Uzdižući se iz magličastog prostranstva pijeska i valova, samostan Mont Saint Michel pojavljuje se kao ljudski prkos moru i vremenu. To je stijena “izgubljena” u krajoliku, izglačana vjetrom, a visoko na njoj izgrađen je samostan od kojeg vam zastane dah.
I kad prođete kroz glavna vrata osjećate da vas samostan neodoljivo zove i vuče da otkrijete neobuzdane ambicije njegovih graditelja i onih koji su, još od 708. godine, željeli od ove izolirane točke napraviti mjesto susreta za sve ljude. S vrha, sve izgleda začuđujuće: nasljeđe srednjovjekovne arhitekture, snaga prirode, svjetlost…
Nitko ne može ostati ravnodušan prema poruci ovog mjesta. Kao zaštićeni spomenik kulture od strane UNESCO-a, Mont Saint Michel samostan je spomenik za svakoga.
“ČUDO ZAPADA”
Naš novi novinarski zadatak u Normandiji i Bretanji. Iako nas je tog dana Bretanja dočekala neljubaznom i dosadnom kišicom, vožnja kroz okolna sela nakon kojih smo ugledali nešto veličanstveno, kompenzirala je sve nezadovoljstvo. Na granitnom otočiću, među pjeskovitim obalama izloženima snažnim plimama između Normandije i Bretanje stoji „čudo Zapada“, gotička benediktinska opatija posvećena arkanđelu Mihaelu i selo koje je izraslo u sjeni njenih moćnih zidina.
Izmjena plime i oseke u zaljevu izuzetno je brza – voda se kreće brzinom od jednog metra u sekundi. Razlika između razine plime i razine oseke može biti i do 14 metara. Brežuljak je s kopnom bio povezan uskom prirodnom prevlakom, koju su – prije novijih vremena – plime poplavljivale stvarajući od Mont Saint Michela otok.
I kad se nađete u moru turista, i kad vas već zaboli vrat od stalnog gledanja u visinu još uvijek vam nije jasno na kakvom izuzetnom mjestu se nalazite. Visina zidina je 84 metra, a to je dodatni izazov da dođete što bliže vrhu gdje vas čeka veliki kip arkanđela Mihaela koji dugim mačem probada, zmaja, neman, sotonu. I kad vam započnu isprepletati legende koje prate stoljetni život samostana, uvjereni ste da biste požalili da niste bili dionik ovog mjesta. (Zagreb je nažalost od Saint Mont Michela udaljen više od 1.800 kilometara).
O Mont Saint Michelu napisane su brojne knjige, bio je predmet divljenja velikih ljudi, a među njima je i najpoznatiji francuski književni Guy de Maupassant koji je, kad je prvi puta vidio ovu građevinu napisao:
”…Prvi sam ga put vidio s Cancalea, taj čaroban dvorac u moru. Davao je neodređeni dojam kao siva sjena koja se ocrtavala nasuprot zamagljenom nebu. Ponovo sam ga vidio s Avranchesa, za vrijeme zalaska sunca. Nemjerljiva površina pijeska bila je crvene boje, horizont i cijeli zaljev također. Stjenovit dvorac uzdizao se kao neko čudno boravište, poput nekog mjesta iz snova, strano i predivno – postojano, taman u grimiznoj svjetlosti umirućeg dana. Sljedećeg jutra u zoru, kada sam krenuo prema njemu preko pijeska, moje oči fokusirale su se prema tom ogromnom dragulju, velikom kao planina, izrezanom kao nakit od lave, i nježnom kao svila. Što sam se više približavao tako je raslo i moje divljenje, jer ništa na svijetu ne može biti ljepše ili savršenije.”
UKAZANJA SV. MIHAELA
Svako selo u Francuskoj je pod utjecajem nekog sveca zaštitnika. Sv. Mihael pazi na donju Normandiju. Sv. Mihael, svijetao i pobjedonosni anđeo, nositelj mača, heroj raja, pobjednik nad Luciferom.
Legende govore o posjeti svetice Keyne i izvoru koji se čudesno izlio kada je ona zakoračila na ovu stijenu 490. godine. Događaj koji je privukao kršćanske hodočasnike, bilo je javljanje arkanđela Mihaela lokalnom ribaru 495. godine. Prema različitim verzijama legende, Mihael bio je viđen ili na rubu stijene ili kako hoda po vodi zaljeva. Bez obzira koja je verzija točnija, brdo je ubrzo postalo važno sveto mjesto koje je kontinuirano privlačilo hodočasnike iz cijele Engleske čitavih 1.500 godina.
No najupečatljivija je legenda iz 708. godine. Biskupu od Avranchesa, Saint Aubertu ukazao se anđeo Mihael i rekao mu da napravi svetište na ovom mjestu. Mont Saint Michel je tada postalo glavno mjesto hodočašća za srednjovjekovne kršćane. Kasnije, 966. godine, vojvoda od Normandije povjerio je svetište brizi benediktincima iz Saint Wandrillea. Redovnici su izgradili prelijepi samostan koji je u srednjem vijeku smatran prikazom božanskog Jeruzalema na zemlji. U 11. i 12. stoljeću, konstruirali su romanički samostan s crkvom na vrhu brda.
Tijekom 100-godišnjeg rata selo u podnožju samostana bilo je okruženo masivnim bedemima. Herojski otpor Mont Saint Michela prema Englezima pretvorio je samostan u nacionalni simbol. Mjesto za zbor, koje se srušilo 1421., zamijenjeno je za vrijeme mira gotičkom arhitekturom. Samostan je stoga izuzetan primjer cjelokupne srednjovjekovne arhitekture. Godine 1790., redovnici su napustili svoj samostan koji je od tada korišten kao zatvor sve do 1863. Nakon što je 1874. proglašen povijesnim spomenikom, provode se golemi radovi kako bi se ovom zdanju vratio nekadašnji sjaj.
MISE NA RAZNIM JEZICIMA
Prolazimo kroz uske uličice grada – samostana. Turista je na tisuće. Jedva se probijamo prema vrhu. Nakon svakih 10-ak metara uspona, mali odmor i pogled s raznih točaka. Estuarij ispod samostana je veličanstven. Proteže se u dužini od 20 kilometara. Tog dana bila je oseka koja je omogućila da vidimo nepregledno područje blatnjavog pijeska. A taj pijesak bio je koban za mnoge hodočasnike, jer tu ima podosta i živog pijeska. Mnogi su potonuli, ne znajući puteve. Zato nas iznenađuju turisti – jahači koji u malim kolonama na konjima obilaze estuarij za vrijeme oseke. Doznali smo informaciju da domaći vodiči točno znaju puteve i mjesta gdje je živi pijesak. Zbog brzine kojom plima vodu donosi, točno je određeno vrijeme njihovog obilaska, pa se moraju vratiti na vrijeme. Penjemo se prema vrhu strmim stepenicama i hodnicima. Prošao je gotovo sat vremena, a mi smo na polovici puta. Konačno dolazimo do crkve. Dočekuje nas arkanđeo Mihael, u ruci mu veliki mač, ispod njega, pod nogama “stenje” zmaj…
Crkva je autentično uređena. Sve je kao nekada, staro, vrijedno, originalno… Ovdje se služe sv. Mise na različitim jezicima. Nismo propustili da upalimo svijeću za naše najdraže pokojnike. Atmosfera nas je očarala. Šteta, vrijeme nam ne dozvoljava da se dulje zadržavamo. Čeka nas lakši dio a to je spuštanje do podnožja. Samo mjesto ima 93 stanovnika. Mjesto ima i svoje groblje. Turista je zaista mnogo. Čini se da će se kroz neko vrijeme morati kontrolirati ulazak i izlazak.
Kad smo tražili informacije o tome što je posebno u samom gradiću, na prvom mjestu rekli su nam da moramo probati najbolje palačinke na svijetu. Sjedamo u jedan od mnogobrojnih kafića u gradu. Kava je odlična. Tražimo restorančić s natpisom “crêpes”. Oduševljeno naručujemo palačinke, no nažalost, po našoj ocjeni nisu najbolje na svijetu. Mnogo bolje smo jeli u francuskom gradu Dinanu.
U malom boutiqueu kupujemo kolačiće. Ljubazna prodavačica, obučena je u narodnu nošnju ovog kraja. Na zamolbu, dozvoljava nam da je snimimo. Zanimljivi su pekarski proizvodi među kojima su originalni domaći vafli. Od drugih specijaliteta Mont Sain Michela poznata je njihova kajgana koja se posebno sprema od žumanjka, a posebno od bjelanjka. Kupujemo suvenire. Krećemo prema gradu Coenu, zatim prema gradu Toursu (ovdje smo jeli jedan od najboljih sladoleda na svijetu). Ostavljamo kišovitu Bretanju. U Lyonu ćemo noćiti, a zatim preko švicarskog prijevoja St. Bernard dolinom rijeke Aoste sve do Italije. A onda smo već “blizu” Hrvatske.
UKLANJANJE BLATNIH NASLAGA
Što još reći za Saint Mont Michel? Mont Saint-Michel, sa svojim tornjevima koji za vedra vremena strše prema nebu ili jezovito proviruju u vrijeme guste magle, jedna je od najvećih francuskih turističkih atrakcija nakon Pariza. Posjećuje ga blizu 3,5 milijuna turista godišnje. Cesta je omogućila dolazak do samostana bez opasnosti propadanja u živo blato za oseke, kako su u prošlosti nastradali brojni hodočasnici. Međutim, ta je cesta priječila plimni nadolazak mora, a time i prirodno odnošenje morskom vodom nataloženih blatnih nakupina. Uklanjanje blatnih naslaga, dio je velikog projekta francuske Vlade.
– Razlog zbog čega je Mont-Saint-Michel tako čaroban upravo je to što dva puta dnevno, tijekom plime, doista izgleda kao otok! – rekao je jedan lokalni dužnosnik.
– Ako se ne riješimo tih blatnih naslaga, sve što ćemo vidjeti kroz nekoliko godina bit će automobili i kamp-kućice na prostoru koji je nekad ukrašavala svjetlucava morska voda.
Prvotna veza između otoka i kopna bio je veliki nasip (do otoka se moglo doći samo za vrijeme oseke), ali je kasnije 1897. pretvoren u uzdignutu stazu, koja je trajno ostala suha. Ovo rješenje, međutim, nikako nije bilo dobro, jer je plima nanosila više mulja nego što ga je odnosila. Tako se mulj sve više nakupljao, što je značilo da voda više nije dolazila toliko blizu otoka.
Stoga su 2009. godine donijeli odluku za izgradnju prilično skupog projekta koji je uključivao izgradnju mosta i hidrauličke brane koristeći vodu iz rijeke Couesnon kako bi pomogla plimama da uklone nakupljeni mulj. Tijekom izgradnje, originalno parkiralište također je uklonjeno i premješteno na kopno. Most sada omogućuje slobodno strujanje vode ispod njega i oko otoka, poboljšavajući učinkovitost brane. Vrijednost čitavog projekta bila je 134 milijuna eura.
MOLITVA SV. MIHAELU
Sjetio sam se jedne priče: U prosincu 1884., ili u siječnju 1885., u Vatikanu, u privatnoj kapelici Pape Leona XIII dogodilo se nešto izvanredno. Nakon što je papa Leon XIII završio svoju Misu, ostao je u kapelici, da prisustvuje još jednoj Misi, što je uvijek običavao.
Najednom je podigao glavu i nepomično gledao prema Oltaru, iznad Tabernakula. Lice Leona XIII problijedilo je od straha. Papa je ustao i još pod šokom, požurio je prema svojoj radnoj sobi. Jedan od njegovih suradnika se uznemirio i upitao ga: “Sveti Oče, izgledate mi vrlo umorno? Da li vam treba nešto?” Leon XIII mu je odgovorio: “Ne trebam ništa…” I Papa je ušao u svoju radnu sobu, zatvorio se, te nakon pola sata pozvao tajnika Kongregacije za Obrede, pružio mu list papira te mu rekao da odmah napisani tekst otisne i pošalje svim biskupima širom svijeta.
Što bijaše napisano? To bijaše molitva Svetom Mihaelu Arkanđelu, koju je Papa osobno sastavio i zahtijevao da je svi svećenici sa svojim vjernicima mole nakon svake Mise na podnožju Oltara nakon molitve “Zdravo Kraljice”, koju je već propisao Papa Pio IX. Leon XIII povjerio je kasnije jednom od svojih tajnika, mons. Rinaldu Angeliu, kako je za vrijeme sv. Mise vidio oblak – mnoštvo demona, vrlo razdraženih, nad Vječnim gradom. Odatle odluka Papina, da se zove u pomoć Sveti Mihael Arkanđeo i sva vojska nebeskih duhova za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske.
Ivan Pavao II u Svetištu Sv. Mihaela Arkanđela na Brdu Gargano, 24. svibnja 1987. je rekao: “Demon je još uvijek živ i djeluje u svijetu”. Sotonska mržnja nije prestala, oružje sotonsko nije demobilizirano. Dakle, molitva protiv Zloduha uvijek je potrebna.
Ako vas ikada put dovede do Mont Saint Michela, u crkvu svetog arkanđela Mihaela izmolite spomenutu molitvu koju je Papa napisao:
Sveti Mihaele Arkanđele,
brani nas u boju protiv opakosti
i zasjedama đavolskim budi zaklon!
Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge zle duhove,
koji svijetom obilaze na propast duša,
Božanskom krepošću u pakao strovali.
Amen.
