Odbijanje ili izbjegavanje škole mnogo je češći problem nego što se to od prve čini i nije vezan samo uz djecu u nižim razredima osnovne škole. Javlja se u svim dobnim skupinama, u osnovnoj, ali i u srednjoj školi.
Roditelji često priznaju da imaju dijete s kojim ‘pregovaraju’ o odlasku u školu.
‘Ne želim ići u školu!’, rečenica je koju sve češće izgovaraju školarci, a istraživanja pokazuju da ova pobuna može biti pokazatelj dubljeg problema – straha od škole.
Kod djece mlađeg školskog uzrasta uglavnom se radi o primarnoj separacijskoj anksioznosti – strahu od odvajanja od roditelja. Stariji uzrasti mogu biti u strahu od procjenjivanja i kritike – imaju tremu odgovarati pred razredom, boje se ismijavanja ako pogriješe. Poneki sumnjaju u vlastite sposobnosti – plaše se da će ponavljati razred, da neće upisati srednju školu koju žele….
Kod djece koja polaze u peti razred česti su strahovi od preopsežnog gradiva, puno novih predmeta i nepoznatih nastavnika posebno od onih za koje su načuli da su strogi. Pri polasku u srednju školu ako dijete odlazi u drugi grad, također se ponovno mogu aktivirati separacijski strahovi.
Strah od odvajanja
Istraživanja pokazuju kako je ‘strah od odvajanja’ izraženiji kod djece koja su doživjela traumu poput rastave roditelja ili gubitka drage osobe. Važno je znati i da ako roditelj osjeća velik strah i tjeskobu zbog odlaska djeteta u školu, vrlo je vjerojatno da će to isto osjećati i dijete. Djeca od roditelja preuzimaju osjećaje i ponašanja pa ako vide strah kod roditelja kada idu u školu, nije neobično da ga i sami razviju.
U strahu od škole često se žale na niz tjelesnih simptoma – glavobolju ili bolove u trbuhu. Ti bolovi kao i ostali simptomi, primjerice mučnina, kucanje srca, napetost u mišićima, poremećaji spavanja, umor i iscrpljenost, nestaju u vrijeme vikenda i školskih praznika.
U situaciji kada treba krenuti u školu, dijete bude uplašeno, osjeća se ugroženo i bespomoćno, želi pobjeći iz škole, ima osjećaj da je nesposobno savladati nastavno gradivo. Iznenada izjavljuje da se osjeća loše, javljaju se tjelesni simptomi.
Strah od škole mogu potaknuti “prozivke” učitelja (zbog neurednog pisanja, pričanja za vrijeme nastave…). Ponekad djeca odlaze od kuće kao da idu u školu, a roditelji za izostanke doznaju tek kada ih škola obavijesti.
Uzroci školske fobije
Strah od škole javlja se i kod djece čiji roditelji imaju vrlo visoka očekivanja i u najboljoj namjeri djeci govore: ‘Ti ćeš sigurno biti jako dobar, imat ćeš sve petice, svi će ti se diviti’. Djetetova težnja da ispuni očekivanja dovodi do straha od neuspjeha, do straha da će razočarati roditelje ako ne bude uspješno u školi, što uzrokuje različite tegobe.
Također se strah od škole javlja kod djece koja odrastaju u obiteljima u kojima se roditelji ponašaju prezaštitnički (često zbog svojih separacijskih strahova).
Nerijetko se strah od škole javlja kod djece koja odrastaju u obitelji u kojoj se poremetila obiteljska dinamika, primjerice, razvod roditelja, intenzivni sukobi, bolest roditelja… tako da dijete odbija školu jer ima potrebu ‘kontrolirati novonastalu, nepovoljnu obiteljsku situaciju i tako spriječiti raspad obitelji’.
Strah može biti i posljedica izloženosti djeteta fizičkom i verbalnom vršnjačkom nasilju, na putu do škole ili u školi, ali i izolacije od ostalih učenika u razredu ili pak poteškoće u uspostavljanju socijalnih kontakata.
Strah od odgovaranja
To je oblik školske fobije u čijoj je osnovi strah od procjene. Javlja se kod zatvorene, plašljive, nesigurne djece, preosjetljive na kritiku, koja podcjenjuju sebe i nedostaju im socijalne vještine, a vršnjaci im se rugaju. Kada dijete ustane odgovarati, nastane blokada. Potom bježi sa sata, dobiva loše ocjene iako je potpuno spremno odgovarati, što sve produbljuje loše osjećaje.
Roditelji bi trebali raditi na motivaciji da dijete ostane u situaciji straha, a ne da je izbjegava. Izbjegavanje produbljuje strah dok suočavanje i postizanje uspjeha dovodi do smanjenja straha.
Od velike pomoći toj je djeci ohrabrivanje, isticanje i pohvala onoga što su dobro napravili.
Kako pomoći?
Prvo i osnovno je utvrditi uzrok straha. Važno je razumjeti što dijete osjeća, njegovu patnju i promatrati ga kao ličnost, a ne samo kao učenika. Škola nikako ne smije biti jedina tema razgovora između roditelja i djece. Kada dođe iz škole, nemojte ga s vrata pitati kako je bilo u školi. Pitajte ga je li se dogodilo nešto zanimljivo. Svaki trud treba pohvaliti bez obzira na rezultat i treba upamtiti da dijete uči za znanje, a ne za ocjenu.
Potičite razredna druženja i prijateljstva, ali ne prisiljavajte dijete na druženja na koja nije spremno. U situaciji kada ne želi u školu ili ako se pojave simptomi straha, otvoreno i vrlo strpljivo razgovarajte s djetetom, a kada vam se ono povjeri, uvažite razloge zbog kojih se boji ići u školu. Pokažite razumijevanje, čak i ako vam se razlozi ne čine opravdanima.
Jedna je od važnih poruka da odlazak školskom psihologu ne treba shvatiti kao kaznu, već kao logičnu pomoć u prevladavanju problema.
Bez obzira na okolnosti, razvijajte pozitivan stav prema školi, a pred djetetom nipošto nemojte govoriti negativno o školi, učiteljima i školskim aktivnostima.
Nemojte raditi pritisak na dijete
Svaki podstrek i pohvala od strane roditelja i nastavnika daje djetetu snagu da se ponovno suoči sa strahom koji s vremenom gubi intenzitet. Djecu treba naučiti da se suoče s problemom umjesto da od njega bježe. Stjecanjem samopouzdanja ojačat će i socijalne vještine.
Nemojte opterećivati dijete prevelikim očekivanjima i nemojte ga ucjenjivati i prijetiti mu zbog izostanaka, ali ni opravdavati njegove izostanke bez razloga.
Kod liječenja straha od škole mogu se koristiti različite psihološke terapije, no na njih će dijete uputiti pedijatar ili liječnik nakon što se otkrije uzrok problema. Takva terapija može biti govorna jer dijete, primjerice, ima govorne probleme, a može se raditi i o bihevioralnoj terapiji, grupnoj terapiji i slično.
