Trener i sportski direktor Slavena Belupa Zoran Zekić u srijedu je gostovao na tribini Sveučilišta Sjever ”Sa Zoranom Zekićem otvoreno o svemu, a malo i o nogometu”.
Tribinu su vodili profesori dr. sc. Ivona Čulo i doc. dr. sc. Krešimir Lacković s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo. Govorio je Zekić o mnogim zanimljivim temama, a mi smo izdvojili neke od njih.
Zekić je u igračkoj karijeri bio napadač, za koje se voli reći da su egoistični. Trenerska uloga ipak je malo drugačija?
– Ne moraš biti egoističan, rodiš se takav. S druge strane, zaista sam uživao, to je prelijep osjećaj, nešto što čovjeka nosi. Dok si igrač, razmišljaš samo o sebi i o svojoj situaciji, kako ćeš biti najbolji, a kao trener imaš 25-30 igrača svaki dan na treningu. Samo 11 igrača može započeti utakmicu, teško je ostalima objasniti da budu pozitivni i da čekaju svoju priliku. Uživao sam zaista igrajući nogomet, ali puno više uživam u ovoj ulozi, jer je puno odgovornija i na kraju krajeva donosi mi više radosti – rekao je Zekić.
O jednom stereotipu; zašto su ženama nogometaši tako neodoljivi?
– Oni su ipak sportaši, sazru prije vremena. Socijalizacija koja traje od najranijih dana daje im neku drugu dimenziju. Nažalost, često to dovodi do toga da nemaš neku životnu širinu, ali mislim da su ovi mladi dečki danas sve bliže tome da se odmaknu od tog stereotipa da su svi igrači onako, malo zatvoreniji, i da ih ne zanima ništa drugo osim nogometa. Ima dobrog materijala, trener sam već 15 godina i mogu reći da je jako lijepo kad radiš s mladim ljudima, a još je ljepše kad ti mladi ljudi imaju želju, energiju i pozitivu, i nekakvi kućni odgoj. Onda i ja barem mislim da ostajem više mlad zbog njih. Sve skupa mi je dosad već prošlo oko tisuću igrača, imao sam malo problema, imao sam dobar odnos s njima. Neki igrači koje sam trenirao prije šest-sedam godina i danas se javljaju. Nema ti ništa ljepše nego kad vidiš da se igrač razvija na pravi način i da se razvija kao pravi čovjek. Danas neki od njih već imaju obitelji, i to je nekakav puni krug koji čovjeka zapravo drži iz dana u dan.
Zekić je rođen i odrastao je u Osijeku.
– Jug 2 bio je radničko naselje. Moja mama je radila u tri smjene, često sam bio prepušten ulici. Mogao sam otići u neke druge krajnosti, nažalost, dosta mojih prijatelja je i otišlo u tu krajnost. Ja sam se uhvatio nogometa i to mi je dalo smisao života i nekakvu dodatnu vrijednost. Nije bilo u to vrijeme ni mobitela niti igrica, nije bilo u svakoj kući ni televizora. To igranje na ulici ispunjavalo te iz dana u dan, to je bila životna radost. Naravno da danas mladi ljudi žive na potpuno drugačiji način, koji se njima sviđa. No, svako vrijeme nosi nešto svoje, bitno se u tome svemu snaći i, naravno, uživati, koliko god je to moguće.
Imate li neki savjet za studente koje nakon fakulteta čeka posao?
– Što se tiče nogometa, to je bila ljubav i to je bila ultimativna stvar, o drugome nisam ni razmišljao. Kad nešto voliš, ne trebaš birati svoje zanimanje zbog financija. Ako kreneš nešto raditi isključivo zbog novca, kad-tad ćeš biti nesretan, i s te strane je meni Bog dao da radim nešto što obožavam. Tata mi je umro kad sam imao dvije godine, a mama je radila posao koji je morala da bi prehranila obitelj. Ali kad radiš nešto što ne voliš i što te ne ispunjava… Ja radim posao koji me ispunjava. Nažalost, prečesto mi generira i raspoloženje. Kad izgubim utakmicu, tri dana ne razgovaram s nikim, niti spavam, niti jedem. Apsolutno me svi iritiraju, i tu moram još malo poraditi na sebi, jer meni nije jasno da netko nije kao ja. Ali hvala Bogu da smo svi različiti, jer to je bogatstvo. Kad pobijediš utakmicu, poslije toga nema nijedne sive boje – nasmijao se Slavenov trener.
Zanimljivi su i njegovi dojmovi iz Koprivnice.
– Tu sam godinu i pol dana, ovo je sredina koja je jako dobra i jako lijepa, gdje su ljudi jako dobri, ali imaju ‘feler’ jer vole biti žrtve i više vole da se događaju negativne stvari, da se to potencira, jer ove pozitivne apsolutno nikoga ne zanimaju. Tako je i u novinarstvu danas, jer tko će kliknuti na neku normalnu vijest…
Idu li vam novinari na živce?
– Kad pobijedim, onda sve volim. Kad izgubim, onda ne volim nikoga. Onako, da sam ja baš normalan tip, nisam. Ali mislim da za neke stvari ne trebaš biti ni normalan. Kad se ujutro probudim, treba mi jedno sat i pol vremena da se malo resetiram, popijem kavu, popušim kutiju cigareta, dok se istuširam, da bih se onda počeo javljati na telefon i uopće počeo s nekim komunicirati. Ja sebe pokušavam promijeniti, ali to je jako teško, jednostavno ne ide. A kad mi ne ide, onda sam još nervozniji navečer. Tako da sam često sam, i to mi zapravo najbolje odgovara.
Zašto ste otišli iz Dinama?
– Neke stvari radiš profesionalno, neke s emocijom. Kao klinac sam maštao zaigrati za Osijek i Dinamo, i kad mi se pružila prilika, ostavio sam jako lijepe novce i lijep život u Izraelu, i došao sam u Dinamo. Inače jako držim do riječi, i poslije dva mjeseca shvatio sam da sve što smo pričali nije bilo baš tako. To me jako razočaralo, ostavio sam jako velike novce, bio sam čak i malo bezobrazan i otišao sam igrati u Inter iz Zaprešića za puno manje novca.
Koliki je to novac bio?
– To je isto kao da sam sad trener Dinama i da kažem da neću to više biti, da idem u Koprivnicu – objasnio je Zekić.
FOTO: GČM
