Varaždinski biskup mons. Bože Radoš posvetio je u nedjelju, 14. studenoga, u župi svetog Kuzme i Damjana u Kuzmincu novi oltar u koji je pohranio moći blaženog Alojzija Stepinca i svetog Marka Križevčanina.
Na svečanoj svetoj misi koncelebrirali su župnik u Legradu i upravitelj župe u Đelekovcu velečasni Silvio Košćak te velečasni Igor Radašić domaći kuzminečki župnik. Ljepoti liturgijskog slavlja pridonijeli su velečasni Marko Domiter koji je ravnao ceremonijom, đakon Matija Filipović i brojni ministranti.
Liturgija je započela blagoslovom vode kojom je biskup poškropio okupljeni narod u znak pokore i spomena krštenja, a zatim je poškropio i novi oltar (žrtvenik). Nakon svečane Slave i zborne molitve uslijedio je navještaj riječi Božje nakon čega je biskup izrekao u svoju homiliju.
Biskup je pojasnio kako su Isusove riječi ‘u ono vrijeme’ koje slušamo u evanđeljima izrečene i za svakoga od nas u ovom vremenu. Dok smo u ovom slavlju okupljeni oko oltara koji želimo posvetiti. I dok želimo otkriti tajnu oltara, s njega blagovati, Isus nam govori o Kraljevstvu nebeskom, o vječnosti. Govori nam kako u njega neće ući samo oni koji govore: “Gospodine, Gospodine”, nego oni koji vrše volju Božju, rekao je biskup te dodao: ‘Daleko je važnije vršiti nego govoriti, ljubiti nego govoriti o ljubavi, važnije je pomagati drugome nego držati socijalne govore”.
Isusu nije dovoljno da budemo samo zadivljeni, zaneseni Njegovim riječima već one trebaju biti pokretač našeg djelovanja iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, kazao je biskup Radoš.
Vršiti volju Očevu Isusu je usporedio s gradnjom kuće na stijeni ili gradnjom kuće na pijesku. Tumačeći ovu Isusovu sliku biskup je objasnio kako su Isusovi suvremenici slušajući ove njegove riječi imali pred sobom grad na stijeni, čvrsto izgrađene kuće na gori, ali da su bili svjesni kako nije jednostavno graditi kuću na brdu jer je materijal za gradnju, pijesak, glinu, drvo trebali donijeti gore. Lakše bi bilo graditi dolje, uz rijeku. Čovjek je uvijek u napasti ići lakšim i jednostavnijim putem. Ali upravo ova slika gradnje kuće na stijeni sažima nam Isusovu poruku života: “život je putovanje, uzlazak na goru, građenje kuće na gori, na Golgoti. Tamo je mjesto gdje želi podići kuću, tamo je mjesto uspinjanja gdje će podići i sagraditi oltar, žrtvenik i sebe prinijeti nebeskome Ocu. Tamo je ono mjesto koje ćemo mi danas posvetiti”.
U nastavku je biskup protumačio kako se žrtvenik uvijek gradio na povišenom mjestu te tako označava izlazak iz naše svakodnevice, a s druge strane znači da ne preuzimamo ono što je jednostavnije i lakše nego ono što je trajno, vrijedno.
Na Isusov žrtvenik na Kalvariji slijevaju se svi žrtvenici i žrtve Staroga zavjeta koji su praslika ove Novozavjetne žrtve gdje Bog samoga sebe prinosi za nas. On je oltar i žrtva i onaj koji prinosi žrtvu. I na taj je način želio ostati prisutan među nama do kraja vremena, na svim oltarima naše Crkve, kazao je biskup te pozvao vjernike da svaki put kad prilazimo Isusovom oltaru molimo Gospodina najprije da izbriše naše nesavršenosti, grijehe, lakše puteve, gradnju na lošim temeljima, da na žrtveniku spali sve naše pogreške i očisti nas kako bi bili Bogu ugodna žrtva, da se pridružimo njegovoj žrtvi. Pred njegov oltar dolazimo i da bismo se nahranili njegovim Tijelom, da već ovdje osjetimo predokus onoga stola oko kojeg nas Gospodin želi okupiti u vječnosti.
Biskup je na kraju govorio o središnjem mjestu oltara u životu Crkve, u životu svake župne zajednice, i kako Oltar predstavlja živoga Krista te štujući oltar ustvari štujemo Krista. A sam oltar koji posvećujemo rađa se za novi život nas vjernika, novi život u Isusovoj žrtvi, te tako oltar postaje najsvetije mjesto prisutnosti živoga Boga i izvor i vrhunac života svake crkvene zajednice.
Nakon homilije uslijedila je ispovijest vjere nakon koje je biskup pozvao vjernike na molitvu. Pjevanjem litanija Svih svetih počeo je najsvečaniji dio mise.
Posveta oltara (consecratio) spada u red liturgijskih čina koji su pridržani samo biskupu, a svojim obiljem i sjajem bez sumnje spada u najljepše obrede u Rimokatoličkoj Crkvi. Njime nam Crkva pokazuje neizmjernu i neiskazivu veličinu Isusa Krista i njegove žrtve, i time nas potiče da pristupamo k oltaru uvijek s najdubljim poštovanjem.
Po propisu Rimskog Pontifikala iz kojega biskup vrši liturgijske obrede slijedilo je polaganje moći svetaca mučenika koje je đakon donio biskupu. On ih je položio u grobak ispod menze oltara koji je za to pripravljen.
Uz moći blaženog Alojzija Stepinca i svetoga Marka Križevčanina biskup je položio i izjavu (Povelju) o ovome događaju u koju su stavljena i tri zrna tamjana. Ova tri zrna tamjana znače da su mučenici davši svoj život za Isusa prinijeli žrtvu paljenicu, ugodan miris Bogu, kao što izgori tamjan, koji se pali u čast Svevišnjemu.
Zatim je biskup odložio misnicu, izlio svetu krizmu na sredinu oltara i njegova četiri ugla, te rukom pomazao svu gornju ploču oltara koja se naziva menza. Dok je biskup vršio mazanje pjevala se antifona: “Gospodin, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od drugova tvojih”.
Nakon obreda pomazanja ministranti su asistirali biskupu pri obrednom pranju ruku, a biskupov tajnik velečasni Marko Domiter koji je ujedno bio i ceremonijal ovih obreda stavio je na oltar žarište s ‘živom’ vatrom koje predstavlja živoga Krista, živo Svjetlo od Svjetla. U žarište je biskup stavio hrpu tamjana i miomirisa uz riječi: “Nek se vine naša molitva, Gospodine, kao kâd pred lice tvoje kao što se ovaj dom ispunja ugodnim mirisom, tako i tvoja Crkva nek odaje miomiris Kristov”. Kâd tamjana počeo se uzdizati iz žarišta sve do svoda crkve iznad oltara na kojoj je prikazana apoteoza svetih Kuzme i Damjana mučenika, a uskoro se proširio i po cijeloj crkvi, do svakog vjernika.
Zatim je biskup stavio tamjan u kadionicu i u ophodu pokadio oltar. Nakon toga je đakon pokadio biskupa, a zatim i sav okupljeni narod Božji u crkvi.
Poslije kađenja prezbiteri velečasni Silvio Košćak, velečasni Igor Radašić, velečasni Marko Domiter i đakon Matija Filipović, obrisali su krpama oltarnu ploču. Sakristanka Lidija Votuc i ministranka Helena Votuc pokrile su oltar nepropusnim platnom, prostrle novim oltarnikom i uresile cvijećem.
Đakon je pristupio biskupu, a on mu je pružio zapaljenu svijeću uz riječi: “Svjetlo Kristovo nek svijetli u Crkvi, da svi narodi dosegnu puninu istine”. Ministranti su namjestili na oltaru svijećnjake sa svijećama, župnik velečasni Igor Radašić stavio je na njega raspelo, a đakon Matija Filipović je sa zapaljenom svijećom zapalio preostalih šest svijeća na oltaru.
Pošto su đakon i ministranti pripravili oltar i donijeli liturgijsko posuđe i Rimski Misal, nastavilo se euharistijsko bogoslužje.
Na misi je prisustvovao načelnik Općine Rasinja gdin. Danimir Kolman, a i vjerni hodočasnici svetom Kuzmi i Damjanu, članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva koje su predstavljale Andrea Koščec tajnica Podružnice ‘Branimir Richter’ Zagreb i Mirjana Vrsalović članica Suda časti.
Slavljenje posvete oltara uveličao je i župni zbor iz Velikog Bukovca pod ravnanjem Marinke Požgaj.
Na kraju svete mise prije završnog blagoslova domaćin velečasni Igor Radašić zahvalio je svojim župljanima na svakom daru, žrtvi i molitvi koju su ugradili u novi posvećeni oltar, ali i na svemu što su za svoju župu učinili posljednjih sedam godina otkada je on njihov župnik.
Zahvalio je svojim suradnicima u župnom pastoralnom vijeću, svima koji su na bilo koji način pomogli župu, posebno zahvalio biskupu Radošu zaželjevši mu dobrodošlicu te izrazio radost zbog ovog susreta biskupa i vjernika župe Kuzminec.
Tekst: Dražen Galenić
