj stvarnosti te ponovno ispituje mogućnost postojanja osobne autonomije i njenog iskaza, u odnosu na okruženje. To pretakanje medija, ali i pretakanje ideje, govori o vječnosti i perpetuiranju tih potraga za njom.
Kako onda prodrijeti u srž stvari, kako dosegnuti dovoljnost putem jezika i zadanih civilizacijskih aparata sporazumijevanja, kako zadržati vlastitu autonomiju, onu ljudsku i umjetničku? Dešava li se išta ovim radom? Vincek ne nudi teze, ne eksplicira, već kroz koncizne vizualno auditivne cjeline otvara prostor za unutarnje iskustvo, unutarnju reviziju koja se dešava mimo jezika i čvrstih uporišta. Unutarnji doživljaj i unutarnje revidiranje neprenosivo je u jezik, odnosno, u jezik se uvijek prenese krivo, promašeno, s greškom. Jasna je nužnost napuštanja prostora normi i autoriteta, revidiranja velikih istina da bismo kao društvo opstali. Nužnost odbacivanja onog što mislimo da smo spoznali, dolazak do besmisla onog što je prethodno imalo smisla, jedini je način. Ima li i kada išta uopće egidu cjelovitosti, istinitosti? Je li iskonsko značenje simboličkih sklopova, prije nego su ušli u jezik, prije nego smo ih mogli verbalizirati, dio odgovora? Vincek samo nudi mogućnost ulaska u vlastito iskustvo, prijelaza energije, transmisije emocija. Nudi naboj, a ne odgovore i istinu. Odgovor je mrtva riba na papiru. Istina uvijek izmiče.“
Vlatko Vincek rođen je 1959. u Koprivnici. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1983. – 1984. bio je suradnik Majstorske radionice Reiser – Ivančić. Godine 2007. u izdanju Pastorale o njegovom radu objavljena je monografija pod nazivom: Vlatko Vincek -Radovi (autori: Silva Kalčić, Ivica Župan, Marijan Špoljar). Član je i suosnivač umjetničke organizacije Moja zemlja i Pleh te udruge Atelieri Koprivnica. Član je HDLU-a Zagreb. Do sada je imao pedesetak samostalnih izložbi i nastupa. Živi i radi u Zagrebu.
Realizaciju izložbe sufinancirali su Grad Koprivnica te Ministarstvo kulture i medija RH. Projekt se provodi uz podršku Zaklade Kultura nova.
