Jedno od pojačanja Podravka Vegete u novoj sezoni je i Larissa Kalaus, brončana reprezentativka koja igra na poziciji desnog vanjskog. U ovom je klubu napravila svoje prve ozbiljne rukometne korake. Provela je punih šest godina u Podravkinoj školi rukometa, a nakon toga otišla u varaždinsku Koku na još dvije sezone. Zadnjih šest godina igrala je u Lokomotivi.
Sve je to bio put koji je Larissa prošla s puno želje i entuzijazma i ni u jednom trenutku nije pomišljala odustati od svojih snova, pišu klupske stranice. Bilo je to puno sati putovanja i puno kilometara vožnje na treninge i utakmice kao i učenja u automobilu i odricanja. Danas je Larissa magistrica psihologije, ali i dalje vrijedno gradi svoju rukometnu karijeru. U redovima Podravka Vegete dobila je i važnu ulogu kapetanice ekipe dok će joj dokapetanica biti Selena Milošević.
Za klupske stranice odgovorila je na nekoliko pitanja, a intervju prenosimo u cijelosti.
Sigurno je lijepo vratiti se ”doma”, tamo gdje si napravila prve ozbiljne rukometne korake, a sada je tu i nova odgovorna uloga u ekipi?
Kad je trener Neven Hrupec objavio svoju odluku i objasnio zašto je do nje došlo moram priznati da sam to primila dosta emotivno jer nisam na taj način promatrala svoj put, odnosno nisam osjećala težinu odricanja, putovanja, učenja u automobilu, a to je bilo nešto čega se on kao trener prilično dobro sjeća te je istaknuo kako sam dijete kluba koje je zbog svih tih detalja i samog sportskog puta zaslužilo tu priliku. Zahvalna sam na ukazanom povjerenju i smatram da je to velika odgovornost i sretna sam što ću preuzeti tu ulogu. Istina je da ne poznajem toliko sustav i način funkcioniranja, ali Selena mi puno pomaže tako da mi ništa neće stvarati problem. Najveći test bit će mi početak utakmica kada ću morati opravdati povjerenje koje mi je dano kroz pripremu i motivaciju cura na terenu i svlačionici.
Je li bilo teško uskladiti sportske ambicije s obrazovanjem?
Roditelji su mene i moju sestru Doru oduvijek poticali da osim rukometa budemo fokusirane i na školu. Odabir klubova je zato uvijek bio usklađen sa našim školskim obavezama tako da smo obje nakon posudbe u Koku otišle u Lokomotivu jer smo fakultet upisale u Zagrebu. Nije nam bilo teško, ali uvijek volim napomenuti da je fleksibilnost i razumijevanje od strane profesora na fakultetu kao i od strane kluba bilo od iznimne važnosti da uspijemo ono što smo zacrtale.
Što bi možda istaknula kao najveću prednost Podravkine škole rukometa, reci nam onako iz prve ruke da potaknemo djevojčice da nam se pridruže od jeseni?
Svoje uvodne korake sam prošla upravo u ovom klubu i gdje god sam išla dalje imala sam već usađene vrijednosti o radu, trudu i zalaganju te sam ih samo nastavila njegovati gdje god sam igrala. Uvjeti za treniranje su odlični, bili su i onda, a sada su na još višoj razini tako da nema boljeg načina nego da se s rukometom krene u Podravki, klubu koji ima svoju bogatu povijest i tradiciju.
Ti si imala iskustvo u europskim natjecanjima, točnije Challenge Kupu koji si osvojila s Lokomotivom. Osvajačica si i bronce i ispisala si stranice povijesti hrvatskog ženskog rukometa s reprezentacijom na posljednjem Europskom prvenstvu, a sada je tu i još jedan novi izazov, Liga prvakinja.
Motiva i ambicije ne nedostaje, neke od nas ćemo se po prvi puta susresti s Ligom prvakinja iako je većina nas već imala iskustvo u nekoj vrsti europskih natjecanja, ali ovo je jedna nova razina za neke od nas. Moram reći da osjećam tu mladu i novu energiju u ekipi, mislim da ju svi osjećamo i želja mi je da napravimo dobru atmosferu unutar svlačionice i da stvorimo taj osjećaj zajedništva i sigurnosti u napadu, ali i obrani tako da ako jedna zezne da druga pokrije. Možemo mi postaviti neke ciljeve, ali je važno da budemo realne, da napravimo dobro okruženje i da što bolje odgovorimo na izazove koji su pred nama pa će nam onda i puno više opcija biti otvoreno. Mislim da je sve nama, velike su ekipe u našoj skupini, a mi moramo biti sve ovo što sam spomenula, dati sve od sebe ako vidimo da to nije dovoljno onda znamo da još moramo raditi.
Podršku obitelji zasigurno imaš, a isto tako i svoje sestre blizanke Dore. Ovo je prvi puta da nećete igrati u istom klubu. Naprotiv, sada ćete biti na protivničkim stranama u najvećem hrvatskom derbiju?
Nakon 25 godina života sada smo prvi puta razdvojene, mnogima je to čudno. Nismo se nikad previše svađale niti imale nekih velikih razmirica i ovo je velika promjena za nas, ali mislim da je došlo vrijeme i za jednu i za drugu da na neki način svoj put same tražimo. Svašta smo zajedno prošle i to su divna sjećanja, a posebno se nasmijemo kad se sjetimo da smo na markere morale pisati imena da bi nas treneri razlikovali. Znale smo zbunjivati i protivnike posebno zato što smo igrale istu poziciju u klubu i reprezentaciji jer nas je trener obje stavio na poziciju desnog vanjskog. Otkrila bi nas jedino ruka jer sam ja dešnjakinja, a Dora ljevakinja.
Kada je riječ o karakterima jesu li oni slični ili se tu ipak razlikujete?
Mislim da smo karakterno dosta različite, ali to uglavnom prepoznaju naši roditelji i prijatelji. Dora je mirnija i kontrolirano promišlja, a ja sam potpuna suprotnost tome, ali zato se valjda i slažemo tako dobro.
Imaš neke hobije?
Volim prošetati, popiti kavu s prijateljima, pročitati knjigu, a drago mi je i kazalište i kino kad je moguće. To sam dosta voljela u Zagrebu, ali nekad su termini u vrijeme naših treninga i utakmica pa to uvijek nije moguće.
Imaš kakvog kućnog ljubimca?
Kod kuće imam mačke, doselile su se i ostale naši ljubimci pa sad imamo i dva mala mačića, Medu i Tarzana.
Imaš li neki svoj ritual prije utakmice?
Čak i ne baš nešto posebno. Svakako sam znala provesti dane uoči velikih utakmica i u šetnji Jarunom i tako sam se vjerojatno oslobađala tog osjećaja težine uoči utakmice, ali najvažnije mi je popiti kavu bar dva sata prije utakmice, ako to mogu nazvati svojim malim ritualom.
Foto: Ivan Brkić
