Josip Broz rodio se u skromnoj obitelji u Kumrovcu, 7. svibnja 1892. godine. Bio je sedmo dijete Franje i Marije Broz.
Kasnije su se mnogi pitali kako je Josip Broz kao siromašan dječak iz skromne seoske obitelji postao “veliki” Josip Broz, doživotni predsjednik jedne tako velike države, kakva je bila Jugoslavija.
Krajem 1943. počeo se stvarati Titov kult kada je bio izabran za predsjednika privremene jugoslavenske vlade, na skupu koji je bio održan u Jajcu za vrijeme zasjedanja AVNOJ-a, Tita su njegovi suradnici pozdravili tako kako nigdje nikad nitko nije bio pozdravljen.
Nakon bitke kod Neretve i Sutjeske te zasjedanja AVNOJA u Jajcu, 1943. Tito postaje simbol prkosa i otpora, a počinje se razvijati i njegova karizmatska ličnost što je utjecalo na stvaranje kulta ličnosti. Na tom je zasjedanju bilo odlučeno da se Titu dodjeli počasna titula “maršala” koja je dotada postojala samo u SSSR-u.
U Titovu čast organizirala se Štafeta koja se trčala kroz sve republike, a glavni joj je cilj bio iskazivanje ljubavi i odanosti prema Titu.
Godine 1956. na proslavi svog rođendana, Tito je predložio da se Štafeta preimenuje u Štafetu mladosti, a da se proslava njegova rođendana slavi kao praznik jugoslavenske omladine. Tako je te godine organiziran prvi masovni slet na Stadionu JNA u Beogradu, a vrhunac je bio kada je jedan od omladinaca Titu predavao Štafetu.
Od 1957. trčala se Savezna štafeta, a datum Titova rođendana, 25. svibnja, počeo se obilježavati kao Dan mladosti.
Proslava je kulminirala organiziranjem sleta, prilikom kojeg se Titu izjavljivala vječna ljubav. Slet je bio izveden skupom i bogatom scenografijom, pripreme su trajale danima. Omladinci koji su sudjelovali dolazili bi iz svih krajeva Jugoslavije, a okupljali su se u Beogradu.
Tito je trebao biti nagrađen i Nobelovom nagradom za mir čiju je inicijativu pokrenuo predsjednik luksemburške zastupničke komore, Pierre Grégoire, no zbog protivljenja SAD-a i židovskog lobija te izgovora da kao vojnik ne može dobiti nagradu za mir, ova mu je nagrada izmakla iz ruku. Nobelovu nagradu za mir nije dobio, ali je dobio Nehruovu nagradu za mir koju mu je dodijelio predsjednik Indije, Varahagiri V. Giri.
“Umro je drug Tito” rečenica je koja je bila izgovorena na državnoj televiziji. Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980., na vrhuncu moći i ugleda u Kliničko-bolničkom centru u Ljubljani. Tog dana kao da je u Jugoslaviji “stao život”. Mnoštvo se počelo okupljati ispred Kliničkog centra, na željezničkim postajama svog predsjednika pozdravili posljednji put. Tito je do svojeg posljednjeg počivališta u Beograd odvezen bio plavim vlakom kojim se vozio po Jugoslaviji.
U mimohodu do Kuće cvijeća, u parku kompleksa nekadašnje rezidencije predsjednika SFRJ, od jutra je dolazilo tisuće i tisuće ljudi s cvijećem, transparentima, državnim i partijskim zastavama, porukama poštovanja kako bi izrazili najveće žaljenje prema Titu.
Na njegovom pogrebu, 8. svibnja 1980., od njega se oprostilo 209 stranih delegacija.
Sahranjen je u Kući cvijeća. Sahrani je prisustvovalo oko 700.000 ljudi. To je bio najveći i najposjećeniji pogreb nekog državnika u 20. stoljeću.
Sjećanje na Josipa Broza i danas, nakon 40 godina, predstavlja nešto sveto i nedodirljivo za neke starije generacije koje su odrasle i živjele u Jugoslaviji, ali i za neke mlađe generacije.
Ipak, s druge strane, ima i puno onih koji smatraju da je Tito ratni zločinac, da je vladao diktatorski i gušio sve slobode.
