Posljednjeg tjedna nikad viđene godine, posljednjeg utorka, zatresla se Hrvatska.
Nepunih dva sata od tada, kada se saznao uzrok, mjesto i posljedice katastrofalnog potresa, prema tuzi i jadu, prema Petrinji i Glini, prema zabačenim selima u okolici stradalih gradova, ekipa mladih ljudi, dokazanih i iskusnih volontera iz đurđevačkog kvarta Peski, jure u kombiju prema nemoći stradalih.
Goran, Matija, Jurica, Robert-Điđi i Gele naoružani lopatama, bez puno filozofiranja, hitaju pomoći. Nose sa sobom veliko suosjećanje, brigu i utjehu svih Picoka.
Bijeli kombi nije još ni odvozio kilometar, a već kreće i spontana akcija preko društvenih mreža o potrebi prikupljanja pomoći za stradalnike.
Sutradan, u srijedu, već od 8 sati Društveni dom Mladen Markač u Đurđevcu pod opsadom je divnih ljudi, koji nose hranu, deke, vodu i sve što je potrebno stradalnicima u prvim trenucima tragedije.
Velik broj volontera, djevojaka i mladića, razvrstavaju prikupljeno i utovaraju u teretno vozilo. Već nakon tri sata do vrha pun kombi potrepština spreman je za odlazak.
Rekordno brzo, odlično organizirano. U tih tri sata javljaju se Đurđevčani, vlasnici teretnih vozila, i stavljaju na raspolaganje i sebe i svoja vozila. Na takvom voznom parku pozavidjelo bi i neko manje transportno poduzeće.
Zbog što bržeg transporta, kreće prva pošiljka u dva vozila s terenskom ekipom i prikupljenom pomoći.
U Petrinju se stiže u 14 sati gdje nas dočekuju volonteri Simbad Hađić i Danijel Barukčić. Domaći dečki, koji znaju sva sela i zaseoke Petrinje i Gline i koji su dobro upoznati komu je najhitnija i prijeko potrebna pomoć u namirnicama i ostalom.
Nižu se kaldrme, zaseoci i sela, Jabukovac, Bačuga Gornja i Donja, Šušnjari, Gornja Mlinoga… Kuće i kućice bez dimnjaka, s osutim crjepovima na krovovima, napukle i izbrazdane tektonskim silama potresa. Mahom staračka domaćinstva s nekoliko grla stoke.
– Živjelo se tu dobro prije rata, moglo bi se i dalje da ima mladih – priča nam Simbad i nastavlja:
– Pitomi i izdašni su ti bregovi, no jednostavno nema mladih…
Ipak, dolazimo do kuće mlađe obitelji s troje djece koja zbog stoke nije napustila ruševnu kuću. Skromni su, djeluju apatično.
– Imali smo malo, ostali smo i bez toga malo. Topli krevet i siguran krov nad glavom, jedino je što sada želimo i trebamo – tiho, previše tiho, govori nam otac obitelji Siniša.
Dodaje da će se vjerojatno odseliti kada zbrinu stoku.
Blatnjav puteljak dovodi nas do 70-godišnjeg Josipa u Jabukovcu.
Krasna kuća, s novom fasadom i uređenim gospodarskim zgradama. Kuća izgleda kao da nije pretrpjela oštećenja. No, ipak, čovjek spava, kao i svi koje smo obišli, u traktorskoj prikolici ispod cerade. Oprezno, gotovo na prstima, pokazuje nam unutrašnjost kuće.
Strava kao iz horor filmova. Noseći zidovi pomaknuti su iz temelja s raspuklinama od nekoliko centimetara, raspucala je i posuta žbuka po podovima.
– Godine 1986. sagradio sam kuću i gospodarske zgrade. Kuću je do temelja uništio rat. Čekao sam na obnovu 10-ak godina i uspio sam sagraditi novu kuću. Zadužio sam se i nedavno stavio novu fasadu. Eto, srušit će se i ova. Više kuće neću graditi – s gorčinom i sjetom priča nam Josip.
U pet-šest sela i zaseoka koje smo obišli i podijelili prikupljenu pomoć bilo je 30-ak mahom starijih ljudi. Oko 18 sati, kao u inat, počela je padati i hladna kiša. Obilazimo po mraku i dijelimo pomoć.
Prokisli, tužni, s gorčinom i u duši i u grlu.Tragedija i jad koji se ne može opisati.
Oko 20 sati konačno i mobiteli imaju signal na putu prema Glini. Zovemo “bazu” na Peskima. Saznanje nas malo trgne i digne od tuge. Cijeli dan Đurđevčani su donosili pomoć i po procjenama skupljeno je više od 150.000 kuna u hrani, dekama, higijenskim potrepštinama i ostalome.
Svaki sa svojim mislima, pomalo slomljeni, ali neizmjerno ponosni na naše Picoke i cijelu Hrvatsku vraćamo se kroz kišnu noć u našu dragu Podravinu.
Na iskrene i tople želje za novu godinu koje su nam uputili ti nesretni ljudi, uzvratili smo s onim što smo dovezli sa sobom, a ponajviše s velikom dušom i srcem Picoka.
Foto: Robert Rodman
