Nakon što je završio Obrtničku školu u Koprivnici, Denis Cesar uspio je pronaći tek povremene, sezonske poslove u proizvodnji. Radio je jedno vrijeme u koprivničkoj Podravki i jednoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom organskog peletiranog gnojiva. Teško mu je, kaže, bilo pronaći stalan i barem donekle dobro plaćen posao pa se s nekih 22 godine života odlučio otići u inozemstvo. Odluka je pala na Njemačku jer su tamo već radili njegovi neki prijatelji i poznanici.
– Svi su pričali da je u Njemačkoj bajno, da se zarađuju lijepi novci, da se može stvarno dobro zaraditi i da se može uspjeti. Odlučio sam probati. Prvo sam radio s autodijelovima za jednu slovensku tvrtku, nekih dva mjeseca, a onda sam prešao u jednu našu tvrtku i radio sam na poslu kao i većina ljudi iz naših krajeva i okolnih zemalja, a to je bauštela. Postavljao sam skele, radio s instalacijama na gradilištima. Podno grijanje, struja, voda, plin. Najviše sam uglavnom bio na skelama jer to baš nitko nije htio raditi. Puno smo putovali. Praktički svaka dva tjedna smo mijenjali gradove i gradilišta. Prešao sam sve strane Njemačke. Sjever, zapad, istok, jug. Radiš od jutra do navečer i onda ideš lijepo na stan. Većinom je tako i subotama i onda dobiješ u prosjeku od nekih 1600 do 2000 eura plaću, ovisi naravno o odrađenim satima – iznio nam je svoja iskustva ovaj 25-godišnji Koprivničanac.
Smještaj mu je, kaže, što je dobro, bio osiguran, ali ističe kako mu nije bilo ugodno spavati s više radnika po stanovima.
– I tako, radiš, radiš, zarađuješ. Mogu se dobri novci zaslužiti ako puno radiš. No, radiš u Njemačkoj, a često putuješ i doma. Živiš praktički na dvije adrese, a to košta. I nakon nekog vremena počne čovjek kalkulirati. Shvati da ne može baš zaraditi toliko koliko neki ljudi pričaju. Ja sam samo na hranu trošio od 300 do 500 eura mjesečno. To je jako puno. Ali nisam htio da budem gladan i da na tome štedim, kao neki drugi – kaže Cesar i nastavlja:
– To je pasji život. Radiš od jutra do mraka ako želiš malo veće novce zaraditi. I onda sam odlučio da to nije za mene. Bolje se vratiti doma i manje novaca zarađivati, iako su malo u posljednje vrijeme porasle plaće, ali imati barem nekakav život. Vratio sam se nakon nekih dvije godine doma, bilo je to pred kraj 2019. godine. Našao sam povremeni posao potom pa je došao koronavirus. Jedno vrijeme nije bilo ničega, trošio sam ušteđevinu, ali, na sreću, uspio sam se vratiti u Podravku pred nekih mjesec dana. U proizvodnji sam, na toplome. Plaća mi je zadovoljavajuća, a radim uglavnom pet dana u tjednu po osam sati. Dobijem plaćeni i topli gablec. Rijetko kad radimo za vikend, a ako i radimo to lijepo dobijemo nagrađeno. Svaka čast – ističe Cesar.
Razgovarao je, dodaje, s jednim prijateljem i pokušao mu je objasniti razloge svog povratka u Koprivnicu.
– Rekao sam mu: prijatelju, ti imaš nešto veću plaću od mene, ali ti radiš od 7 do 17, a ja od 7 do 15. Ti nemaš plaćeni gablec, a ja imam. Ti radiš subotama, ja ne radim. Tako da, pusti ti mene na miru, meni je ovo super – ističe Cesar.
Uglavnom, kada je sve stavio na vagu, odlučio je da je bolje imati manju plaću, ali i manje troškove života.
– Imam puno veći mir za razliku, na kraju, od 200-300 eura. Ako nekome u životu igra ulogu 200-300 eura, onda nemam što puno za reći. Meni to nije presudno, mlad sam i vjerujem da ću dobro živjeti i doma.
Zasad uopće ne razmišlja o povratku u Njemačku.
– Vidio sam kako je vani, znam kako je. Iz svog iskustva i iz razgovora s dečkima iz nekih drugih tvrtki, a upoznao sam puno ljudi, činjenica je da poslova ima, stalno se traže radnici, ali mislim da bude u Njemačkoj samo gore i samo se bude išlo za manje plaće raditi jer je sve više Bugara, Rumunja i drugih koji dolaze iz puno siromašnijih zemalja od Hrvatske. Zlatno vrijeme je prošlo, izbijaju se satnice, za sve manje novca se radi isti posao – ističe Cesar, dodavši kako ipak postoji jedna zemlja koja ga dosta privlači.
– Možda Kanada, mislim da je to jedna od najsređenijih zemalja u svijetu. Imaju vrhunski životni standard. No, Kanada je jako daleko, išao bih jedino s djevojkom, sam nikako. Ali to su samo razmišljanja, sada mi je stvarno dobro – naglasio je Cesar.
Otvoreno kaže da mu se gotovo ništa nije svidjelo u Njemačkoj, iako je, prema svim pokazateljima, daleko uređenija zemlja od Hrvatske.
– Ne sviđa mi se njihov mentalitet, ni običaji niti tradicija. Ono što naše mlade ljude tamo najviše privlači, budimo iskreni, jest to da nakon što dobiješ tri platne liste možeš dobiti kredit i kupiti fini auto, recimo 2015. godište. I praviti se važan. Naravno, nisu svi isti, ali mislim da dosta njih odlazi u Njemačku zbog kompleksa manje vrijednosti pa se žele pokazati, bez obzira na to koliko im tamo bilo teško i kakav loš život imali – rekao je Cesar.
Ostavio je i poruku za kraj.
– Korona je ‘zeznula’ dosta situaciju, ja sam dosta zbog toga izgubio, ali u Hrvatskoj se može dobro zaraditi i dobro živjeti. Evo, mene je uzela Podravka i zadovoljan sam jako. Radni kolektiv je dobar, ne bih više mijenjao Podravku. Nema te Njemačke – zaključio je Denis Cesar.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
