Narcizam karakterizira grandiozan osjećaj vlastite važnosti, nedostatak empatije prema drugima, potreba za pretjeranim divljenjem i uvjerenje da je netko jedinstven i zaslužan za poseban tretman. Ako naiđete na nekoga tko dosljedno pokazuje takva ponašanja, možda imate posla s narcisoidnom osobom.
Mnogi su autori pisali o negativnim karakteristikama narcisa i šteti koju svojim ponašanjem nanose onima koji se nađu u njihovoj blizini. No, iako narcisoidno ponašanje doživljavamo kao nepoželjno, postoje stručnjaci koji su određene aspekte narcističkog ponašanja identificirali kao korisne. O tome posjeduju li narcisi neke kvalitete i koje te možemo li od njih nešto i naučiti, pitali smo psihologinju Miju Flander.
Tko su narcisi? Po čemu ih možemo prepoznati? Koje ih osobine opisuju?
“Narcisi su ljudi kojima je okolina ogledalo, a oni svojim ponašanjem, izgledom i govorom u biti kontroliraju okolinu kako bi se svima svidjeli, kako bi postigli da ih okolina hvali i nagradi za osjećaj grandioznosti koji oni unutar sebe osjećaju. Narcisi osjećaju da su iznad drugih ljudi, da za njih postoje određena pravila koja ne postoje za druge ljude, da su oni ti nadmoćni i u kontroli.
Ali ne postoji narcis kojem ne treba ogledalo, odnosno osoba koja ih konstantno hvali jer se narcis ne zna nagraditi iznutra, on ne osjeća zadovoljstvo za završetak nekog zadatka ako ga netko za isto ne pohvali. Narcisi smatraju da su jedinstveni i grandiozni naspram drugih ljudi, ali samo ako ih okolina tako i nagradi”, objašnjava psihologinja Mia Flander te navodi da je riječ o osobama koje ne posjeduju osjećaj vlastite vrijednosti bez publike, bez pljeska ili nagrade od drugih ljudi.
“Oni u biti nemaju samopouzdanje, oni koriste druge kako bi se kroz njihovo divljenje i pohvale izgradili u tu grandioznu i nadmoćnu osobu jer su im za samopouzdanje potrebni drugi ljudi”, dodaje psihologinja.
Prema njenom mišljenju, narcisi se najviše mogu prepoznati po osobini prebacivanja odgovornosti na drugu osobu. Navodi nam nekoliko primjera. “Ako je to roditelj on govori djetetu: ”Kako mi to možeš raditi? Ja sam sve dala za tebe, a ti mi tako vraćaš”.
Ako se radi o odnosu između dvije odrasle osobe te rečenice zvuče ovako: ”Pa vidiš da si ti preosjetljiv i ti ne znaš primiti kritiku, daj se smiri malo pa ćemo pričati”, ili kada npr. namjerno izazovu nekakvu emocionalnu reakciju kod druge osobe kako bi se ta osoba osjećala napadnuto i onda prebacuju taj isti napad na drugu osobu: ”S tobom se uopće ne može razgovarati”, ili: ”Vidiš da si ti iracionalna osoba”.
Rode li se ljudi kao narcisi ili je to poremećaj ličnosti koji se razvije tijekom života?
Na ovo pitanje je teško odgovoriti, kaže psihologinja. “Za svaki poremećaj ćete naći prevalenciju tog poremećaja u općoj populaciji i većinom nam podaci govore da se ponavlja unutar istih obitelji, odnosno da genetika igra veliku ulogu. Ali, s osobnog stajališta, a ne stajališta struke, naglašavam da je ovo moje osobno mišljenje: svi se mi rodimo autentični sebi, a onda nam se dogode situacije u kojima ostajemo sami sa svojim emocijama kao jako male bebe i ne znamo što i zašto nam se to dogodilo.
Zatim gledamo okolinu i pokušavamo toj okolini dati značenje. Pošto smo premale bebe, ne uspijevamo dati okolini značenje već isključivo sebi i onda si stvorimo sliku u glavi da smo mi krivi za sve što se događa u našoj okolini. I baš u tom trenutku odaberemo roditelja koji nam postaje uzor u ponašanju, njegovo ponašanje imitiramo i pošto je taj roditelj npr. narcis, mi odlučimo jako rano, kao bebe, da je isplativije za nas i za okolinu biti narcis nego biti autentični ja.
Tvog autentičnog ja se svi u tvojoj okolini boje, pa odabereš na nesvjesnoj razini postati narcis ili neki drugi poremećaj ličnosti kojeg gledaš tijekom cijelog djetinjstva i on ti postaje korisno sredstvo u tvojoj okolini/obitelji da preživiš. Da, doslovno da preživiš preuzmeš karakteristike ličnosti koje su ti dostupne doma. Opet, moje osobno mišljenje nakon čitanja knjige Alexandra Lowena i Mate Gabora, ne kao psihologa, već mene, Mije Flander”, objašnjava.
Postoje li neke osobine narcisa koje su pozitivne i koje bismo mogli od njih naučiti?
“Kada bi barem mogli uzeti osjećaj grandioznosti od narcisa, ali u smislu izgradnje vlastitog samopouzdanja, ali bez da to radiš pomoću drugih ljudi. Narcisi, nažalost, to ne znaju bez drugih ljudi. Kada bi barem znali iskreno tražiti pohvalu, kao što to narcis traži manipulativno i suptilno, kada nam to treba, kada nam treba ta potreba da je i kažemo na glas: ”Nesiguran sam jesam li ovo dobro napravio, možeš li mi pregledati to i vidjeti jesam li stvarno izvrsno to napravio ili užasno”.
Ali, nažalost, ne vidim u trenutačnim postavkama ovakvog društvenog sistema da iskrenost, ta brutalna iskrenost niti funkcionira, niti smo svjesni svojih autentičnih potreba i želja da bi se uopće mogli tako izražavati”, kaže psihologinja.
Koje su pozitivne strane koje se pripisuju tim osobinama i na koji način te pozitivne osobine postaju negativne. Gdje je granica?
“Grandiozno držanje je po meni dobra karakteristika tijela, ali ne sa stavom narcisa. Opet kažem, kada bi barem mogli uzeti njihove osobine bez potrebe za kontrolom i moći nad drugim ljudima. Kada bi uzeli sve osobine narcisa bez njihovog uzorka i manifestacije ponašanja, skoro sve osobine bi bile pozitivne. Ali, nažalost, u stvarnosti ljudi koji su okruženi barem jednim narcisom u svojoj okolini, oni su ti koji plaćaju cijenu da se narcis osjeća dobro.
Znači netko mora biti u blizini narcisa, preuzeti odgovornost za njega, narcisu dati sve što njemu treba, a sebi uzmu da bi dali narcisu. Svoje kapacitete troše da bi napunili patološko ponašanje narcisa. Kako narcisi ne osjećaju pravu empatiju niti osjećaj odgovornosti, svi ljudi u njihovoj okolini plaćaju cijenu patologije narcisa”, objašnjava.
“Mi kao odrasli ljudi moramo početi preuzimati odgovornost za svoje ponašanje, biti svjesni svog ponašanja jer na njega jedino i možemo utjecati. Ne možemo birati kako se osjećamo, ali možemo birati kako se ponašamo, to je pod našom (ako želimo i spremni smo to primijetiti) svjesnom kontrolom. Na nama je da vidimo da mi nismo odgovorni za emocije i ponašanje drugih ljudi, osim ako im stvarno radimo štetu namjerno.
Ako samo izražavamo što je nama u redu, a što ne, ako znamo koje su naše osobne granice, i na taj način se i ponašamo, emocije drugih ljudi su njihov problem. Ako se s tim ne mogu nositi neka potraže pomoć stručnjaka koji će ih naučiti što to znači riječ odgovornost i kako je preuzeti samo za sebe, svoje potrebe i svoje ponašanje”, zaključuje Mia Flander u razgovoru za portal Centar zdravlja.
