Goran Šafarek poznati je koprivnički biolog, fotograf i snimatelj koji je dobar dio svog života posvetio prirodi i zaštiti okoliša.
– Zaštita prirode se javila relativno kasno, iako sam do tada često bio u prirodi. Zapravo, ušao sam u zaštitu prirode 2003. zahvaljujući Heleni Hećimović i pokojnom Davidu Reederu, Velšaninu koji je radio u WWF-u. Dakako, radilo se o rijeci Dravi. To je zapravo zanimljivo, jer do tada sam već i diplomirao biologiju na PMF-u, no više sam bio pod dojmom veličanstvene prirode, ali ne i toliko svjestan njene ugroženosti. Također, već sam u to vrijeme bio i u Amazoni i Madagaskaru. Trebalo je dakle da odem prvo u pravu Amazonu da bih shvatio značaj one naše, hrvatske i europske Amazone – rekao je Goran Šafarek.
Prisjetio se što se događalo nakon toga.
– Uz pomoć Helene, Davida, kasnije i Martina Schneidera-Jacoby iz Njemačke, Arnoa Mohla iz Austrije, Darka Grlice iz Hrvatske i mnogih drugih sam krenuo aktivno braniti Dravu od prekomjernih regulacija kao i pogubnih hidroelektrana. Od tada pa do danas smo postigli mnoge uspjehe, i takoreći spriječili devastaciju Drave. Danas se pokazao pravilan pristup, jer EU ulaže ne samo u zaštitu prirode, već i u njenu obnovu, pa je na Dravi trenutno u završnici veliki projekt Drava LIFE u kojem sudjelujem i još važnije, u čijoj sam pripremi sudjelovao. To je i pljuska mnogima koji su vikali da hoćemo spriječiti razvoj (a zapravo preskupe i zastarjele projekte), da smo neuki ekolozi itd. Znanost i zakonodavstvo EU je potvrdilo da smo bili cijelo vrijeme u pravu.
Kojem segmentu zaštite okoliša ste posvetili najveću pažnju?
– To su definitivno rijeke. S vremenom sam se uz Dravu posvetio ostalim rijekama, odnosno slatkim vodama. Radio sam u to doba na PMF-u što me je malo i dislociralo od Drave, ali mi je i dalo priliku da obiđem cijelu Hrvatsku. Nema nacionalnog parka, parka prirode u kojem nisam bio i radio, a nisam niti jedan jedini put platio ulaznicu. Nisam se naravno švercao, već sam radio za te parkove. Kad sam digao sidro s PMF-a (bilo mi je prepasivno), zimi sam počeo poduzimati znanstvene ekspedicije u trope, a u toplo doba godine se fokusirao na rijeke i prirodu općenito. Dravi sam se vratio oko 2010. kad je postala velika prijetnja regulaciji ušća Mure u Dravu, i tada sam se u potpunosti posvetio obrani tog područja. Uz stručne aktivnosti poput inventarizacije flore i faune (za Koprivničko-križevačku županiju), napisao sam i knjigu, snimio film i projekt je pao. Kasnije, pojavila se opasnost od nove hidroelektrane Molve 1 i 2, suludog projekta gledano u EU kontekstu direktiva, zakonodavstva itd. I to je palo.
Cijelo sam vrijeme, od samih početaka paralelno s ostalim aktivnostima i ‘snimuckao’ prirodu, krajolike i životinje, ulagao u sve bolju opremu. Kako je potražnja s tim fotografijama bila velika, počeo sam dijelom i zarađivati od toga. Počeli su me zvati i časopisi, izdavači, radio sam za naše Meridijane, ali i svjetski poznati National Geographic., GEO i druge svjetske publikacije. S vremenom sam napisao i desetak knjiga, od njih nekoliko velikih za Mozaik. Igrom slučaja ušao sam i u svijet filma i dogodilo se slično. Od kratkih objava na YouTubeu do velikih poslova s BBC-om i Nat Geo Wild.
Jeste li generalno zadovoljni rezultatima svojih nastojanja za zaštitom okoliša?
– Zajedno s kolegama, postigli smo ogromne uspjehe, posebice u prvoj fazi s Helenom, Davidom i drugima, kada smo se borili volonterski, bez zaleđa velikih EU projekata, jakih EU zakona i direktiva, protiv ogromnih državnih ‘mastodonta’ poput Hrvatskih voda i HEP-a. Moram reći da smo imali podršku i mnogih drugih, od tadašnjeg gradonačelnika Zvonimira Mršića, ljudi u županijskim uredima i slično. Drugi veliki uspjeh je rad na rijekama, gdje smo uspjeli pokrenuti revoluciju u razumijevanju rijeke, njihov složenosti, problema poplava itd. Knjiga Rijeke Hrvatske imala je ogroman udio utjecaj u tome. Uspjeli sam prirodu puno prenijeti u medije i širu javnost, puno toga zahvaljujući fotografijama, tekstovima i potom videima i filmovima.
U kakvom nam je stanju danas rijeka Drava, što bi se još dalo učiniti po pitanju njene zaštite?
– Drava je u nekom status quo stanju. Prekinuli smo velike projekte regulacije i brane, ali je rijeka u generalno lošem stanju, previše je štete napravljeno. Nestaje i ono malo kolonija čigri i bregunica. Nije više u pitanju stvar zaštite, nego poboljšanja stanja. Imamo npr. ovaj bezvezni Regionalni park ‘Mura-Drava’ od kojeg nemamo ništa. Rijeci je oduzeto previše prostora i sada trpe svi. U Austriji, u uskim alpskim dolinama imaju luksuz prošiti prirodni poplavni pojas, a živi svijet samo je dio razloga za to.
Koji su trenutačno najveći problemi glede zaštite okoliša u Podravini?
– Osim Drave, dakako tu ima uvijek problema, no oni su generalno prisutni svuda. Onečišćenje zraka, tla i vode, gubitak staništa i slično. To je jednostavno cijena urbanizma, industrije i poljoprivrede, a manjak napredne prakse kao recimo u zapadnoj Europi, pogotovo u poljoprivredi.
Čini li država dovoljno u pogledu brige za zaštitu okoliša i što bi moglo bolje?
– Puno zaštite prirode i okoliša je samo deklarativno, mislim od strane političara, no zapravo je zaštita zadnja rupa na svirali, osim kad je riječ o visoko profitabilnim parkovima kao što su Plitvička jezera ili Krka.
Postoje li u inozemstvu neki primjeri dobre prakse u zaštiti okoliša koje bismo mogli primijeniti i u Hrvatskoj?
– Moglo bi se još štogod primijeniti, ali i globalno se malo toga može napraviti dok se ljudski rod ne pomakne sa zastarjelih pogleda na svijet. Mi smo još i dobri, neke siromašne zemlje su već u potpunosti uništene, mislim na prirodu. Azija je u smrtnom hropcu pred tim silnim milijardama. I onda slušam kako nije problem broj ljudi. Ima nas puno previše, kao paraziti smo na ovom planetu…
Koliko ste i danas aktivni po pitanju zaštite okoliša?
– Na žalost, potpuno sam digao ruke, i od Drave i od prirode općenito. Puno je razloga, ima tu zamora materijala, ali dio razloga je i u promjenama u zaštiti okoliša u posljednjem desetljeću. Naime, već sam spominjao pozitivne pomake ulaskom Hrvatske u EU, pomoći od direktiva i zakonodavstva te velikim projektima. No, veliki novac je i pokvario zaštitu koja je postala sama sebi svrha, nekima je važnija postala isplata plaća nego ono što se radi i pozitivan rezultat. Svjedočio sam višemilijunskim (u eurima) projektima koji su otišli na studije, konzultante, izlete i slično, a malo se toga napravilo na terenu i još manje od toga je od koristi. Osobno sam iskusio kako me gospoda s visokim plaćama i dnevnicama za svaki teren iz zagrebačkih nebodera s visoka gledaju, valjda da bi si još pojačali ego. Istovremeno, ja sam se osobno sve više posvetio popularizaciji prirode što je moj najveći neuspjeh. Da, bilo je puno toga, ali ja sam htio dovesti na najvišu razinu, napraviti brand i tu je stalo. Skoro ništa nisam uspio ozbiljno napraviti. Iako sam radio za svjetski BBC, ništa za HTV (osim prodati za siću gotov proizvod u koji sam višestruko više uložio).
Moj film Rijeke Hrvatske obišao je cijelu Europu, no nitko od mojih kolega koji rade na rijekama nije se ponudio da ga projiciramo, dakako bez ikakve moje naknade. Slično je bilo i s knjigom Divlja priroda Hrvatske, potpuni ‘ignore’. I ova je knjiga kao i film imala uspjeha, prodao sam gotovo cijelu nakladu što je danas pothvat, ali pozvalo me je samo nekoliko knjižnica da predstavim knjigu.
Svi su oni aktivni na društvenim mrežama, ali nitko nije podijelio i rekao ‘evo knjiga ili film o prirodi’. Od medija interes postoji samo lokalno, od ljudi koji me znaju u Koprivnici i prate, ostalo skoro ništa. Probao sam i s Indexom, napisao nekoliko kolumni, dali su mi čak i naslovnice i privilegiran tretman na društvenim mrežama, ali reakcija nikakva, čak niti od prirodnjaka. To je pitanje potražnje, ljude to ne zanima, a veliki portali žive od lajkova, Maje Šuput i slično…
Mogu shvatiti još fotografe i snimatelje koji nikad ne „lajkaju“, pretpostavljam zavist, ali kolege? Naravno, nije se nikad stvorila kritična masa baš od baze prirodnjaka.
Ističe Šafarek kako ga je jedna stvar posebno zasmetala.
– Kap je prelila balkanska podružnica svjetski poznate pande, odnosno WWF Adria u čijim su se promo videima (za koji je netko bio plaćen, radilo se o velikom EU projekt Interreg) našli moji materijali bez mojeg znanja i to na projektu na Muri, Dravi i Dunavu, dakle mojem terenu. Godinama sam im davao pro bono materijale, za Dravu i prirodu općenito, ali kad se ima novca za veliki projekt, onda ništa. Slično je i s drugim ustanovama, parkovima i slično, koji su radili mnoge materijale za interpretaciju, odradio sam samo jedan projekt, za Vransko jezero. Ja sam jedini specijaliziran za snimanje prirode i divljeg svijeta sa svjetskim referencama, tko je sve to odradio? Ali se zato događalo da me u panici zovu drugi snimatelji da nisu ništa uspjeli snimiti, da im pomognem. Kako su uopće dobili projekt ako nemaju ni reference, ni znanja ni opremu? Uglavnom, to je sve iza mene, mogu izgraditi deset hidroelektrana na Dravi, ja ću se posvetiti Jadranskom moru, masovnom turizmu i putovanjima po svijetu. Zarađeni novac koji sam prije ulagao u opremu i Hrvatsku općenito, sve ću trošiti vani – rekao je na kraju Goran Šafarek.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikaj za zaštitu okoliša’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
