Pod pokroviteljstvom Grada Koprivnice u subotu 13. studenog 2021., u Koprivničkoj sinagogi, odnosno „Kulturnom centru prim dr. Krešimir Švarc“, otvorena je izložba Tonija Franovića ‘Vrt plavog lotosa’.
Riječ je o velikoj ambijentalnoj instalaciji koju će posjetitelji imati prilike razgledati u idućih mjesec dana, koliko će izložba biti otvorena.
Vrt plavog lotosa
„Pred nama je do sada najkompleksniji umjetnički ambijent Tonija Franovića, a posvećen je totalnoj transformaciji prostora koprivničke sinagoge na jednu razinu više (duhovne) stvarnosti. U svojem konceptu umjetnik nimalo ne odstupa od tradicionalnih postavki židovstva, iako bi neupućene moglo zbuniti prisustvo tkanine, prirode i bilja u prostoru sinagoge. Ambijent, naime, funkcionira prilagođen znanju, kulturološko-vjerskom iskustvu i emocijama promatrača / posjetitelja, i na taj se način u svojim fragmentima otkriva s različitim slojevima značenja i simbolima.
Poznato je da je u koprivničkoj sinagogi do pred koje desetljeće bila šivaona (poduzeće Pomka), a Tonijevi baka i djed – koji su se 1939. godine vjenčali u ovoj sinagogi – cijeli su život „bili u tekstilu“ (šnajderaj, butik). Tkanina je važna u židovskoj vjeri, prisutna je u raznim ceremonijama, a integralni je dio sinagoge kao parohet, odnosno, zavjesa iza koje se u ormaru čuva Tora i ostali sveti spisi. Umjetnik, međutim, radi specifičnu preobrazbu paroheta, na tragu pučke lokalne tradicije, ali i ideje tzv. siromašne umjetnosti pa čak i Fluxusa, na što ćemo se još osvrnuti. Na prvi pogled potpuna kreativna sloboda u stvaranju ovog ambijenta zapravo je samo slučajna i prividna jer iza nje postoji strogi red i čvrsti koncept. Prihvaćajući nadrealistički koncept umjetnosti kao „čudesnog putovanja“ (Breton), Toni Franović istovremeno se povezuje i s umjetnikom Ivanom Ladislavom Galetom kojemu je posvećena ova izložba, i koji je upravo u svojem izvornom fluxusovskom dijelu utjecao na Franovića (doslovno i metaforičko putovanje putem umjetnosti).
Ne zaboravljajući važnost svjetlosti u židovskoj vjeri (Svjetlost je naš osjećaj Stvoritelja, ali on nam se isto tako ukazuje kroz Ohr Yashar ili božansku svjetlost), umjetnik osvjetljava s par jakih reflektora prostor iza paroheta, kako bi svjetlost što više isijavala ispod slojevite zavjese. Ispod te osvjetljene tkanine paroheta smješten je mali akvarij s desetak različitih ribica koje su inače, u (drugoj) stvarnosti „stanovnici mojeg jezera na privremenom Kon-tiki radu, a kroz akvarij se projicira svjetlost tako da po gornjem katu sinagoge gdje je platno bez resa, poput sjena od oblaka lelujaju te razne riblje sjene, kao Kon-tikiji pri prolasku kroz more trske / krivo prevedeno kao crveno more / koje je tek južnije i dublje, kao na Ščukinomu bereku iz Gruntovčana, odakle sva ova trstika i jest nakošena“ (Toni Franović).
Kon-tiki je također pogonilo jedro od trstike i platno od konoplje, stoga se izvana na ceradu kojom je sinagoga omotana projicira film s motivima iz Franovićevog vrta prepunog trstike s podlogom starih zavičajnih pjesama ovoga kraja, čime umjetnik zatvara jedan veliki ulančani, slojeviti asocijativni niz i hommage Ivanu Ladislavu Galeti, na baneru od platna konoplje, kao simulaciji jedra: „Svega toga ne bi bilo da me Galeta nije u to bio uvukao, i Kon-tiki mi ponovno u ruke bio dao, ali Galeti je iz ne samo tog razloga ovo sve posvećeno. Njegova je misija bila velika, impozantna, Mojsijeva isto, Heyerdalova isto – sva trojica su prkosila okolini, dizali su letvicu društvu, a tromo i lijeno, ustrašeno i kukavno društvo od toga u najmanju ruku zazire. Kako se osjećam blisko tim idejama, ovo je moj mali pokušaj da pred oči javnosti podastrem tu humanu dimenziju“ (T. Franović).
Tako prazna ljuštura bivše sinagoge biva pretvorena u jednobrodnu ‘gotički vertikaliziranu katedraloidnu arku’ (T.F.), i to je umjetniku bilo osnovno polazište. Možemo nastaviti asocijacije kako je stvaranje ovog ambijenta pokušaj liječenja svih napuštenih i razrušenih sinagoga, ali i simboličan čin spašavanja Drugog hrama, u nekoj drugoj dimenziji stvarnosti. Svojim činom slobodnog stvaranja ambijenta u sinagogi, umjetnik vraća Svjetlost Stvoritelju (Ohr Hozer). U tom procesu od iznimne je važnosti prisutnost biljaka i prirodnih materijala, jer prema židovskoj vjeri – ali i Kabali – naš cilj jest postići jednakost forme s Prirodom, i to nezavisno od Stvoritelja. I tu se opet u jednom krugu vraćamo na slobodu stvaranja o kojoj kroz parabolu o Kon-tikiju progovara Franović: Stvoritelj ne želi robove i podređene ljude, što nas vraća i na Mojsija i na bijeg iz Egipta. Možemo govoriti i o prisutnosti eha tzv. jezika korijena i grana (korijenje je u višem duhovnom svijetu, a grane – trstike – se protežu u naš svijet koji je refleks viših svjetova). Stoga je u koncept ambijenta uključen i motiv vrta plavog lotosa, realno postojećeg Franovićeva vrta u Legradu, koji se u kratkoj priči njegova nećaka pretvara u čarobni, čudesni vrt koji funkcionira kao portal prema drugim razinama i dimenzijama ili svjetovima. Taj panteistički moment cijelog ambijenta u skladu je s tvrdnjom svih religijskih sustava iz svih vremena kako se u Prirodi najbolje vidi savršenstvo Stvoritelja i dokaza o njegovom postojanju.
No, umjetnik nije zaboravio na naše mrtve u ovo vrijeme godine: činom drapanja titravih paravana od platna koje je povješao po visini, tako da rese svod, titravo i lelujavo polupropuštajući pogled i hvatajući svjetlo nije se samo referirao na božansko Svjetlo, već je svaki taj „zdrap“ i resa znak ritualnog židovskog razdiranja odjeće u znak korote; nemojmo zaboraviti kako je mnogo ljudi nestalo i zaboravljeno u sjeni te priče koje je ova sinagoga još uvijek kakav-takav simbol, makar izvan primarne funkcije.
Vizualna čistoća cijelog ambijenta reflektira dosljedan ikonoklastički pristup jer je možda više no ikada – i izvan duhovnog konteksta – naše vizualno polje pretrpano informacijama, slikama i prizorima koji nas udaljuju i čine nesposobnima za bilo kakvo apstraktno mišljenje, a kamoli tek za preskakivanje nevidljive barijere koja nas dijeli od neometane percepcije Stvoritelja…
I da se vratim na početak, netko će u „Vrtu plavog lotosa“ vidjeti autentičan fluxusovski čin (sjedinjavanje umjetnosti i života), netko kulturološko-etnografski ambijent prilagođen Podravini i gnijezdu umjetnikovih predaka, netko će prepoznati jezik mojsijevskog bunta, a netko idealno mjesto za početak meditacije o ideji prisutnosti božanskoga u današnjem trenutku svijeta“. (Iva Körbler)
