Već tradicionalno, o blagdanu Isusova rođenja posjetiteljima portala Klikaj.hr približujemo otajstvo Božića, Crkve i kršćanskog nauka upravo kroz ovakvu vrstu pisane riječi. Razgovaramo s Tomislavom Petrićem, župnikom Župe svetog Nikole biskupa iz Koprivnice.
Poštovani vlč. Tomislave, vjerujemo da je čitateljima portala poznata služba koju vršite i Župa na kojoj djelujete, no, za početak, predstavite koprivničku Župu svetog Nikole biskupa u kojoj djelujete dugi niz godina.
Župa svetog Nikole biskupa prvi put se službeno spominje pri vizitaciji Ivana Arhiđakona iz 1334. godine, iako se smatra mnogo starijom. To smo i prilikom rekonstrukcije poda crkve 2014. otkrili. Naime arheolozi su iskapanjem došli do otkrića da sadašnja crkva leži dijelom na temeljima gotičke crkve iz 15. stoljeća, što dokazuju i pronađeni grobovi i predmeti iz toga razdoblja. Još veće otkriće bilo je kada su se ispod kora otkrili temelji koji su upućivali na još stariju crkvu iz romaničkog doba iz 12. stoljeća, što se naredne godine i potvrdilo prilikom arheoloških istraživanja oko crkve gdje se otkrio i ostali dio crkvice iz romaničkog doba.
Do druge polovice prošlog stoljeća bila je jedina župa u gradu, a tada su njezinom dismembracijom nastale još tri nove župe. Godine 1978. osniva se Župa Reka, posvećena Presvetom Trojstvu. Godine 1983. zavjetna kapela grada, kapela Blažene Djevice Marije u Močilama postaje nova župna crkva Župe Močile. Te iste godine Franjevci, koji su u Koprivnicu došli oko 1290., postali su Župa svetog Antuna Padovanskog. Jubilarne 2000. godine osniva se župa posvećena Blaženom Alojziju Stepincu, a 2003. godine Župa Starigrad, koja je posvećena Blaženoj Majci Tereziji. U jesen 2010. godine osniva se nova župa u gradu, Svetog Leopolda Bogdana Mandića, koja trenutačno gradi svoju župnu crkvu.
Župa svetog Nikole prema statistici iz blagoslova kuća od prošle godine broji 1550 obitelji ili oko 6500 vjernika.
Kako je povijest grada Koprivnice bogata, tako i župa uz grad veže svoju bogatu povijest koja je na zavidnoj razini. Zanimljive su orgulje koje su iz 1840. godine, dakle stare su 183 godine, a izradio ih je Adam Žuvić, tadašnji župnik ove župe. Obnovljene su 1994. i 1995. godine od orguljarske radionice Braun. Zadnja obnova iznutra bila je 2006. od ličilačkog obrta Genc, a 2009. postavljen je novi razglas, lusteri i novo grijanje. 2011. godine obnovljena je fasada na župnom dvoru i dijelu crkve. 2014. godine odradila se potpuna rekonstrukcija poda i novo podno grijanje i nova unutarnja vrata te novi drveni oltar i ambon. 2015. godine rade se novi drveni prozori u koje su umetnuti prijašnji vitraji. 2016. godine radimo i nove monumentalne ispovjedaonice. 2017. godine uređeno je dvorište i parkirna mjesta te izgrađena nova garaža. 2018. godine do kraja je uređeno dvorište i popravljeni vlagom narušeni zidovi crkve i župnog dvora. 2019. godine rekonstrukcija je kotlovnice župnog dvora i crkve. 2020. godine napravljena je fumigacija orgulja kako bi ih zaštitili od crvotočine i pripremili za buduću obnovu. 2021. godine, unatoč situaciji s koronavirusom, uspjeli smo obnoviti izvana i iznutra našu kapelu Sedam žalosti BDM, popraviti oštećene dijelove zida na vanjskoj fasadi crkve, okrečiti župnu dvoranu i prizemlje župnog dvora te sanirati unutrašnjost zvonika crkve. 2022. obnovili smo zvonik župne crkve svetog Nikole, a 2023. godine dijelove fasade crkve i župnog dvora. Svake godine nastojimo urediti dio crkve ili župnog dvora kako bismo sačuvali ovaj spomenik kulture za buduće naraštaje.
Mnogi vjernici, a i oni koji se tako ne izjašnjavaju, o Vama svjedoče afirmativno. Svoje svećeničke dane započeli ste kao đakon u Močilama. Kako je i odakle je krenuo Vaš put prema svećeništvu?
Rođen sam 1975. godine u Ljubljani i te iste godine moji su se roditelji, s nas troje djece, vratili u Oštrice kraj Novog Marofa od kuda i potječemo. Rođen sam u obitelji u kojoj se uvijek živjela i prakticirala vjera, kako u svakodnevnom životu, tako i kroz sakramentalni život. Od malena sam vezan uz Crkvu kroz ministriranje i pomaganje u župi gdje sam i osjetio duhovni poziv. Osnovnu školu završio sam u Ključu i Novom Marofu. Nakon završene osnovne škole, upisao sam Klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati i ušao u malo sjemenište. Nakon gimnazije, upisao sam teološki fakultet, na kojem sam diplomirao 2000. godine. Te iste godine zaređen sam za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Marka Culeja, prvog varaždinskog biskupa.
Prije povjerene mi službe župnika ove župe, koju sam primio po dekretu našeg sada umirovljenog varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka, kao što ste i naveli, bio sam godinu dana na đakonskom praktikumu u Župi Uznesenja BDM – Močile u Koprivnici kod našeg mons. Leonarda Markača, gdje sam pod njegovim vodstvom učio prve korake u pastoralu, zatim sam dvije godine kapelan u Župi svetog Vida u Pitomači i šest godina župnik Župe Našašća svetog Križa u Rasinji. U župu svetog Nikole došao sam 2008. godine i sada teče 16. godina moga pastoralnog djelovanje u ovoj lijepoj, ali zahtjevnoj župi.
Svatko od nas ima svoje ideale za koje živi i osobe koje želi nasljedovati. Vjerujemo da je svima nama temeljni ideal Isus Krist. Koga možete izdvojiti kao životnog suputnika čiji primjer nasljedujete?
Kao što ste naveli u pitanju, svima nama vjernicima Krist treba biti svakodnevni ideal kojega se trebamo truditi nasljedovati, a napose nama svećenicima koji smo njegovi službenici u naviještanju i svjedočenju Njegova evanđelja. Svećenik u svojem svećeničkom poslanju i životu upozna mnoge dobre ljude s kojima ga veže veće ili manje prijateljstvo. Svaki od njih ostavlja jedan neizbrisivi trag u našem životu koji nas podržava u našem pozivu i poslanju. Jasno da svaki svećenik ima i poseban uzor u bratu svećeniku. Kroz moje djetinjstvo, ministriranje, malo i veliko sjemenište bili su mi uzori moji župnici. Za vrijeme kapelanske službe u Župi Pitomača uzor u pastoralu bio mi je, sada već pokojni, župnik vlč. Stjepan Deskar. Spomenuli ste da sam svoje prve pastoralne korake kao đakon načinio u Župi Močile kod mons. Leonarda, kojemu zahvaljujem na njegovom dragocjenom pastoralnom iskustvu koje mi je prenio i koje mi i danas kao svećeniku s 23 godine svećeništva puno znači. S njime me osim župnog susjedstva i bratstva u svećenstvu veže i veliko prijateljstvo.
U jednom od posljednjih intervjua kardinal Martini izjavio je kako današnja Crkva zaostaje 200 godina od suvremenog svijeta. Kako komentirate tu tvrdnju?
Složit ćete se da svako vrijeme ima svoje progresivnosti, ali i svoje konzervativnosti, ovisno kako se na njih gleda i iz kojeg se kuta o njima diskutira. Crkva nije od toga izuzeta. Mnogo je onih, pa i u njezinim krugovima poput kardinala Martinija, koji joj predbacuju da je previše konzervativna u nekim pogledima na moderan svijet. Napose se to može primijetiti u ovo naše vrijeme kada Crkva prolazi svoj sinodalni put i biskupsku sinodu u Rimu. Crkva se uvijek kroz povijest suočavala s kritikama da joj nedostaje osjećajnosti prema određenim skupinama vjernika. No, stav Crkve je jasan, ona nikada nikoga ne odbacuje, ako neke ljudske postupke ne odobrava zbog svojeg nauka kojeg joj je ostavio Gospodin u nasljeđe, to ne znači da odbacuje čovjeka. Sam Isus je uvijek javno osuđivao grijeh, ali nikada nije osudio grešnika. Tako i Crkva u ovo naše današnje vrijeme suočavajući se s problemom rastavljenih i ponovno vjenčanih kršćana, koji se ne mogu ispovjediti i pričešćivati, nikoga ne osuđuje niti ne odbacuje, dapače svakoga poziva da bude dionik u zajedništvu i da se uključi u život župne zajednice kroz druge načine.
Mi u našoj župi imamo divnih primjera osoba koje su svjesne svojih zapreka, glede ispovijedi i pričesti, ali kroz aktivno življenje vjere i sudjelovanje u župnoj zajednici pronalaze duhovni mir i osjećaju da nisu odbačeni, nego da su itekako prihvaćeni od Boga i nas vjernika. Stoga potičem i druge vjernike koji nose isti ‘životni križ’ i osjećaju se zbog toga kako često čujem ‘vjernici drugog reda’ da se uključe u život župne zajednice koja će ih rado prihvatiti i za njih pronaći mjesto i način da se osjećaju prihvaćeni od Gospodina i braće vjernika. Mora nam biti jasno da je Crkva dobila od Isusa poklad vjere, njegov nauk koji čuva i živi već više od 2000 godina i koji ju čini autentičnom. Da se Crkva kroz povijest prilagođavala različitim modernim trendovima izgubila bi na svojoj vjerodostojnosti i autentičnosti i tako iznevjerila nauk Isusa Krista i razočarala mnoge istinske vjernike. Ona jest i ostaje Isusova lađa kojom upravlja Duh Sveti do ponovnog Kristova dolaska.
Svjedočimo čestim naslovima o velikom broju onih koji napuštaju Crkvu. Osjećate li kroz svoju pastoralnu praksu da jenjava potreba za Crkvom ili je to samo svojevrsna medijska slika koja ne živi u redovitosti?
Crkva je oduvijek bila svjesna stvarnosti pred kojima ne treba zatvarati oči. Činjenica je da ima onih vjernika koji ne samo u svijetu, nego i kod nas, napuštaju Crkvu, smatrajući ju konzervativnom i ne u trendu s potrebama suvremenog čovjeka, ali to nas ne smije obeshrabriti, već nas što više treba potaknuti da još više molimo za našu djecu i mlade da se ne prepuste različitim ovisnostima današnjeg društva, već da se otvore poticajima Duha Svetoga koji će ih voditi i ohrabrivati da idu ispravnim putem.
U svojoj svećeničkoj praksi u ovoj župi mogu posvjedočiti da ne jenjava potreba za Crkvom i vjerom, dapače imam osjećaj da nakon nekih nedavnih zala i ugroza, poput ratova i različitih bolesti, koja nas pogađaju ljudi shvaćaju da im vjera itekako pomaže nositi se s određenim životnim problemima i poteškoćama s kojima se suočavaju.
Otajstvo adventskog hoda prema Božiću zatrto je komercijaliziranim B(b)ožićem. Vaš intervju neka bude i svojevrsna katehetska pouka. Približite nam otajstvo rođenja Sina Božjega kroz nekoliko misli.
Vjernici su dio društva i kao takvi ne mogu se od njega izuzeti, pa tako ni od ovog komercijaliziranog božića (pisano malim slovom). Svjedoci smo da se danas vrti sve oko reklama i marketinga. Čovjek današnjice teži da sve više zaradi i ima. Stoga nas ne čudi činjenica da već svaki grad i selo imaju svoj advent, koji kod nekih već počinje i prije adventa u Crkvi. Lijepo je da su nam gradovi i sela okićeni, da se ljudi vesele i zabavljaju, ali vjernik treba znati da istinski smisao adventa ili iščekivanja nije prvenstveno samo u onom izvanjskom veselju, nego u duhovnoj pripravi. To nam svjedoči sam Bog koji se utjelovio u krilu Djevice Marije i postao čovjekom rodivši se u tišini Betlehemske noći u štalici. Prvi su mu u pohode došli siromašni pastiri. Nije izabrao za rođenje toplinu kraljevskog dvora i meki grimiz, nego skromnu i hladnu štalicu i oštru slamu kako bi i nama ljudima pokazao da je poniznost i skromnost ono što i nas vjernike treba resiti. Stoga i mi nemojmo zaboraviti na onu istinsku pripremu za rođenje Isusovo koja se sastoji od duhovne priprave kroz sakrament ispovijedi i svete božićne mise. Kada tako doživimo rođenje Boga u svome srcu onda će i ova izvanjska priprava imati smisla. Bez duhovne priprave i susreta s Novorođenim u srcu, ovo izvanjsko brzo će proći i ostaviti samo prazninu u nama.
Uskoro će započeti božićni pohodi svećenika i župnika po obiteljskim domovima. Je li pojam tradicionalnog poimanja obitelji nestao iz života današnjeg čovjeka? Osjećate li kao župnik središnje gradske župe u Koprivnici pad interesa za sklapanjem braka?
Božićni pohod svećenika i đakona milosni je susret s obiteljima u njihovom domu. To su susreti koji imaju duboko duhovno značenje kako za nas klerike, a tako i za vjernike. Za svoga svećeničkog života svjedočim o mnogim lijepim iskustvima u tim susretima, napose se nas svećenike dojmi kada nas čitava obitelj s dječicom dočeka u svome domu okupljeni oko svijeće koja simbolizira svjetlo Isusa i mole zajedno s nama za svoje duhovne i tjelesne potrebe.
Ne mislim da je pojam tradicionalne obitelji nestao, ali da se polako vidi trend opadanja sklapanja brakova općenito, a onda samim time i crkvenih, primjećujemo svi mi zajedno, kako na društvenoj, tako i na crkvenoj razini. Današnji čovjek kao da se boji odgovornosti koje brak i obitelj nose sa sobom jer radije žive u svojevrsnoj slobodni i bez obveza. No, s druge strane mogu kao svećenik posvjedočiti da postoje mnogi koji javno svjedoče da sakrament braka itekako pomaže u življenju bračnog života i odgoju djece koju im je Bog darovao.
I za sam kraj, Vaša božićna i novogodišnja poruka našim čitateljima.
Božić je blagdan radosti jer se Bog rodio u osobi Isusa Krista kao čovjek kako bi nam pokazao svoju ljubav. U Isusu nam pokazuje da je on Bog ljubavi i praštanja, stoga i nas svakog Božića, a napose ovoga poziva da ga primimo u svoje srce i da mu dopustimo da po nama prihvaća i ljubi svakog čovjeka, to je istinski smisao slavlja Božića. U tom duhu slaveći Božje rođenje na zemlji imat će i smisla sve one želje, a koje ćemo si reći o Božiću i Novoj godini. S tim mislima želim svima čitateljima portala Klikaj.hr blagoslovljen Božić i novu 2024.
Foto: Župa svetog Nikole biskupa
