Camino, što bi na španjolskom jeziku značilo put ili staza, oznaka je i za hodočasnički put svetom Jakovu apostolu starijem u gradu Santiago de Compostela, u regiji Galicija na sjeverozapadu Španjolske.
Tamo su u katedrali pohranjene relikvije svetog Jakova, a španjolski i francuski dio puta za Santiago proglašen je 1993. godine UNESCO-ovom svjetskom kulturnom baštinom.
Europskom mrežom hodočasničkih puteva svetog Jakova godišnje prođe više od 1,5 milijuna hodočasnika, a njih više od 400.000 dođe do svetišta u Santiago de Composteli.
Hodočasnike se u pravilu pozdravlja s Buen Camino, a ima slučajeva da neki polaze s kućnog praga, no u pravilu se koristi neka od ustaljenih ruta različitih duljina kao na primjer Camino Frances, Norte, Primitivo ili Costa Portugues.
Upravo Camino Costa Portugues rutu nedavno je prehodao 39-godišnji Koprivničanac Nino Hat.
Zašto si odabrao baš ovu rutu?
Tu rutu sam odabrao prvenstveno zbog mogućnosti korištenja godišnjeg odmora u božićnom periodu, duljine puta, ali i zanimljivosti cijele rute. Naime, zimski je period izvansezonski, kada mnogo hodočasnika ne hoda, već se takav put u pravilu planira od ožujka do studenog kako zbog vremena/klime, tako i otvorenih prenoćišta koji se nalaze putem. Što se tiče vremena, ono je zaista promjenjivo, u što sam se osobno uvjerio.
Bilo je tu svega, od lagane kišice do pljuska, mraza, magle, orkanskog vjetra, ali i sunčanih, vedrih ugodnih dana. Uglavnom, čini mi se da je u Hrvatskoj bilo ljepše i stabilnije nego u tom periodu kada sam boravio na putu.
Što se tiče zanimljivosti puta, privukao me dobar dio hoda portugalskom obalom uz ocean od Porta do grada Caminhe, a zatim, iako nisam nastavio do Viga kroz španjolski dio uz obalu, lijep je bio i put uz rijeku Minha do Valence.
Tu se prelazi granica i prvi španjolski grad je Tui koji se mostom spaja s Valencom. U Tuiu se nalazi lijepa katedrala iz 12. stoljeća i nakon njega se kreće dalje kroz Galiciju prema Santiago de Composteli.
Kao što je vidljivo na fotografijama, uz prekrasne obalne vidike, tu su i posebni šumski predjeli u unutrašnjosti, gdje se prolazi čak i starim rimskim putevima kao u ovom slučaju prema gradu Pontevedri.
Galicijski je krajolik poznat po brdašcima tako da je put dosta dinamičan i prolazi se dosta ruralnih predjela. Hod po asfaltu je neizbježan, no nekoliko puta su hodočasnici preusmjereni iz šume na cestu zbog prirodnih nepogoda, odnosno posljedica poplava koje su česte u to doba. Meni je za službenih 260 kilometara prema Composteli, koja se kao potvrda hodočašća dobije, bilo potrebno 12 dana hoda, kada sve sumiram.
Što te se posebno dojmilo?
S obzirom na to da je put svetog Jakova u svojoj biti hodočasničko duhovno putovanje, iako ga u velikom postotku prolaze i ateisti, agnostici i pripadnici različitih religija, posebno su me se dojmili svakako povijesni i sakralni objekti. Najviše mi se urezala u pamćenje katedrala u Portu kao polazišna točka s prekrasnim pogledom na grad, uz naravno onu u Santiagu de Composteli.
Dojmio me se i pejzaž, specifičnosti koje krase obalni oceanski predio, s dinama i morskim hridima, kao i hod kroz šume eukaliptusa i starih kamenom popločenih puteva koji su tamo stoljećima i još služe svrsi. Zatim ljudi, iako je vrijeme bilo promjenjivo. Većina ih je nasmiješena i voljna pomoći na bilo koji način, iako dosta njih jedva govori engleski.
Tako sam imao priliku upoznati gospodina Manuela koji me u jednom predgrađu pozvao na svoju terasu u zaklon i poslužio kavom i kolačem dok je vani pljuštalo, a drugog zaklona nije bilo na vidiku. Ili dok su dvije cure vidjele da sam naišao na zatvoreni hostel (ne prvi) vrlo su brzo provjerile dalje dostupne i prošetale sa mnom do prenoćišta.
Hrana je vrlo dobra, u nekim slučajevima i odlična.
Podjednako sam jeo ribu i meso i moram priznati da su jela bila jako ukusna.
U Portugalu imaju jedno zanimljivo jelo Francezihnu, jedino mi se nije svidjela španjolska tortilja, to je sasvim drukčija tortilja kako je kod nas.
Uz jelo je običaj poslužiti crno ili bijelo vino u cijeni, tako da sam vrlo rado prihvatio i tu okrepu.
Susreti s drugim hodočasnicima su bili jako ugodni.
Kako sam iz Hrvatske krenuo sam, dakle ne kampanjski, sam sam si i diktirao vrijeme i stanke, no putem sam u nekoliko navrata imao društvo u hodu.
Tako sam upoznao hodočasnike iz Južne Koreje, Austrije, Njemačke, Italije, Španjolske… Skupljajući žigove u hodočasničku putovnicu upozna se i domaće ljude u prenoćištima ili kafićima/restoranima koje sam posjetio.
Jedan vlasnik kafića je sedam puta hodao Camino u zadnje tri godine, uglavnom vodeći grupe putem, pa je vrlo rado podijelio iskustva.
Kakve su ondje cijene hrane i smještaja?
Mogu reći da su pristupačne, čak bi bile i pristupačnije da sam bio u sezoni kada je i veći izbor za noćenje pa se može izabrati i povoljnije po potrebi. Najjeftiniji smještaj je bio 8 eura, no uz nadoplatu za pokrivač od 6 eura.
Najskuplji je smještaj, pak, koštao 50 eura, a to je praktički apartman koji sam uzeo samo zbog blizine u tom trenutku, a i malo sam se htio počastiti nakon napornog dana hodnja po asfaltu.
Neka sredina je od 15 do 30 eura koliko su cijene bile u većini hostela/albergi – poseban naziv za hodočasničke smještajne kapacitete.
Što se tiče hrane u pekari ili panderi po španjolskom cijene su nešto malo više nego kod nas, a hodočasnički meni (predjelo, glavno jelo, desert, vino) stoji oko 11 eura. Pojedinačna jela koštaju od 7 do 15 eura, sve naravno ovisi o kategoriji restorana.
S obzirom na duljinu puta, jesi li se susreo s fizičkom nemoći?
Moram priznati da se nisam nešto posebno pripremao, kroz godinu sam planinario koliko sam vremena imao ili išao na Sljeme s prijateljima te tako održavao kakvu takvu kondiciju. Camino Podravina je isto bila jako dobra priprema, kao i planinarski križni putevi.
Pretpostavio sam da neće biti većih uspona ni u portugalskom niti u španjolskom dijelu, iako s njima nemam problema, no asfalt zna biti naporan, pogotovo kad je dionica od 20 do 25 kilometara u pitanju, poput primjerice do gradića Esposende gdje sam dočekao Novu godinu.
Nakon dva dana, pojavila su se dva veća žulja na identičnim mjestima ispod palčeva, no to sam ubrzo sanirao i nije bilo dugoročnih problema. Hodao sam u niskim i višim gojzericama, niske su bile relativno nove treking tenisice (zbog njih sam i dobio žuljeve), dok sam gojzerice u potpunosti razgazio na planinarenjima i nakon Camina više nisu za upotrebu. Sada ću u njima zasaditi cvijeće, kao što sam vidio u jednom hostelu, neka ostanu za uspomenu.
Avionsku kartu sam uzeo na Božić, dakle doslovno nekoliko dana prije puta, no opremu sam imao više manje otprije budući da sam već neko izvjesno vrijeme planirao krenuti na Camino hodočašće.
Imaš li kakvu preporuku hodočasnicima za tako zahtjevno putovanje?
Pripremite se za sve moguće vremenske uvjete, treba uzeti rezervnu odjeću, biti uporan i samo ići naprijed, iako je ponekad fizički i psihički teško. Svatko će barem jedan dan na putu doživjeti neku krizu.
Valja nositi osmijeh sa sobom i pozitivu. Divim se onima koji prođu 400 ili 800 kilometara u mjesec dana hoda, to je stvarno vrijedno divljenja i poštovanja. Sve je moguće izdržati. Oni koji imaju duhovnu komponentu u sebi mislim da ipak imaju prednost u snazi i volji. Zašto, to morate sami spoznati.
Raci nam i koju riječ u Caminu Hrvatska, odnosno Caminu Podravina…
Camino Podravina je dio projekta označavanja Camino puteva kroz cijelu Hrvatsku, kao dijela europske mreže hodočasničkih puteva svetog Jakova.
S obzirom na to da sam aktivni član Bratovštine svetog Jakova iz Samobora koja djeluje unutar udruge Ekosspiritus, bio sam zadužen koordinirati označavanje podravskog dijela Camina. Kao rođenom Podravcu, Koprivničancu, bila mi je osobita čast i zadovoljstvo istražiti i predložiti osnovnu rutu od Ferdinandovca do Ludbrega, preko Đurđevca i Koprivnice, te manjih, ali kulturno, povijesno i sakralno značajnih mjesta dalje prema Prelogu gdje se nalazi crkva posvećena svetom Jakovu. Samo da napomenem kako je Bratovština službeni hrvatski predstavnik u Nadbratovštini svetog Jakova u Santiagu de Composteli te izdaje službenu hodočasničku putovnicu (koju sam imao sa sobom) – “Credential del Pelegrino” na hrvatskom jeziku, te pomažemo svojim iskustvom i organizacijom puta hrvatskim hodočasnicima.
Nakon uspješno odrađenog označavanja tipičnim žuto-plavim oznakama, otvorili smo Camino Podravinu prošle godine dionicom od Ferdinandovca do Molvi i Koprivnice, a naknadno je i održan Camino vikend gdje se prošao ostatak puta od Koprivnice preko dijela Bilogore do Ludbrega. Sveukupno je dionica duga 160 kilometara i zaista je dinamična, uz zlatnu podravsku ravnicu prolazi djelomično i kroz koprivnički planinarski put. Na putu se prolazi kroz Batinske, Galeriju Ivana Lackovića Croate, vulicu legende Blaža Lengera, Đurđevačke peske, ‘katedralu’ u Molvama, centar naivne umjetnosti Hlebine, kapelicu svetog Jakova u Virju i Gorici, koprivničko središte, bilogorske i ludbreške bregove, te mnoge sakralne objekte u manjim i većim selima…
Sve to ne bi se moglo ostvariti bez ljudi na terenu, koji su se posvetili označavanju puta i popratnim aktivnostima koji nije nimalo kratak. Stoga uz Bratovštinu koja je osmislila i pokrenula projekt u svim detaljima i Turističkoj zajednici Koprivničko-križevačke županije, koja je prepoznala važnost i značaj jednog takvog označenog puta za dobrobit zajednice, dragi ljudi koji su se priključili na osobnu zamolbu iznijeli su taj slatki napor da se on i ostvari te među prvima u hrvatskim okvirima javno predstavi.
Tu su se posebno aktivirale obitelji Ščuka iz Ferdinandovca, nenadmašni Kovačići iz Starigrada (Irena je prohodala francusku rutu), Polakovi iz Draganovca, Racovi iz Kuzminca, Kresl iz Koprivnice i mnogi drugi, poglavito iz ludbreškog kraja koji su nas prekrasno i najljepše moguće domaćinski dočekali na zadnjem danu hodočašća prema Ludbregu. Velika zahvala ide i Hrvatskom planinarskom društvu Bilo koje je pozdravilo jedan takav označeni put koji se preklapa s planinarskim putem. To je sve još samo jedan dokaz kako Camino spaja dobre ljude.
Od 18 planiranih dionica kroz Hrvatsku, uz već spomenuti podravski dio, realizirani su Camino Krk, koji je bio prvi označeni, Imota, Šibenik, Banovina, a u planu za 2023. su Brač, južna Istra, Gorski kotar, srednja Dalmacija i Međimurje. U narednih sedam godina u planu je obuhvatiti cijelu Hrvatsku.
Iako nam je još poznato iz povijesti kako je u Hrvatskoj već početkom 13. stoljeća u Zadru djelovala Bratovština svetog Jakova, koja je s istoimenom Bratovštinom u Šibeniku i drugim primorskim gradovima povezivala hodočasnike i organizirala hodočašća u galicijsko svetište Santiago de Compostela, Hrvatska je donedavno bila jedina europska zemlja bez Camino rute, unatoč tradiciji ovog hodočašća.
Osim upoznavanja bogate povijesne, crkvene, kulturne i etno baštine kraja u koji se dolazi, i što je takav tip aktivnosti izrazito dobar po zdravlje, u svemu tome korist ima lokalna zajednica u turističkom smislu u više smjerova.
Poruka za kraj?
Zaključno mogu samo dodati, jer su me neki pitali što imam od tolikog hodanja i postoji li tu nekakav financijski dobitak ili su neki troškovi pokriveni, naravno da nema zarade niti pokrivenih troškova, ali ima drukčijih dobitaka.
To je u prvom redu duhovno obogaćenje, a zatim i bogatstvo novih iskustava, prijateljstva i spoznaja te svakako pomicanje fizičkih granica. Ovo mi je bio prvi Camino do Santiaga de Compostele, no ne i posljednji. U to sam siguran, zaključio je Nino Hat.
