Gubitak i tugovanje. Što su? Što im je zajedničko? Kako izgleda? Kako se nositi s tim situacijama, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme? Na ta i brojna druga pitanja odgovore smo potražili kod Ide Šipek, psihologinje i apsolventice gestalt psihoterapije.
Što je sve gubitak? Ljude često asocira na smrt, no je li to samo to?
Gubitak je generalno iskustvo svih ljudi. Ne postoji osoba koja nije nešto izgubila. Riječ gubitak ljudi često vežu za smrt. No, izgubiti možemo sve ono što imamo pa čak i ono što nemamo:
- drage nam ljude, bilo zato što su umrli, preselili se, razočarali nas pa smo prekinuli odnose ili jer nas je životna svakodnevica odvela u drugim smjerovima
- dom, bilo da smo ga morali prisilno napustiti, uništen je, preselili smo u drugi
- posao, bilo da smo dobili otkaz ili čak i kada prelazimo na drugi posao
- zdravlje, bilo da je ono narušeno akutno ili smo kronično oboljeli
- vjerovanja i nade kako će nam život izgledati, kako će nam odnosi izgledati, kakve živote želimo našoj djeci
- ideale i načela prema kojima živimo, domovinu, vjeru, financijsku sigurnost, mladost, seksualne mogućnosti, samopouzdanje, sigurnost, slobodu.
Mogla bih tako još dugo nabrajati jer je sve podložno gubitku. Kada su ovako pobrojani može se lako steći dojam da su gubici jednostavni u smislu da točno možemo definirati stvar ili osobu koju smo izgubili i da je to samo taj gubitak. No, oni su najčešće složeni jer gubitkom jedne stvari ili osobe možemo izgubiti više toga. Kako bih bila jasnija dat ću primjer. Kada se neka osoba suoči s razvodom braka, gubitak supružnice sa sobom može povući još neke gubitke poput gubitka planova za budućnost, gubitak ideje o braku, gubitak slike o sebi kao suprugu, gubitak imovine, financijske sigurnosti, gubitak nekih prijatelja, gubitak osjećaja sigurnosti i slično. Gubici ponekad mogu i pokrenuti neke stare gubitke pogotovo u situacijama kada tadašnjem tugovanju nismo dali dovoljno prostora.
Može se steći još jedan krivi dojam, to da je nešto gubitak samo ako ima za nas negativnu posljedicu. No, to nikako nije tako. Ponovno ću dati primjer. Zamislite da odlazite iz nekog poduzeća u kojem ste radili 20 godina u drugo u kojem ćete ostvariti bolje uvjete rada. To je situacija u kojoj je naizgled nezamislivo da možete osjećati bilo što drugo osim sreće. No, iza sebe ostavljate kolege, suradnike, rituale gableca, druženja za blagdanske zabave, predvidiv uhodan proces. I to su sve gubici.
Kako bi opisali što se događa s osobom koja tuguje zbog gubitka?
Ono što je zajedničko gubitku i tugovanju je patnja. Osoba koja je doživjela gubitak pati i ako je toga svjesna opisat će ju kao prazninu, tugu, bol. Ponekad ljudi iz različitih razloga nemaju kapaciteta u tom trenutku nositi se s gubitkom pa se patnja može manifestirati kao fizička iscrpljenost, umor. Patnja nije nešto što samo osoba osjeća već se patnja unosi u okolinu, kontakte s drugim ljudima. Tako se oko osobe stvara polje patnje. U takvom polju može biti jako teško jer tu patnju svi osjete. Iz tog razloga ljudi često imaju potrebu požurivati tugovanje osobe. Pokušajte zamisliti da ste u društvu nekih osoba, vodite ležeran razgovor o planiranom putovanju, atmosfera je opuštena, ali i uzbudljiva. Prilazi vam osoba koja je prije nekoliko dana izgubila dragu osobu. Što se događa s vašim tijelom, izrazom lica? Tonom glasa? Mijenja li se tema razgovora, dinamika? Vjerojatno bi se sve usporilo, utišalo, postalo teže. Tako patnja postaje dio cijelog prostora, a ne samo tugujuće osobe. Ponekad bivanje u toj patnji ljudima može biti toliko teško da im se javi potreba da natrag vrate veselu atmosferu. Misle da tako pomažu drugoj osobi, a zapravo samo pomažu sebi da im bude manje teško u kontaktu s patnjom koju tada osjećaju. Nije to ništa krivo jer svi težimo ugodi, ne želimo patiti ni mi, a niti da drugi ljudi pate. No, ubrzavanje tugovanja ili umanjivanje gubitka može imati posljedice o čemu ću govoriti malo kasnije.
Kada spominjem da ne želimo da patimo mi ili drugi, padaju mi na pamet roditelji koji žele djecu zaštiti od mogućih gubitaka. Ne žele da osjete bol i patnju.
Ali, je li to dobro?
Koliko god može ludo zvučati neki gubici mogu stvarati plodan prostor da se stvaraju i dolaze nove, veće stvari. Njih nazivamo razvojnim gubicima. Zamislite kako bi bilo da dijete nikada ne ode u vrtić ili školu kako ne bi doživjelo gubitak roditelja. Zamislite koliko bi toga izgubilo i, čak dapače, koliko bi zastao u razvoju. Jer tada je to veliki gubitak sigurnosti koje dijete doživljava, a s druge strane donosi mu otvoren prostor razvoja. To nikako ne znači da te gubitke trebamo umanjiti. Baš naprotiv, zato što su razvojni ljudi ih znaju omalovažiti, ali oni jednako bole.
Posljednjih godina se dosta govori o zahvalnosti pa tako i da čovjek treba biti zahvalan za svako iskustvo pa makar i ono loše. Kako vi na to gledate?
Ne mogu se s time složiti. Ne znam kako reći roditeljima da budu zahvalni na gubitku djeteta. Kako reći nekome tko oboli i živi u bolovima da bude zahvalan za bolest? Opet, možda bih to preformulirala i rekla da nakon nekih gubitaka mogu doći dobre stvari, uvidi, promjene. To bi značilo da u procesu tugovanja možemo gubitku i iskustvu prije njega davati neki novi smisao. U stručnoj literaturi se spominje pojam ‘kriza smisla’ kojim se želi definirati potreba osobe da gubitku da neki smisao. No, ono što je važno reći jest da ponekad ne trebamo pronaći smisao u gubitku da bismo uspjeli pronaći razlog za nastavak smislenog života i nakon gubitka.
Kakve reakcije ljudi pokazuju na gubitak?
Od ljudi često čujem da na temelju reakcija osobe koja je doživjela gubitak prosuđuju koliki je taj gubitak pa čak idu do mjere da procjenjuju je li takva reakcija normalna ili nije. Kao da u društvu postoje neka pravila kakve bi reakcije trebale biti. I zapravo, zaista postoje. Reakcije na gubitak se jako razlikuju zavisno o kulturi i o tome kako se unutar naših obitelji reagiralo na razne gubitke. I zato možemo vidjeti jako velike razlike u reakcijama, bilo da se radi o malim ili velikim gubicima. Osim onoga kako je bilo prihvatljivo reagirati na gubitak unutar obitelji, društva, na reakciju će utjecati i naša osobnost, temperament, iskustva u gubicima, jesu li oni veliki ili mali, kakve posljedice imaju, uključuju li i druge ljude, sustavu podrške koju osoba ima i još mnogo toga. Već iz toga je moguće zaključiti da je normalno da svatko tuguje na svoj način. Bolje je onda možda reći da postoje neke očekivane reakcije koje možemo svrstati u četiri skupine:
- emocionalne – tuga, ljutnja, osjećaj krivnje, tjeskoba i strah, osjećaj praznine, bespomoćnost, čežnja za izgubljenom osobom, osjećaj “slobode” i olakšanje
- misaone – šok i nevjerica, zbunjenost, doživljaj gubitka kontrole, razmišljanje o gubitku, teškoće s koncentracijom, pamćenjem, nametnute misli, priviđanje umrlog, traženje smisla
- tjelesne – “praznina” u želucu, “stezanje” u grudima, bol ili “težina” na prsima, preosjetljivost na podražaje, mišićna slabost, glavobolja, vrtoglavica, suha usta, pospanost, umor
- ponašajne – teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje od ljudi, “pretjerana” aktivnost, plakanje, odlazak na mjesta povezana s gubitkom, traženje pravde, krivca.
Svi faktori koje sam spomenula da utječu na reakcije na gubitak, utjecat će i na to kakav će biti proces tugovanja. Taj proces je težak, jer teško je susresti se s boli, patnjom, prazninom koja je nastala. Sada mi je na pamet došla slika kako sam maknula vazu s jedne police i svaki put bi me praznina toliko smetala da sam na kraju stavila sliku na to mjesto. To je ono što nam se dogodi, nastane jedna praznina koja je toliko razarajuća i bolna da bismo ju samo željeli što prije popuniti. Pitanje je, možemo li popuniti nečije mjesto? Je li uopće to način da prestane boljeti? Nije.
Kako izgleda proces tugovanja?
Proći kroz proces tugovanja znači moći biti s prazninom koja je nastala zbog nečeg ili nekoga koga više nema, proživjeti bol i frustraciju koje donosi njegova odsutnost. Ta bol je toliko jaka, nekad čak i fizička, da naša psiha neposredno nakon gubitka aktivira nekoliko mehanizama kako bi nas od nje zaštitila. Najprije to radi tako da negira da se išta dogodilo. Time kupuje minute, sate, možda i dane kao da time daje malo šanse tome da se gubitak ipak nije dogodio. To je vrijeme u kojemu kao da se sve paralizira. Malo pomalo sve je jača svijest toga da se gubitak zaista dogodio i dolazi do preplavljivanja osjećaja. Osim tuge, javlja se i ljutnja koja je potpuno normalna. Ljutnju posebice želim naglasiti jer je se ljudi ponekad srame u tim situacijama. Ponekad osoba misli da izdaje pokojnoga ako je ljuta na njega jer ju je napustio, nije ostvario obećanja. Sjećam se jedne klijentice koja je odahnula kada sam joj “dala dozvolu” za ljutnju. Rekla je da se osjećala posramljeno i krivo jer je bila ljuta na muža koji je dobio novi posao neposredno prije nego je ona izgubila svoj. U tugovanju ljutnja, bijes i krivnja mogu biti jaki. “Zašto nisam provodila s njim više vremena?“”, “Trebala sam pozvati taxi, a ne voziti”, “Zašto me nisu prije upozorili?”. Ta ljutnja i traženje krivca pokušava nas zaštiti od osjećaja bespomoćnosti i dati nam prividnu ideju da imamo neku kontrolu nad situacijom. Ako govorimo o prirodnom procesu tugovanja, tu mehanizmi zaštite prestaju i dolazi vrijeme suočavanja s boli, tugom i patnjom. To je mjesto s početka poglavlja u kojem naprosto treba biti. Mjesto gdje se doslovno može osjetiti odsustvo onoga što je izgubljeno i tu vrijeme kao da stane. Iz moga iskustva u ovoj fazi nažalost ljudi ostaju sami i često izostane podrška koja im je potrebna. Kada se dogodi gubitak člana obitelji, čak i ostali članovi često ne dijele međusobno kako im je u nadi da će tako zaštititi jedni druge. Najbolje što mogu učiniti jedni za druge jest pričati o gubitku, svojim osjećajima, svojim strahovima jer tako će doći i razgovori o nadi. Razgovor o nadi proizaći će iz prihvaćanja gubitka, prihvaćanja da smo zaista bespomoćni i ne možemo vratiti vrijeme, razumijevanja što gubitak znači za nas, što znači za naš budući život.
I znači li to da je to kraj tugovanju?
Neki psiholozi će reći da da, da je kraj tugovanju kada ga integriramo u naš život što se događa kroz vremenski period od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Neki će pak psiholozi reći da se prihvaćanjem gubitka samo trajno prilagodimo na “neoporavak”.
Postoji li atipično tugovanje?
Prirodan proces tugovanja ponekad može biti ometen i poprimiti drugačiji proces. Zašto se to događa ovisi o svim onim faktorima koje sam spominjala da utječu na reakciju na gubitak. Ono što mi praksa pokazuje da okolina lako prepoznaje otežano tugovanje kada ono prijeđe u kronično, uslijed čega je osoba neprekidno preplavljena očajem i tugom koja traje godinama te sprječava osobu da se vrati na razinu da može svakodnevno uobičajeno funkcionirati. S druge strane, odgođeno tugovanje često izaziva najviše čuđenja, a ponekad ga ljudi ne prepoznaju kao tugovanje. Reakcije na gubitak su onakve kakve sam opisala, ali ono što je specifično jest da se one događaju dosta vremena nakon što se gubitak dogodio. Okolina teško prepoznaje prikriveno tugovanje što nije tako neočekivano s obzirom i na sam naziv. Ovdje se događa da osoba razvija različite simptome (tjelesni simptomi, autoagresija, agresija) koji osobi stvaraju poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, no ne povezuje ih se s gubitkom. Ponekad se dogodi da se proces tugovanja zamrzne što može biti iz više razloga i često se pojavljuje kod djece. Naizgled se može činiti da se osoba prilagodila gubitku, ali ono što se zapravo događa jest nagli prekid svih doživljaja koji mogu biti posve potisnuti ili suzdržani. Kada se radi o odraslima, ovakva reakcija može biti opažena, ali i opravdavana s rečenicama “Ma jak je on”, “Zna da se treba fokusirati na djecu”, “Ne može joj život stati”. Sva ova opisana otežana tugovanja trebaju pažnju i pružanje stručne podrške psihologa ili psihoterapeuta. Iz ovoga se može vidjeti koliko su važne riječi koje se govore osobi koja je doživjela gubitak, kako se odnosi prema njenim emocijama i kakva se očekivanja stavljaju pred nju.
Kako pristupiti i ponašati se prema osobi koja je doživjela gubitak?
Ako želite biti podrška osobi koja tuguje recite joj “Žao mi je”, “Tu sam uz tebe”, “Što mogu napraviti za tebe?”. Sve više od toga je suvišno. Dajte joj za tugovanje vremena koliko joj treba. Kako je tugovanje proces koji sam opisala, tako se u njemu javljaju potrebe tugujuće osobe. Nekada osobe ne znaju jasno izraziti te svoje potrebe, ali ih možete pitati, ponuditi i uvažiti. U početku ono što osoba treba od okoline je povratak osjećaja sigurnosti. Gubitak u potpunosti prodrma život i bazičnu sigurnost te osoba treba odmor i da se netko pobrine za njih, da je tu. Tada se stvaraju uvjeti da osoba može izraziti sve svoje osjećaje. Budite otvoreni i podrška da može izraziti sve što bude koliko god vama to bude teško. Izbjegavajte fraze “Budi jaka”, “Nemoj plakati djeca te gledaju”, “Stisni zube, nisi jedini u ovoj situaciji” i slično. One samo mogu zamrznuti tugovanje o kojem sam govorila. Kada sve emocije izađu slijedi faza kada osobi treba povlačenje, da skuplja energiju. Kada ova faza nastupi ljudi se obično udalje, očekuju da osoba nastavi sa svojim životom. A baš sada treba vaše društvo kako bi mogla pričati o gubitku, što je bilo prije njega, koje su bile nade, a koji su sad strahovi. Ono što je važno da imate na umu da neki događaji mogu ponovno aktivirati tugu zbog gubitka kao na primjer rođendani, godišnjice, blagdani, važni životni događaji i slično. Tada osoba, iako je sretna, može osjećati čežnju, tugu, ljutnju. Nikako nećete pogriješiti ako ju pitate “Kako si?”, “Kako mogu biti tu za tebe?”.
Što biste sada rekli čitatelju koji prolazi kroz tugovanje? Blagdani su kao što ste rekli vrijeme kada mogu ponovno jako osjetiti tu bol uslijed gubitka.
Reći ću u ženskom rodu kao da se obraćam osobi, a pritom naravno mislim na osobu bilo kojeg roda. Izgubila si tebi nešto važno. Žao mi je radi toga. Znam da boli, ali ne može ni biti drugačije. Zasad. Možda se osjećaš krhko, kao da nemaš snage. Želim te podsjetiti da si već proživjela neke gubitke, da je isto tako bilo teško i da si prošla kroz taj proces. Vjerujem u tebe da imaš snage za ovaj put koji je pred tobom. Vjeruj u sebe, Boga, život, u ono što ti može dati snagu. Vjeruj u svoj kapacitet da proživiš svaku emociju koja se javi. Prepoznaj ju, prihvati, pokaži ju i isprati. Zapamti, ti nisi samo jedna tvoja emocija. Moguće je da osjetiš sreću iako osjećaš i tugu. Možeš osjećati ljutnju, iako osjećaš i ljubav. Budi nježna prema sebi, strpljiva. Ne trebaš u ovome biti sama. Možda nisi naučila tražiti ili primati pomoć, no to nije znak slabosti. Nije vrijeme da razmišljaš jesi li drugima previše, opterećuješ li ih. Vrijeme je da tražiš podršku svojih bližih, podijeliš svoje osjećaje, misli, potrebe. Možda neke stvari sada ne možeš raditi, ali možeš zamisliti, možeš planirati. Radi stvari koje su ti njegujuće, možda kupka, čitanje knjige, crtanje. S gubitkom se stvari mijenjaju. To može izazvati osjećaj nesigurnosti. Budi strpljiva, daj si vremena. Napravi plan i rješavaj stvari koje su ispred tebe jednu po jednu. Ponovno podsjećam, ne trebaš u tome biti sama, traži podršku. Ponekad je teško pustiti vrijeme da ponovno krene. Možda iz odanosti prema prošlosti i onome što si izgubila, možda iz straha kako će izgledati vrijeme koje dolazi. Ali polako, jedino što imaš je ovaj tren, ovo sad. Polako, korak po korak, suzu po suzu.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikom do zdravlja’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
