U Njemačku je otišao prije nešto više od četiri godine. Razlog je bio taj što nije mogao naći dobar i stalan posao.
– Studirao sam, radio preko student servisa i amaterski igrao nogomet. Pojavili su se zdravstveni problemi kod tate, trebalo je to sve financirati. Nisam mogao naći pravi posao, da mi normalno ide radni staž i da imam normalnu plaću. Nije me zadovoljavalo zarađivati 3000 kuna mjesečno, što se uglavnom nudilo, ali i cjelokupna situacija u Hrvatskoj nije mi se sviđala. Nisam vidio neku perspektivu za sebe, čak i da mi je netko ponudio plaću i od 5000 kuna – započeo je svoju priču 36-godišnji Koprivničanac Alen Gregurić, koji ima završenu višu ekonomsku u Zagrebu.
Put Njemačke otisnuo se u svibnju 2016. godine. S obzirom na to da je, kako kaže, od malena puno radio s alatom, bilo kod kuće ili kod prijatelja, nije mu bio problem probati nešto novo, kako život, tako i posao izvan struke. Zaposlio se kao radnik s instalacijama (sanitarije i grijanje) na gradilištima.
– Išao sam probati, iako nisam znao njemački jezik, osim koje, kako bi rekli, starinske riječi. Bio je to za mene veliki izazov, ali sam htio uspjeti i normalno živjeti od svog rada. I da financijski mogu pomoći svojoj obitelji. Želja mi je bila, iskreno, i jednog dana imati mirovinu za normalan život nakon radnog vijeka. To mi je bio isto jedan od glavnih motiva – kaže Gregurić.
Prisjeća se prvih dana u Njemačkoj. Nije mu bilo lako.
– Bilo je jako teško. Neki radni kolege bili su nekorektni, nisu mi htjeli pokazati kako se radi. No, bilo je i onih dobrih koji su mi priskočili u pomoć pa sam ubrzo sve polovio. Krenuo sam stvarno od nule. Polako sam napredovao, učio sam i njemački jezik. Plaća s kojom sam krenuo za četiri godine mi je porasla za trećinu. Nakon dvije godine, postao sam voditelj u tvrtki, vodeći sam monter. Svako moje gradilište novo je iskustvo s ljudima, novo iskustvo sa šefovima gradilišta. Mijenjamo gradilišta kako završimo posao, a ja sam na gradilištu praktički od početka do kraja. Meni se ljudi mijenjaju ovisno o kapacitetu posla – govori Gregurić.
Rade po cijeloj Njemačkoj, tvrtka je ondje i registrirana, a vlasnik je inače iz Ludbreških Vinograda. U njoj radi 30-ak dečki, uglavnom iz koprivničkog i ludbreškog kraja, a prijavljeni su, dakle, u Njemačkoj. Od prvog dana Gregurić radi kod istog gazde.
– Minimalno 10-ak ljudi došlo je u tvrtku preko mene jer je bilo potrebe za zapošljavanjima. Neki su ostali, neki nisu. I kapacitet tvrtke se mijenjao. Bilo nas je više, sada nas je manje. To je optimalna brojka za raditi, a posla ne nedostaje. Što se dobi tiče, ima nas u ekipi od 20-godišnjaka do nekih koji su već ne tako daleko od mirovine. Svakakva su iskustva i razlozi njihovog odlaska u Njemačku – ističe Gregurić, kojem se u tvrtki prije nepune dvije godine priključio i brat Kristijan, koji je već i ranije radio u Njemačkoj.
Iako nije u Koprivnici imao stalan posao, dosta je radio. I može usporediti rad u Hrvatskoj i Njemačkoj.
– S ovim poslom kojim se sad bavim nisam imao puno iskustva u Koprivnici, ali nakon razgovora s radnim kolegama sigurno mogu reći da je to ‘nebo i zemlja’. U Njemačkoj nema pritiska na poslu, radna okolina je sasvim drugačija. Kod nas u Hrvatskoj je sve sila, pitanja kad bude gotovo, nikad nije dovoljno, nikad dobro. Mi radimo sistem ‘3:1’. Tri tjedna smo u Njemačkoj, tjedan dana doma. To je za mene posao i tako na sve to gledam. Nemam nekakvog života u Njemačkoj. Posao, spavanje, posao, spavanje, za vikend se odmaraš i za tri tjedna vratiš se malo doma. Sve je puno lakše jer stvarno imamo dobre radne kolege – iskren je Gregurić.
Otvoreno je priznao i da je njemu puno lakše biti u Njemačkoj možda nego nekim drugima, a razlog je jednostavan.
– Nisam oženjen i nemam djece, meni je definitivno lakše nego kolegama koji imaju i ženu i (malu) djecu, ali matematika je čista. Radim radne sate tri tjedna da sam slobodan jedan tjedan. Meni to odlično odgovara. Dakle, ja se nisam doslovno odselio u Njemačku, ja sam radnik izaslanik, iako sam tamo prijavljen i plaćam sve što treba – rekao je on.
O povratku u Hrvatsku i Koprivnicu trenutačno uopće ne razmišlja.
– Realno, tek sam krenuo. Jezik sam ‘polovio’, kako više radim i posao mi je lakši, a dok pogledam koliko sam napredovao u Njemačkoj bio bih budala da se vratim doma. Radit ću u Njemačkoj koliko ću imati volje i koliko će me to zadovoljavati. Možda da se stvari promijene i da imam obitelj, možda bih se vratio u Koprivnicu. No, možda bismo mi svi i preselili u Njemačku. To sada ne mogu znati – ističe Gregurić.
Ipak, svoja ulaganja, poput kupnje stana, vidi u Hrvatskoj, u Koprivnici, priznaje nam.
– Koprivnica je moj grad i jednog dana ću se sigurno vratiti. No, ne znam što bih rekao na to ide li sve u dobrom smjeru. Mislim da se neke stvari popravljaju, ali za tolike godine premalo. Treba više i jače. Teško je uopće reći koliko je naših mladih otišlo raditi u inozemstvo. Puno je onih koji odlaze privremeno, manje onih koji odlaze s cijelim obiteljima. To našoj Vladi i odgovara. Recimo, mi u Njemačkoj zapravo trošimo samo za hranu, neki i za smještaj, a kod kuće se troši i na kafiće i na šopinge i na kupnju nekretnina i automobila i sve drugo – izjavio je Gregurić.
Usporedio je i mentalitet i općenito razlike između života i rada u Njemačkoj i u Hrvatskoj.
– Cijene u Njemačkoj većine stvari su ili jeftinije ili iste kao u Hrvatskoj, a standard nije ni blizu. Istina, skuplji je smještaj u Njemačkoj i režije, skuplje su nekretnine, ali njima ionako nije da moraju imati nešto svoje. Većina živi kao podstanari. I kada se sve poplaća razlika je značajna koliko u Njemačkoj ostane novca sa strane. Ono što mi se posebno sviđa je to da se u Njemačkoj radnika cijeni. Primjer. Tamo dok radnik uđe u trgovinu u radnom odijelu, da nešto kupi, svi ga propuste na blagajni da ne gubi vrijeme na pauzi. Evo još jednog primjera. Kada ondje staviš hranu ili što već na blagajničku traku, zakon je da na kraju toga staviš onu letvicu. Ako to ne napraviš, babica te ‘klepne’ po prstima. To su te neke sitnice koje stvaraju razliku. Govorim o pravim Nijemcima. I da, posebno cijene nas Hrvate, s obzirom na to da idu kod nas na more i puno nas ima radnika ondje i smatraju nas dobrim radnicima. Sviđa mi se to, ponavljam, što se u Njemačkoj stvarno cijeni radnika – rekao je Gregurić i mladima ostavio poruku za kraj:
– Hrvatska je ušla u Europsku uniju, tržište rada se povezalo i poručio bih mladima neka probaju otići raditi u inozemstvo. Neka idu za boljim uvjetima. Nije jednostavno, nije lako, dosta ih se vratilo koji se nisu snašli ili im se nije svidjelo, ali nemaju što izgubiti. Uvijek se stignu vratiti. Naravno, to govorim za sve one koji nisu zadovoljni s onime što im se pruža kod kuće, ali takvih sigurno nema previše – zaključio je Gregurić.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
