Jedan od načina evangelizacije zajednica jest župno glasilo koje je često jedini pisani trag pojedinih krajeva. Koprivnička Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Močile može se pohvaliti upravo takvim načinom bilježenja života zajednice koji će, tko zna, za sto godina biti jedini pisani trag o sadašnjem vijeku.
Među prvima u Hrvatskoj počela je izdavati vlastiti župni časopis koji postoji i danas zahvaljujući neumornom i predanom radu njezina osnivatelja i glavnog urednika mons. Leonarda Markača te njegovih vjernih suradnika.
Riječ župnika mons. Markača:
Poštovani župljani, dragi čitatelji!
Ovaj uvodnik trebao je biti u posljednjem broju časopisa Močile. To što nije, treba zahvaliti mnogim dobronamjernim ljudima i suradnicima koji su me svojim argumentima uvjerili u razložnost daljnjeg izlaženja lista, do Božje volje. Osobno sam bio uvjerenja da bi nakon dvadeset i pet godina, bio pravi trenutak reći dosta. Za to ima podosta razloga. Sve ih je nemoguće navesti.
Smatrao sam da smo kao jedna mala sredina iscrpili mnoge teme iz društvenog, vjerskog, kulturnog, ako hoćemo i športskog života, te da se ne bismo htjeli ponavljati. Teret godina također nije zanemariv. Teško bih se sada, kao prije više godina, bez razmišljanja odlučio otići u neki udaljeniji grad radi intervjua s nekom poznatom osobom: crkvenim dostojanstvenikom, visokopozicioniranim društvenim djelatnikom ili športašem. A put nas je nerijetko vodio do Đakova, Poreča, na Roglu u Sloveniji, a da ni ne spominjem višekratna putovanja u Zagreb, Varaždin…
Valja nam tu pridodati troškove tiskanja koji nisu mali i koješta. To su bili moji argumenti. No, kad sam svoju odluku povjerio najprije svojim najbližim suradnicima, reakcije nisu bile u moju korist. Gotovo su sve bile s čuđenjem i nevjericom. Zajednički je nazivnik bio: ne stati, nego uz Božju pomoć idemo dalje. Na promišljanje konačne odluke potakli su me mnogi župljani koji su načuli da Močile ne bi više izlazile. Tada mi je na pamet došla ona poznata latinska: “vox populi, vox Dei” – “glas naroda, glas Božji”. Narod je uvijek u pravu. I tako se sve prelomilo. “Alea iacta est” – “kocka je bačena”.
Bacam svoj pogled unazad 25 godina kada smo krenuli, istina puni entuzijazma, planova i snova u jednu neizvjesnost. Ta se pak neizvjesnost, uz pouzdanje u Božju pomoć i naše čvrsto zajedništvo, pretvorila u realnost. Zahvalan sam Gospodinu na velikim stvarima koje je za nas učinio. Njemu sve pripada. Njemu i mi pripadamo. Njegov su dar brojni suradnici koji su se tijekom tih godina izredali. Njegov je dar naš skroman i samozatajan, ali veoma sposoban novinar, župljanin, gospodin Stjepan Odobašić. Bez njega se te lijepe stvari ne bi dogodile. Budi mi dopušteno ovdje, uz mnoge zaslužne, spomenuti vrlu suradnicu, novinarku, gospođu Blaženku Jančić, sportskog i katoličkog novinara, gospodina Zlatka Vedriša, i vjero/učiteljicu, gospodičnu Ljiljanu Zagrajski…
Hvala svima vama koji ste nas čitali, poticali, hvalili i kritizirali. Vaše su nas kritike činile odgovornijima. Budite i dalje uz nas, a mi ćemo sve svoje, istina ograničene sposobnosti, utkati u naš časopis, za vas.
Pred nama je Božić. Bog nam opet želi biti blizak u svome Sinu. Velika bi šteta bila ne prepoznati taj neprocjenljiv dar koji nam je nebo dalo.
Svim župljanima kao i čitateljima želim sretan Božić te svako dobro i Božji blagoslov u Novoj 2020. godini.
Ovogodišnjih 108 stranica časopisa donosi bogat kulturni, povijesni, vjerski te duhovni sadržaj, kao i vijesti iz župne zajednice koja aktivno živi cijele godine.
Osim informativnog karaktera, časopis je namijenjen i kulturnoj, povijesnoj te vjerskoj izobrazbi čitatelja.
Među ostalim, u ovogodišnjem broju župnog časopisa Močile možete pročitati priče o dobrim ljudima, intervju s bivšim varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom, razgovor s mladim bračnim parom Dijanom i Petrom Lukačićem, uspješnim obrtnikom Ivom Matićem, kao i mladim nogometašem Slavena Belupa Vinkom Međimorcem, priču o sirotištu u Tanzaniji i još mnogo, mnogo toga.
